Ratni
zločinci ponovo su prošetali centrom Srebrenice, ovaj put na slikama
simpatizera lika i djela Ratka Mladića odštampanog na majicama koje su
nosili i u kojima su došli ravno iz Beograda. Da, baš u Srebrenici, da
u svjetlu starih demokratskih tradicija prizivaju zle duhove, šire
strah i slave počinjenje genocida nad Bošnjacima ovog gradića. I sve to
u samom centru, i sve pored policije i gluhe i slijepe.
Nije nam više čudno što se četnici, dakle, zaista oni koji se tako
deklariraju i kite po cijelom tijelu, otvoreno i bez bojazni, sasvim
slobodno šeću diljem Republike Srpske kao ka njima slobodnom dijelu
omražene Bosne i Hercegovine. Nije čudo jer je Ravnogorski četnički
pokret u RS nevladina organizacija koja ima časne otadžbinske namjere
branjenja lika i djela četničkih hordi iz onog i posljednjeg rata, i
čuvanju sjećanja na svoga velikog vođu Dražu Mihajlovića. Čiča Draža,
takav je trend, uskoro bi mogao biti rehabilitiran kao istinski narodni
heroj i žrtva mrskih partizana koji su tamanili četnike kao
kolaboracioniste. A, naravno, valja sačuvati i tekovine proteklog
odbrambeno.oslobodilačkog rata. Jedna od njih je i ‘oslobađanje
Srebrenice’.
Vjerovatno zbog toga i pripadnici otačastvenog pokreta ‘Obraz’ iz
Beograda s toliko hrabrosti paradiraju Srebrenicom i uzvikuju kako je
to Srbija, kao da su izgubili iz vida da su morali pokazati pasoše na
pregled pri prelasku granice, ili da nisu pogledali na mapu kad su se
iz glavnog grada svih Srba otisnuli ka Bosni. Pardon, Republici
Srpskoj. Uz to su demokratski pronosali zastave susjedne države da
pokažu ozbiljnost namjere kako je to obilježavanje Srbije u Srebrenici,
i da malo utjeraju strah u kosti bošnjačkim povratnicima i Srbe koji se
sve više iseljavaju, okuraže da ostanu u toj ‘Srbiji’.
No, sve bi to bilo i bezazleno, i te zastave i isprazne riječi, da se
ne radi o jednoj dokazanoj profašističkoj organizaciji kojoj je ideja
neke Velike Srbije sa Republikom Srpskom kao njenim dijelom, kao
pupčanom vrpcom, vezana uz tijelo pa se ne libe u vrijeme žalosti koja
Srebrenicom i svijetom vlada zbog općeprihvaćenog genocida, dodatno
provocirati i podsjećati na vremena kada su oni što su smatrali ‘da je
ovo Srbija’, za nekoliko dana poubijali na hiljade ljudi a druge
istjerali.
Ovaj možda i nevažni incident je poseban zbog činjenice da na ovakve
ispade malo ko od zvaničnih organa RS reaguje. Četništvo i fašizam kao
da su se dobro ukopali u tlo manjeg entiteta i nikome ne pada na pamet
da se tome protivi i zaustavi njegovu normalizaciju, i dovođenje do
stanja da uskoro pravi četnici koji su nekada sijali smrt u onom i ovom
ratu, počnu iz budžeta dobijati i penzije. U susjednoj demokratskoj
Srbiji to se već desilo. Dakle, sporna ja ta šutnja pred tom nemani
koja povratnicima u RS i dalje ne da mira, koja motivira ljude da misle
kako im mjesto nije tu a provokatore iz većinskog naroda da stvaraju
atmosferu koja će ih ponovo otjerati sa njihovih ognjišta metodologijom
stalnog pritiska.
Da, nažalost, to je onaj ‘bolji dio BiH’. Mjesto koje ovih dana vrlo
brzo, kao gumicom, briše Bosnu i sa papira, nakon što je doslovno bila
fizički izbrisana pa se u fragmentima vratila kroz bojažljive
povratnike manje od makova zrna. Jer ko bi se dobro osjećao da danas
živi u Višegradu u kojem u naselju Dobrun svake godine uz blagoslov SPC
četnici čuvaju obraz i podsjećaju se na čiča Dražu, velikomučenika,
svesrbina, oslobodioca i svojevrsne ikone srpstva? A, o tome vlasti
boljeg i demokratskijeg entiteta i dalje šute, i tako to i odobravaju.
No, možda je i gore u pričama poput Srebrenice, koja je sama po sebi
asocijacija na jednu veliku grobnicu i na sve njih, kojih je opet
najviše u Republici Srpskoj, ta šutnja koja evo već traje deceniju i
po, i za koju nema naznaka da će se polomiti. Šute vlasti ali šuti i
obični svijet. Šute one komšije koje su gledale i slušale dok su im
odvodili komšije bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, i koji su poslije
nestajali u mraku neke jame ili kao mrtva tijela plivali nekom rijekom.
Oni i dalje ne znaju ništa. Niti su šta čuli niti šta vidjeli.
Tako, kao dobar vic zvuči izjava jedne bake koja živi odmah do kuće u
kojoj su 1992.godine braća Lukić majstorski zapalili 70-ak živih ljudi,
Bošnjaka, kako ona ništa ne zna o tome. Pita je novinarka prilikom
obilježavanja godišnjice ovog zločina, kako se ona zove, a baka
odgovara – ‘Ne znam. Zaboravila sam’. Tako se valjda i sve zaboravilo,
na sve one mrtve, na komšije koje su nestale, čije su kuće izbrisane sa
lica zemlje, o kojima se više ništa ne zna i koji su samo podatak iz
jedne loše prošlosti. Možda je najbolje sve zaboraviti i samo šutjeti.
Čisto onako, zbog bolje budućnosti.
Ali kao loša vijest, i za ovakve slučajeve, i za one što misle da je
ovo Srbija pa mašu njenim zastavama po Srebrenici, dolazi jedna masovna
grobnica za drugom, isplivavaju dokazi, ukopavaju se tijela a groblja
postaju sve veća. Opet kao dokaz. Uprkos šutnji, uprkos negiranju,
uprkos izjednačavanju. Kao neka vrsta naplate duga za davno napravljeni
račun. Onaj prema nevinim žrtvama.