Bošnjaštvo (4)

Feljton - 18 Oct 2006 19:00:00

Dok su se u vreme austrougarske uprave u BiH, od 1878. do 1918. godine Hrvati sve više vezivali za Zagreb i hrvatsko nacionalno biće, a Srbi usmeravali svoje poglede ka Beogradu i Srbiji, muslimani su ostajali nekako u sredini, sa snažnim osećanjem da nisu ni jedno, ni drugo. Zatekavši ih u toj pometenosti, bečka kruna je pohitala da im "pomogne", prvenstveno u svom vlastitom interesu: promovisano je bošnjaštvo, koje je tada prvi put izvedeno na političku scenu.

U vezi s omiljenom tvrdnjom u bošnjačkoj argumentaciji, pa i kod Balića, da su i Osmanlije izdvajale Bošnjake u smislu uočavanja njihove etničke/nacionalne specifičnosti, valja napomenuti i sledeće: tačno je da u osmanskom jeziku postoje nazivi bosnak, bosnak, bosniyak i sl. Tako su Osmanlije zaista zvale muslimane slovenskog jezičkog izraza, odnosno bošnjačkog jezika (bosnakca), kako su govorili, koji su živeli u Bosni i Hercegovini, kako bi ih razlikovali od sebe, budući da su jedni i drugi bili muslimani.

Reč je o geografskom, zavičajnom, a ne prvenstveno užem etničkom određenju. Temeljiti na takvim dokazima tezu o nacionalnoj specifičnosti autohtone muslimanske populacije u Bosni i Hercegovini nije, naravno, dovoljno istorično. Uostalom, osmanski pisci Bošnjacima nazivaju i druge muslimane slovenskog porekla i jezika, van Bosne i Hercegovine, u Srbiji i nekim drugim krajevima, opet kako bi ih razlikovali od Turaka. Osmanlija, jer su i jedni i drugi bili muslimani i pripadali jednoj naciji koju Kuran priznaje (ar. umma), opštini Alahovih vernika.

Moderne nacije

Da se u imenu Bošnjak može videti i klica osećanja posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana, osećanja koje je, pod određenim povoljnim okolnostima, moglo krenuti i u pravcu kristalizovanja nacionalne svesti i samoidentifikacije, govori i jedan veoma korektan i pošten autor, veliki znalac, kome se svakako može verovati. Reč je o pokojnom akademiku Mehmedu Begoviću, pravniku i profesoru Beogradskog univerziteta, koji je u knjižici Muslimani u Bosni i Hercegovini (Beograd, 1938), zapisao između ostalog i ove redove:

"U nacionalnom pogledu (bosansko-hercegovački muslimani) nazivaju Turke Turkušama, a sebe Bošnjacima. Reč Bošnjak značila je za njih, ne samo pokrajinski geografski pojam, nego još nešto više. Ta reč je označavala neku vrstu nacionalne pripadnosti". Bez obzira na to koliko se aspekt na koji ukazuje Begović može eventualno činiti praktično politički "nezgodnim", upravo bi politički bilo neodgovorno i kratkovido prenebregnuti ga i ne uzimati u obzir.

S druge strane, pak, apsolutizovanje i grubo funkcionalizovanje samo toga aspekta složenih, izukrštenih i uzajamno uslovljenih varijabli u funkciji rađanja i stvaranja nacija, onako kako to uglavnom čine protagonisti aktuelne bošnjačke teze o nacionalnosti bosansko-hercegovačkih muslimana (Muslimana) ne može se prihvatiti. Prvenstveno stoga što je stvaranje modernih nacija u južnoslovenskim zemljama srazmerno novijeg datuma i nikako se ne može smeštati u osmanski srednji vek.

Za muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine problem nacionalnog, pa čak i etničkog identiteta, pogotovo u pogledu njihove samoidentifikacije, nastupa u postosmanskom periodu. Tada nastaju velike ne samo političke već i civilizacijske promene. Kako je sve to uglavnom dobro poznato, nema potrebe zadržavati se na istorijatu razdoblja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878 - 1918).

Otkorenjenost

Recimo samo da je tokom čitavog tog perioda, uz određena manja preusmeravanja i promene intenziteta zvanične i tajne politike krune tekao proces u kome se katolici (Hrvati) sve više vezuju za Zagreb i hrvatsko nacionalno biće, dok Srbi svoje poglede usmeravaju ka Beogradu i Srbiji, kao svojoj nacionalnoj matici. Muslimani ostaju nekako u sredini, neki sa srpskom, neki s hrvatskom nacionalnom svešću, ali prvenstveno sa snažnim osećanjem da nisu ni Srbi ni Hrvati.

Nelagodno stanje te otkorenjenosti i nesigurnosti sjajno je i neponovljivo opisao Meša Selimović. Muslimani su, prema sopstvenim izjavama, uvek znali šta neće da budu, ali nikako nisu uspevali tačno odrediti šta jesu. Zatekavši ih u toj pometenosti, austrougarska vlast pohitala je da im "pomogne", prvenstveno, naravno, u svom vlastitom interesu.

U vreme uprave poznatog Benjamina Kalaja (1882 - 1903) stvara se i primenjuje koncepcija natkonfesionalne bosanske nacije. Osnovni motiv bilo je suprotstavljanje nacionalnim pokretima među pravoslavcima (Srbima) i, u nešto manjoj meri, katolicima (Hrvatima).

Za Smaila Balića Kalajeva politika nije bila sračunata imperijalna smicalica, već mudra i realistična orijentacija, saobražena životnoj realnosti i etnokonfesionalnoj strukturi stanovništva Bosne (i Hercegovine). U poglavlju Nepoznate Bbosne, naslovljenom Bošnjaštvo-nacionalnost koja se ne želi primiti k znanju (Das Bosniakentum - eine Nationalitat, die man nicht zur Kenntnis nehmen njill, 39-49) a koje je ranije zasebno objavio u časopisu Osterreichische Osthefte (33, 1991, str. 153-165), Balić Kalajevu promociju "bosanskog zemaljskog patriotizma/domoljublja" ocenjuje kao čin realistične politike utemeljene na dobrom poznavanju istorije. Tako je krajem devetnaestog veka političko i nacionalno bošnjaštvo prvi put izvedeno na političku scenu.

Srbi i Hrvati neće u Bošnjake

U početku je temeljno polazište bilo da celokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine pripada jednoj, bosanskoj narodnosti. Ovo integralno bošnjaštvo se, međutim, ubrzo pokazalo kao utopija, iz prostog razloga što Srbi i Hrvati u ogromnoj većini nisu hteli među Bosance (Bošnjake) u nacionalnom smislu, iako su se zavičajno smatrali Bosancima. Integralno bošnjaštvo se, stoga, realizovalo kao muslimansko bošnjaštvo.

Kretanja unutar bošnjačkog tabora kao i nijanse pokroviteljstva Zemaljske vlade nad stasavanjem nove nacije, mogu se pratiti kroz list Bošnjak, pokrenut, radi njenog promovisanja, 1891. Iako je trebalo da posluži ideji integralnog bošnjaštva, već u drugom broju Safvet-beg Bašagić objavljuje pozdravnu pesmu "Bošnjaku", kojom se Srbi i Hrvati proglašavaju strancima u Bosni i Hercegovini.

 

Bošnjaštvo (5)

Feljton - 19 Oct 2006 18:00:00

Proglašavajući Srbe i Hrvate u BiH strancima, Safet-beg Bašagić u pesmi "Bošnjak" još kaže:"Oba su nas gosta saletjela / da nam otmu najsvjetlije blago/ naše ime ponosno i drago". Zalhad Ključanin u "Ljiljanu" obezvređuje ostale narode u bivšoj SFRJ, poričući nekima i nestajanje. Muslimani su, piše, jedini na Balkanu "istinski narod", koji je "iz rata izišao kao Bošnjaci". Poruke izrečene u vremenskom razmaku od jednog veka, izraz su iste svesti

  S obzirom na podudarnost poruka koje se mogu pročitati na stranicama muslimanskih listova danas, vredi se podsetiti poletnih stihova Safet-bega Bašagića, objavljenih u listu "Bošnjak", pokrenutom 1891.

"Znaš "Bošnjače" nije davno bilo

Sveg mi svjeta! nema petnaest ljeta (=1876!)

Kad u našoj Bosni ponositoj

I junačkoj zemlji Hercegovini

Od Trebinja do brodskijeh rata

Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroza svoje hire,

Oba stranca ko u svome šire.

I još nešto, čemu oko vješto,

Hrabri ponos i srce junačko

Nada sve se začuditi mora:

Oba su nas gosta saletela

Da nam otmu najsvetlije blago,

Naše ime ponosno i drago."

U dvadesetom broju istog lista čitamo još izričitiju poruku muslimanima da moraju odlučno braniti svoju "bosansku narodnost".

"Mi muhamedovci treba da se u tom pogledu držimo našeg starog amaneta, tj. da ostanemo vjerni svojoj domovini i svojoj bosanskoj narodnosti, da je branimo i štitimo od svakih napadaja od neprijateljske strane, a drugi ako hoće nek idu s nama u kolo, pa će se bar sačuvati od naobraženog separatizma. Mi dakle, treba da ostanemo vjerni tome i ni pod jedan način da ne damo među se toj novotariji, a da će i drugi skoro stupit s nama u isto kolo, ne dvojim."

Bošnjaci i Bosna

Ako se prisetimo nekih skupova upriličenih u Sarajevu, recimo Srpskog konsultativnog vijeća (27.3.1994.), uočićemo u biti istovetan smisao i ton izrečenih misli i poruka.

U vezi s malopređašnjim navodima iz Bošnjaka, ali i savremenim podgrejanim replikama, navešću šta u muslimanskom "nacionalnom sedmičnom listu Ljiljan, od 30. marta 1995. godine piše jedan od njegovih najmilitantnijih saradnika, Zalhad Ključanin, pod naslovom Bošnjaci su

narod zreo za svoju državu:

"Muslimani su jedini narod na Balkanu koji je, u ove 3-4 godine, dokazao da je istinski narod. Srbi su samo dobro naoružano pleme. Slovenci raspolućena grupa između zapada i juga. Hrvati su narod na Balkanu koji je, u ove 3-4 godine, dokazao da je istinski narod. Srbi su samo dobro naoružano pleme. Slovenci raspolućena grupa između zapada i juga. Hrvati su narod sa falinkom, kojem se u pedeset godina istorije dešavaju dva fašizma. Crnogorci, kao što znamo, ne postoje, i ono malo postojanja što su imali predali su u amanet pravovjernoj braći, ili izgubili po bosanskim zgarištima. Makedonci možda i postoje, dok ih, ubrzo, ne proguta Grčka, ili turbulentni albanski natalitet. Ostali su dakle, muslimani. Narod koji je opstao. Postali su, dakle Bošnjaci. Narod koji je nastao (...) Muslimani su iz rata izašli kao Bošnjaci. Od nacionalno konfuzne skupine s početka rata do naroda na kraju rata. Muslimani su u najtežim mogućim uslovima uspjeli čvrsnuti u narod. Sa definiranom nacionalnom sviješću. Nacionalni program Bošnjaka može se sažeti u dvije činjenice: svoji na svom - Bošnjaci i Bosna".

Ako se ostavi po strani sve ono što je vreme u međuperiodu bez političkog bošnjaštva izmenilo, dodalo ili oduzelo, sazvučje između Bašagićeve poezije i Ključaninove proze upravo je frapantno. I još nešto. Bošnjaci iz ovog rata odista izlaze kao nacija. S tom činjenicom se od sada mora računati.

Ustaška varijanta

U Kraljevini Jugoslaviji, nastaloj posle sloma Austrougarske i povlačenja Osmanskog carstva s Balkana, nastupio je period tzv. nacionalizovanja muslimana srpskohrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini. O pokušajima da se oni privuku na srpsku ili hrvatsku stranu dosta je pisano. I mnogi među muslimanima iskreno su i zdušno radili na ubeđivanju svojih sunarodnika da pristanu uz Srbe ili Hrvate, jer su se osećali Srbima ili Hrvatima, obično sa znatnom primesom jugoslovenstva, pa su bili ubeđeni da je u ispravnom "nacionalizovanju" jedina izgledna perspektiva njihovog naroda.

Veliki posao ipak nije obavljen niti je, izgleda, mogao biti obavljen. Većina muslimana ostala je između dveju nacionalnih obala, svesna šta kulturno i politički nije, ali još uvek nedovoljno svesna šta jeste i šta bi želela da bude.

Poznato je kako je muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini bilo uklopljeno u ustašku varijantu hrvatskog nacionalnog i državnog programa. U okviru Nezavisne države Hrvatske nikakvog pomena narodnosno osobenih Bošnjaka zvanično nije moglo biti, već su oni smatrani "Hrvatima muhamedancima", pa čak i "našim Turcima". Okolnosti nisu iziskivale nikakvu taktičnost ili obazrivost, pa ih nije ni bilo.

Smail Balić u svojoj knjizi Nepoznata Bosna preskače čitavo to neprijatno razdoblje bošnjačke razapetosti između dva fašizma, Pavelićevog velikohrvatskog i al-Huseinijevog panislamskog, kao da se tokom njega ništa bitno za potonje odnose među jugoslovenskom braćom jednoga jezika, a različitih vera nije dogodilo. A da mladi Mostarac, tada dvadesetogodišnjak s teološkim sklonostima i ambicijama, nije bio baš sasvim izvan savremenih zbivanja i duha vremena svedoči malo poznati članak Dva istoka u Hrvatskoj, objavljen 1942. u Zborniku hrvatskih sveučilištaraca.

Suprotstavljanje dva istoka

U tom gotovo programskom, nedvosmislenom napisu Balić suprotstavlja dva istoka s kojima Hrvati istorijski imaju posla. Jedan je sadržan u pojmu bizantizma, čiji su nosioci "Slavosrbi, odnosno Srbima nazvani Vlasi u Hrvatskoj", a koji je nužno iskoreniti. "Nezavisna država Hrvatska dovela je svakako taj predmet u završni vremenski odsjek", s olakšavanjem zaključuje, i vara se, Balić.

Drugi je turski istok koji "nikada ni kao pojava niti stvarno nije nije kao hrvatstva", te "u turskom običajno-etičkom svijetu hrvatske krvi do nedavno nije bilo nikakvih narodnosnih težnja"..."Zato volja da se održi i unaprijedi jedinstveni spoj zapadne i islamsko-istočne uljudbe, što su ga Hrvati stvorili, i da se postave tradicionalne veze", poletno zaključuje "islamski Hrvat Smail Balić" 1942. Toliko o bošnjaštvu pod Pavelićem.

  Nema veze sa BiH, al makar geografski... Jel neko gleda ''Istragu''?? Smaknuće žitelja Hrvatske Dubice i Cerovljana...

O cemu se konkretno radi? i gdje se nalaze pomenuti lokaliteti?

 moral bum u subotu gledati reprizu...gledal sam jednu od emisija dok su bila smaknuća žitelja Banije....smaknuća je vodil,onaj klošar Martić...

Hrvatska Dubica... Valjda znaš, ako ništa gdje je Bosanska (Kozarska) Dubica... odma preko Une je H.D.

Cerovljani su selo mislim niz Unu par km istočno, il tako nešto... Ili prije uz cestu, nisam ziher...

Vilyca mislim da je to to, ovo je Banija... Ili se nastavlja NA to... rade one rekonstrukcije, jel...

A ta Dubica?!? Sto odmah ne rece!

To je emisija na RTL-u?? Hm..bas me interesuje kako to rekonstruisu!

 

ne istraga ti je emisija koju emitira NOVA