Glumac i ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, Emir Hadžihafizbegović, ima razloga da bude zadovoljan rezultatima koji su mu obilježili protekli period. Tokom ministarskog angažmana dobio je sedam internacionalnih nagrada van BiH i pet pozorišnih, te snimio šest igranih filmova. Ipak, kaže, politički angažman u kabinetu nije trpio.

Probe za predstave imao je nakon radnog vremena, a filmove snimao tokom vikenda. Ostalo je i još mnogo vremena za prijatelje i porodicu, jer inače spava samo tri sata. Ističe kako je posebno ponosan na to što je kroz njegovu kancelariju u Ministarstvu do sada prošlo više od 5000 ljudi.

Od mnoštva nagrada koje su obilježile njegov glumački put, izdvaja teatarsku na „Marulovim danima „ u Splitu, te filmske na Durban International Film Festivalu u Južnoafričkoj Republici i nagradu na ruskom „Andrei Takovski Festivalu“. Posljednju u nizu dobio je na 9. Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću za ulogu u predstavi „Žaba“...

Pedstavu „Žaba“, prema tekstu Dubravka Mihanovića i pod rediteljskom palicom Elmira Jukića, igrali ste 60  puta u 14 mjeseci.  U čemu je, prema Vašem mišljenju, čarolija ove predstave -aktuelnosti, optimizmu ili nadi?

- Pozvao bih se na staro pravilo glume da je teatar ogledalo života. Već godinama vlada suša u bh. pozorištu kada je u pitanju savremene drama. Igra se klasika, epoha, antička drama, ali je vrlo malo tekstova iz današnjeg života. Također, u ovoj predstavi smo Aleksandar Seksan, Mirsad Tuka i Moamer Kasumović i ja, uz naravno Elmira Jukića - kolektivno „porodili“ tu predstavu. Sve nagrade koje sam dobio desile su se zbog uspješne saradnje s kolegama. Bez partnerske igre nema uspjeha. Fenomen te predstave je u tome što ju je napisao rođeni Zagrepčanin, igramo je u Sarajevu, a ovacije je doživjela u Beogradu. Njena univerzalnost i problematiziranje postratnih geografija u različitim kontekstima, svuda je nailazilo na različite emocije publike. Zato ne treba strahovati od bilo kakve lokalne priče. Predstava „Žaba“ jeste priča iz sarajevske brijačnice, ali je univerzalna.

Kako biste definirali stanje u bh. teatru danas? Koliko je moderan ili zatvoren za utjecaje izvana?

- Stanje nije dobro. Kontekst teatra danas i prije 30 godina je sasvim drugačiji. Tada nije bilo mobitela, laptopa, lektire na internetu, reality shonj emisija, satelitskih programa na televiziji ni destrukcije. Stanje duha je bilo bolje nego danas. Neko bi rekao da je ovaj moment, zapravo, šansa za tetar. Mislim da se moramo izboriti za publiku i približiti joj se. Marketinzi naših teatarskih kuća rade u socrealističkom maniru i na istoj razini animacije publike kao kasnih 70-ih godina. Problem je i u tome što nismo odgojili novu generaciju pozorišne publike. To je omladina koja se vezala uz internet, Facebook, a agresija je ostavila jedan dubok trag. Duboko vjerujem u misiju pozorišta. Primjer „Žabe“ i još nekih predstava poput „Hevlerove noći“ govori o tome da postoji publika. Mislim da će se s većim brojem savremenog bh. teksta na sceni ona vraćati u teatar.Vidite, tu se, u principu, dešava nešto groteskno...

O čemu je riječ?

- Kao ministar kulture i sporta KS želio sam da organiziram izgradnju novog teatra u Sarajevu. Mislim da je ovom gradu potrebno novo pozorište. U Sarajevu, u principu, nikad nije napravljen namjenski teatar, a preferiramo da budemo kulturni centar Jugoistočne Evrope. Ironija je u tome što imate četiri teatarske kuće na prečniku od 200 metara. Narodno pozorište je zgrada koja je u to pretvorena, Pozorište mladih je bilo lutkarsko, Kamerni teatar 55 nastao je sastavljanjem nekoliko stanova jedne zgrade, kao i SARTR, koji nikad nije trebalo da ima tu namjenu. Ako Zagreb ima 14 scena, Beograd ima 20, Prag 100, Sarajevu je sigurno potrebna još scena na potezu od Marindvora. Dogovarali smo da dio kod zgrade Televizije bude iskorišten za tu namjenu. Kad dođe novi ministar, savjetovat ću mu da nastavi s realizacijom te ideje.

Najangažiraniji ste i često nagrađivan bh. glumac u susjedstvu. Regionalna saradnja postoji, ali često, kažu  Vaše kolege, na štetu bh. glumaca, najviše onih mlađe generacije. Vaš stav o ovoj pojavi? 

- Kad su u pitanju ljudi, ne bih ih tretirao kao robu. U meditaciju reditelja s kim bi da sarađuje, ne bih miješao, jer svako ima pravo da bira ljude s kojima želi raditi. Jesam radio možda najviše, a zbog čega su me angažirali u filmovima govore i nagrade koje sam osvajao. Senad Bašić, Meliha Fakić, Mediha Musliović, Haris Burina i mnogi drugi radili su i rade u inozemstvu. Kad sam diplomirao na ASU, nakon četiri godine dobio sam posao u teatru. U međuvremenu smo mi sami radili predstave na Akademiji. Mladi glumci se moraju nametati. Ako njih pet naprave dobru predstavu, ljudi će dolaziti da je gledaju. I mi smo tada ugrožavali žabokrečinu koja je vladala u pozorišnim kućama. Napravili smo „Bubu u uhu“, „Sablasti“, „Tetovirano pozorište“ i druge komade. U tom periodu odigrao sam 500 predstava.

Vraćanje u taj period života desilo se prije nekoliko mjeseci kad je na scenu ASC nakon 25 godina oživljena kultna „Audicija“. Kako je, uistinu, izgledao taj susret - dirljivo, toplo ili usiljeno? 

- Ljudi imaju potrebu da obilježe jedno vrijeme i da se sjete divnih stvari koje su uradili zajedno prije 25 godina. Ta sjajna generacija s Akademije imala je pet turneja po bivšoj Jugoslaviji i prodavala stotine hiljada karata. Iako je sada za karte apliciralo 25.000 ljudi, odlučili smo da odigramo dvije predstave. Prodali smo 400 karata i novac je otišao u humanitarne svrhe. Bilo je vrlo emotivno. Mladena Nelevića nisam vidio duže od 20 godina, kao i Željka Kecojevića, te Željka Ninčića. Družili smo se tri dana, odigrali predstave, dva puta otišli na večeru, pokazivali jednu drugima fotografije svoje djece... Bila je to posljedica govora duše, a fenomen te predstave traje i danas. I ovu „Audiciju“ smo snimili i pohranili taj materijal na Akademiji.

Serija „Lud, zbunjen, normalan“ već tri godine bilježi odličnu gledanost. Nekoliko glumaca napustilo je ekipu, sadržaji pojedinih epizoda izazivali su žustre polemike. U jednom od tekstova pročitala sam da ste Vi utjecali na izmjene u scenariju druge „krizne“ epizode. Je li to tačno?

- Istina je da je to izuzetno popularna serija u cijelom Regionu. Mi glumci nekad improviziramo, pazeći da se ne gubi kontekst i osnovna nit pisca Feđe Isovića. Sve o spornoj epizodi sam rekao za medije. U jednoj humorističoj seriji ne treba tražiti problem, koji bi mogao ugroziti identitet jednog naroda. Mislim da je cijela priča o tome iza nas. Ako smo negdje „proklizali“ - i te se stvari dešavaju! To je serija koju ljudi vole, ona ima jednu dozu lascivnosti koja može zasmetati. Poštujem i tu vrstu kritike, kao što je možda smetalo Englezima što je radio Dave Allen ili šta se dešava u „Mućkama“. Odgovorno tvrdim da niko nije imao namjeru da nekoga povrijedi.

U medijima se ponovo najavljuje snimanje drugog dijela projekta „Večeri s Emirom“. U kojoj su fazi  pregovori s javnim emiterima i postoji li opcija za realizaciju ove emisije u Hrvatskoj?

- Trebali smo nastaviti serijal i onda je došlo do nesporazuma između producentske kuće i javnih emitera. Mi smo napravili spisak sjajnih gostiju za drugi dio i, ako se desi dogovor, nastavit ćemo snimanje po okončanju mog ministarskog mandata. Da, postojala je opcija da to radimo u Hrvatskoj, ali za te detalje su nadležni ljudi iz produkcije. Moji prijatelji Bora Todorović, Oliver Dragojević, Đorđe Balašević, Arsen Dedić, Dino Merlin, Safet Sušić i mnogi drugi, kao i u prvom serijalu, pojavit će se kao gosti.

Umjetnik ste koji je odlučio da se politički angažira. Mnoge Vaše kolege smatraju da umjetnicima nije mjesto u politici, dok drugi to podržavaju, ističući da apolitičnost nije opcija u ovakvom društvu. Koliko je sličnosti između nečeg suptilnog, kao što je umjetnost, i prevrtljive politike? 

- Na ovo pitanje mogli bi dogovoriti i Branislav Lečić, Dino Mustafić, Danis Tanović, Ljubiša Georgijevski, Arnold Schnjarzenegger i mnogi drugi. U BiH je bitnije da umjetnik bude inkorporiran u politiku. Kad upravo oni sondiraju situaciju u kojoj žive, a potpuno su nemoćni i marginalni da bilo šta učine, onda se otvara mogućnost da se budućnošću naše djece bave sumnjivi tipovi. Politika ne mora biti amoralna kategorija. Zašto bi nešto što odlučuje o sudbini naše djece moralo biti takvo? Mislim da se tu već duže vrijeme plasira teza da baviti se politikom znači biti nemoralan. To nije tačno. Zašto bi u politici bilo više loših momaka nego, recimo, među pravnicima, ljekarima, mesarima, automehaničarima... Svaka branša ima dobre i loše ljude.

Kojih je više?

- Tokom mandata upoznao sam dosta dobrih ljudi koji ne pripadaju kategoriji nemoralnih i neetičnih ljudi. Uz pomoć saradnika pokušao sam popraviti stanje kulturnog i sportskog ambijenta u Kantonu Sarajevo. O tome šta smo uradili neka pričaju oni koji su prošli kroz moj kabinet. Politika je toliko inkorporirana u naše živote da je teško napraviti granicu u stilu - ti se baviš politikom, ja se ne bavim politikom. Mi znamo da „trunimo“ o tome kako nešto ne valja, a nema ljudi koji bi to popravili. Ja sam se, eto, odlučio, znajući šta će me sve stići. I ponosan sam na ovo što sam nakon tri godine i dva mjeseca uradio. Preporučio bih umjetnicima da se bave politikom i neće, sigurno, doživjeti atrofiju svog posla.

Koji komentari su Vas najviše iritirali?

- U Bosni da bi bio omiljen, moraš biti prosječan. Ovdje svaki uspjeh u bilo kom segmentu izazove lavinu kritika nerealiziranih ljudi. Nije tu u pitanju gluma ili teatar, dobar privrednik ili sportist, maneken, fotograf koji probija limite, to izaziva lavinu neke zavisti i spočitavanja.

Šta su Vam spočitavali?

- Meni su najviše zamjerili što sam uradio reklamu za mobilnu mrežu „Tomato“. Snimio sam je tokom jedne slobodne nedjelje, od osam sati ujutro do dva poslijepodne. To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“, to je ok ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo pozdravljeno - ovdje je dočekano na nož.

U medijima je pisano o Vašoj ostavci na ministarsko mjesto još od kraja prošlog ljeta?

- Istina je da je u posljednje vrijeme moje zdravlje poprilično narušeno. Imam problema s dijabetesom. Još u augustu prošle godine nudio sam da neko drugi preuzme moju funkciju. Cijeli decembar i polovinu januara bio sam na bolovanju. U međuvremenu je došlo do problema u radu Ministarstva zbog odnosa s novim premijerom KS. Postao sam manje operativan, nisam mogao da ostvarim neke strateške projekte. I nas šest ministara iz SDA ponudili smo ostavke, koje su odbijene. Sad imam još 180 dana rada, a uskoro me očekuje snimanje filma s Pjerom Žalicom o „Plavom orkestru“, projekt Srđana Vuletića, uz još jedan poziv iz Hrvatske.

Kako se opuštate?

- Volim prirodu, filmofil sam, a prije svega uživam u sjajnoj atmosferi moje porodice. Moj sin će, ako Bog da, ove godine krenuti na fakultet, kćerka u srednju školu. Sad s njima mogu da razgovaram na razini koja je gotovo mojih intelektualnih i duhovnih svjetonazora, pa iskreno uživam. Ponovo čitam knjige koje sam analizirao prije 25 ili 30 godina, poput djela Dostojevskog, Kundere, Meše, Koronina, stižem i da pišem. I imam vremena. Inače, spavam tri sata.

U mnogim intervjuima spomenuli ste rečenicu: „Život je mudra priprema za smrt“. 

- Često meditiram i gledam kako ljudi pogrešno žive i kako imitiraju život. U svojoj predstavi „Kijametski dan“ imam jednu scenu u kojoj objašnjavam kako mi nije jasno da se ljudi ponašaju kao da život traje 500 godina i da ćemo živjeti kao kornjače. Evo, uzmimo, da čovjek živi 70 godina. Tokom dana osam sati radi, osam spava, a osam se kuturno uzdiže. Dakle, trećinu dana spava. Sedamdeset podijeli na tri i dobiješ da 23 godine spavaš. Do 18. godine se ionako ništa ne pitaš niti šta smiješ uraditi. Onda ideš u vojsku, polažeš vozački ispit, ženiš se. Saberi to kad te niko ništa ne pita i ove 23 i dobiješ 41. Uzmi ono što voziš kola ili si na putu, odeš u toalet i to ti je još deset godina. Imaš 51.

Dodaj tri godine onome ko voli duže spavati - to su ti 54 godine. Oduzmi od 70, to ti je 16 godina - vrijeme kad smo u krugu porodice, prijatelja, radite stvari koje volite. A ljudi se ponašaju kao da će život vječno trajati. Treba tačno selektirati bitno i nebitno. Pokušat se baviti bitnim stvarima u životu. Ja se stalno borim da suštinu odvojim od forme. Ipak, mislim da onaj ko ide na uništavanje sopstvenog ega, najslobodniji je čovjek na svijetu. 

Tetoviranje ruku a i ostalih dijelova tijela (grudna kost, čelo) spada u posebnosti hrvatskog katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine.
Stariji će se sigurno sjetiti nježnih ruku bake ili majke koje su bile ukrašene tetoviranim križevima ili drugim ornamentima.
Zanimljivo je da se običaj tetoviranja ruku križevima isključivo veže za područje srednje Bosne, dok se Posavina u tim izvještajima ne spominje.

Iz srednje Bosne potiču i detaljni opisi tetovaža koje su napravili Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Tetoviranje je jedan od običaja koje Hrvati Bosne i Hercegovine preuzimaju od prastanovnika ovih prostora Ilira (u ilirskim grobnicama su pronađene igle za tetoviranje) nastavljajući tako ovu tradiciju od pradavnih vremena do danas. Britanski povjesničar Noel Malcolm, u djelu "Bosnia: A Short History" piše da običaj tetoviranja nije poznat među drugim Slavenima, već da je tetoviranje posebnost katolika srednje Bosne. Ni Truhelka, ni Durham (Malcolm samo prepisuje/citira Truhelku) ne spominju tetoviranje u sjeveroistočnoj Bosni.

Tetoviranje je i jedan od dokaza da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini nasljednici i baštinici kulture i običaja prastanovnika ovih prostora (u Bosni i Hercegovini je tetoviranje rasprostranjeno samo među Hrvatima).

Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića na prstima i rukama, te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini.

Česte su i tetovaže krune te sitnih točkica u krugu koje možda simboliziraju kolo.

 

 

 

 

 

 

 

Jedan od razloga rasprostranjenosti tetoviranja križeva kod Hrvata u BiH je pokušaj da se spriječi odpadništvo od katoličke vjere tj. islamizacija.

Tetovirani križ na ruci je bio vidljivi znak pripadnosti kršćanstvu i u „zlim vremenima“ je bilo potrebno puno hrabrosti imati takve tetovaže.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Isto tako, ovaj običaj je pomogao da se spriječi tursko otimanje katoličkih djevojaka, te otmice muške djece za tursku vojsku (Janjičari).

Postojalo je više načini tetoviranja, a tetovirale su uglavnom žene.

Jedan od načina je da se na mjestu, na tijelu, koje će se tetovirati najprije nacrta crtež, a zatim se brzo bode iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Drugi način je da se od kore drveta izreže križić, te po njemu bode iglom i posipa smjesom od uglja a domaća rakija je služila kao dezinfekcijsko sredstvo.

Tetoviranje je bilo vrlo bolno i tetoviralo se je obično na proljeće ili u vrijeme crkvenih blagdana.

Ovaj običaj je, prije dolaska komunista na vlast, bio rasprostranjen u većini sela brčanskog kraja (Boće, Laništa, Vitanovići, Ulović, Zovik).

Danas su modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.

jesu ovi glupi na OBN sto pricaju o pederima i lezbikama..jedino je ova zenicanka pametna i ova plava,crnka..
a ovaj crnogorac glup ko k samo bogati su pederi?
opcenito zenske pametnije,
muski sami debili a svi u rozim majcama

Jasmin Imamović, načelnik Općine Tuzla, u intervjuu za sarajevsko "Oslobođenje", oštro je kritizirao federalne vlasti, optuživši ih za magrinalizaciju Grada Soli.

• Čini se da je Tuzla svakim danom sve više marginalizirana u odnosu na ostale, veće, bosanskohercegovačke gradove. Primjetno je to kako u ekonomskom, tako i u političkom odnosu. Zbog čega je to tako?

- Tuzla je preporođen grad, koji se prema mjerljivim standardima, razvija brže i sigurnije od svih gradova u BiH. Zajedno sa mnom, Tuzlu vodi veliki tim eksperata iz različitih oblasti. Držimo se ideje Bosne, zajedničkog života, jednakih prava, antifašizma, stručnosti i zakonitosti. Zato smo meta nacionalista i njihovih tajkuna. Obasipaju nas čitavom serijom nevjerojatnih laži i uključuju državni sistem u rušenje Tuzle. Evo konkretnog primjera: Općine u Federaciji BiH učestvuju u raspodjeli PDV-a sa samo 8,5 posto, što je najmanje u Europi.

Kada federalna Vlada raspoređuje taj prihod, ona prevarantski i tajno osigurava rast budžeta pretežno općinama u kojima je na vlasti SDA a oštećuje budžete onima u kojima SDA nije na vlasti i pri tome najviše oštećuje Tuzlu. Od 2006. godine, kroz smanjenje koeficijenata, smanjili su budžetske prihode: Tuzli 42 posto, Bihaću 39 posto, Mostaru 34 posto, a povećali prihod općinama gdje je na vlasti SDA i to: Zavidovićima 127 posto, Zenici 28 posto, Bugojnu 103 posto, Kalesiji 84 posto, Maglaju 120 posto i tako redom.

Dakle, država nas organizirano ruši a mi se ne damo i usprkos tome se razvijamo brže od svih, zahvaljujući, prije svega zasluženom ugledu Tuzle i efikasnosti općinske administracije. Ove godine SDA se obradovala što nam je budžet samo 42 milijuna maraka, u odnosu na prošlogodišnjih 47 milijuna. Pri tome nisu znali da smo mi iz stranih i nekih domaćih izvora, osigurali dodatna sredstva za projekte prema građanima, i to od 35 milijuna maraka. Dakle, za bolji i udobniji život građana, mi ćemo ove godine, osigurati više nego ikada prije, odnosno 77 milijuna maraka. 

• Tvrdite da SDA, posredstvom federalnih vlasti, marginalizira Tuzlu?

- Naravno! Čitav sistem su stavili u tu funkciju. Oni upravljaju polugama sistema i koriste ga za svoje ciljeve. Očekujem da se to razobliči, s obzirom na to da je izborna godina i da se to spriječi. Ako bi SDPBiH ovladao Federacijom budite sigurni da se ovakve stvari ne bi događale. Nikada nitko od nas ne bi dopustio da se uzme od građana jednog grada, a prebaci drugim.

• Koliko je Ilija Jurišić žrtva te usamljene tuzlanske brige, odnosno nemara države BiH?

- Radi se o nadležnosti države! Tuzla je uradila sve što je mogla uraditi. Znači, ljudi u državnoj Vladi nisu shvatili da štiteći Iliju Jurišića štite sve građane BiH i pokazuju koliko su dobra ili loša vlast. Da su to shvatili oni sada ne bi imali čitavu trakavicu problema sa Srbijom, uključujući i slučaj Ganić. Oni ne znaju vladati!

Uhićenjem Ilije Jurišića oni nisu morali biti emocionalno pogođeni, ali su morali biti pametni i praktični vladari. No, oni nisu iskoristili ništa od zakonom propisanih mogućnosti, pa čak ni dogovor o reciprocitetu. I onda je jasno! Protivnik vidi da se ne braniš, pa ti ugrožava suverenost. Naši se vladari ne ponašaju kao vladari cijele BiH!

Gric, Hau Ju duin? :-)

A Jale iđe pomalo ,šta ima  bolan kod tebe ;-) Jel ima sta nova u federaciji

bradgelina u gorazdu niko ni A?

Da je neko prije rekao da ce Lara i Ahilej doci u Medjedju kod Gorazda i prespavati u hotelu Behar kraj Drine, ispljuvali bi ga posteno :-).