unde, sad se ispravljaš.....baš tako, bosanci su samo stanovnici jednog podneblja, nikako nacija, nedao Bog da mi neko kaže da su narod

 nacija su bosanci i hercegovci.....

 narodi su srbi i ostali.....

 dakle, da zaključim, hercegovci i bosanci su stanovnici različitog podneblja, dakle  nisu isto....

a hercegovina samim time nije bosna, što je damir htio reći........

a ko mu se protivi , nije u pravu....

pa ti vidi.....

 Koji ostali Vejn jel muslimani

Pa naravno da bosanci nisu hercegovci, to je kao da dalmatinac kaze dalmatinci nisu purgeriCemu toPa to svi znaju, ili mozda

Koje ispravljanje dodao sam samo pored nacije - narodnost, pravilnije

Sad stvarno nisam siguran koje te stvari prevazisao, meni nikad  nisu bile sporne Ocigledno da Vrtic ima potrebu da neko nesto dokazuje... Samo ne znam kome?

 Evo da malo "intelektualno" oživimo temu. Reagiranje Ivana Lovrenovića na teze Muhameda Filipovića Tunje. Objavljeno u BH Danima i Feralu...

POLEMIČKO REAGIRANJE NA ISTUP AKADEMIKA MUHAMEDA FILIPOVIĆA NA PREDSTAVLJANJU NJEGOVE KNJIGE "BOSANSKI DUH LEBDI NAD BOSNOM"

MOŽETE SE SLIKATI, GOSPODINE AKADEMIČE! (strana 1)
Ivan LOVRENOVIĆ
22. studenoga, 2006.

Svoju filipiku o Hrvatima Filipović je u Akademiji izgovorio povodom predstavljanja nove knjige - Bosanski duh lebdi nad Bosnom. Udara on u toj svojoj autohagiografiji (i) na moju malenkost zbog tematiziranja mogućnosti konsocijacijskih rješenja za uređenje Bosne i Hercegovine, jer se pokušaj otvorenoga, netabuiziranog suočavanja s prirodom i stupnjem podijeljenosti bosanskohercegovačkoga društva, te traženja najadekvatnijega ustavnopolitičkog rješenja, s kojim bi napokon mogao biti otvoren proces sanacije i konsolidacije toga društva i države, u jednom dijelu sarajevske javnosti inkriminira kao antidržavna i antipatriotska rabota

< 1 2 3 4 > | cijeli članak | verzija za tisak

"Zamislite, urađena je Antologija hrvatske književnosti od 15. stoljeća naovamo. Ma, otkud? Kako? Neka mi neko dokaže da su ikakvi Hrvati u Bosni postojali prije 19. stoljeća!"

Akademik Muhamed Filipović
 
Do otrcanosti je poznato da su južnoslavenski nacionalizmi po karakteru i po "porijeklu" kulturalni, a da svoj raison d'être najsnažnije pronalaze u – negiranju drugih, u asimilatorskim težnjama spram bliskih a drukčijih etnokultura. Pri tome su jezik (nacionalni) i književnost (nacionalna) uvijek najvažnija borbena sredstva i identitetni atributi, a svaki koncept pluralizma i kulturne polifonije – đavo koji oko nas i našega naroda plete opasnu mrežu i radi nam o glavi. Spirala toga isključujućega i asimilatorskog nacionalizma zavrtjela se davno, da bi se do kristaliziranoga idejnog izraza probila već u Vukovome pravilu Srbi svi i svuda (jedan narod – tri vjerozakona, jedini jezik – srpski). Od tada do danas, skoro dva stoljeća, svi su naši nacionalisti po osnovnoj inspiraciji – vukovci. Bez obzira na naciju kojoj pripadaju.
 
Razlike, naravno, postoje – u vremenu pojavljivanja i trajanja na povijesno-političkoj sceni, u intenzitetu, u manjem ili većem uspjehu, u sredstvima ostvarivanja ciljeva i u količini zla i stradanja posijanih na putu ostvarivanja tih ciljeva... No, idejno i ideološko načelo negiranja drugih, oduzimanja drugima kulturno-identitetnih atributa, ostaje uvijek isto i nepromijenjeno. Neizbježna je pojava da se pri tomu, kao u svakom ideološkom interveniranju u stvarnost, srlja u sukob s tom istom stvarnošću, sa činjenicama povijesti i kulture. A na kraju, uvijek apsurd: taj sukob nikomu ne donosi nikakvo dobro, već samo produbljivanje uzajamne omraze i produljivanje krize, na koju smo, po svemu sudeći, naučili kao na trajno stanje, malne kao na historijski oblik egzistencije.
 
Nenadmašeni nacionalizam
 
Po formatu i po dometima pretenzija, srpski je kulturni nacionalizam bio i ostao nenadmašen. Nema toga na virtualnom štokavskomu jezično-literarnom atlasu, što on ne drži svojim. Hrvatski jezik? Dubrovačka književnost, ili franjevačka književnost u Bosni, kao dijelovi hrvatske književnosti? Bosanski jezik? Bošnjačko-muslimanska književnost? Crnogorski jezik i književnost? Ništa od toga, naravno, ne može biti priznato! Ili, može, ali uvrh glave kao nekakvi lokalni, regionalni varijeteti integralne srpske kulture. A treba li uopće podsjećati na cikluse zla i stradanja koji su – od 1918. pa sve do 1992-95 - iz ovakvoga koncepta nacionalne kulture redovito nailazili onda kada se uspijevao poistovjetiti s državom, i staviti u svoju službu instrumente države!
 
Hrvatski kulturni nacionalizam - priča ne manje zloćudna, samo daleko manjega formata i s manje historijskih prilika za dominaciju.
 
Prema srpskoj kulturi postavljen obrambeno, defenzivno, u stavu odbacivanja a ne nepriznavanja, jer od nje osjeća mitsku ugroženost. Ali, zato, prema bošnjačko-muslimanskoj kulturi razvija stav analogan onome što ga srpski nacionalizam ima prema hrvatskoj i bošnjačkoj jednako: asimilacionizam i nepriznavanje zasebnosti. Taj se tradicionalni stav hrvatskoga kulturnog nacionalizma stubokom promijenio u Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, ali ne na bolje, nego na gore. Kao i srpski, kad god je bio politički materijaliziran u državnu formu, i kad je bio u posjedu državnih mehanizama (1941-45, 1990-95), ni hrvatski nacionalizam nije propuštao pokazati nakazno lice isključivosti i netrpeljivosti.
 
Historijski gledano, bošnjački kulturni nacionalizam u mnogim elementima ima drukčiji razvojni put u modernome dobu. On je bitno obilježen činjenicom da - od 1878. godine, od završetka dugotrajne i apsolutne političke i vjerske dominacije nad pripadnicima drugih etnokonfesionalnih grupa u razdoblju osmanskoga vladanja Bosnom - nikada više nije imao priliku za dominaciju niti ekskluzivno poistovjećivanje s državom (ako izuzmemo onaj kratki kaotični period unutar posljednjega rata, kada se, usred državne i nacionalne kataklizme, jedan tren sanjalo o vlastitoj državi barem na "prostoru koji se može perspektivno kontrolirati").

Zbog svega toga nije teško razumjeti sve moguće današnje nacionalne ressentimente, frustracije i čežnje; nije ih teško razumjeti, ali isto tako nije u njima teško prepoznati jasne tipske pojave kulturnoga nacionalizma i ekskluzivizma, fatalno analognoga dvama ranije spomenutima, koji Bosnu i Hercegovinu ništa manje od njih, unegativnoj sinergiji s njima, stalno drži u stanju političke nedovršenosti i nestabilnosti.

nastavak br. 2

Zapjenjeni usklik
 
Teško se je sjetiti da je itko ikada na nekom konkretnom primjeru s bošnjačke strane pružio tako otvoren i ogoljen izraz asimilatorskoga, upravo vukovskoga tipa nacionalizma, kakav se može otčitati u Filipovićevom zapjenjenom uskliku citiranom ispred ovoga teksta. Nešto što možda ne treba precjenjivati, ali što tom iskazu svakako dodaje na težini i važnosti, jest činjenica da je izgovoren pod svodom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ah, te naše akademije!), te da ga izgovara potpredsjednik ove ustanove i voditelj projekta Enciklopedija Bosne i Hercegovine.
 
Teza o nepostojanju Hrvata u Bosni i Hercegovini (pa prema tomu i tako atribuirane književnosti) nipošto nije Filipovićev izum niti ekskluzivitet. Naprotiv, taj stav (proširen i na Srbe) možete čuti kao opće mjesto u najsvakodnevnijim prilikama – od taksista, od prolaznika na ulici, od srednjoškolaca i studenata, od političara, od službenika iza šaltera... To je jedna od manifestacija onoga što sam svojevremeno nazvao političkim mentalitetom većinske nacije koji je kapilarno prožet nacionalizmom. No, on je, ako se tako može reći, nevin (iako su mu posljedice mračne), jer je očevidno induciran; ti ljudi su odnekud (!?) primili ovo "znanje" zdravo za gotovo, i samo ga recikliraju kao pojednostavljujuću i dobrodošlu odgonetku na pitanje o zamršenoj (i, brate, teško podnošljivoj) nacionalnoj plurimorfnosti Bosne i Hercegovine.
 
No, pod krovom državne Akademije nauka i umjetnosti, iz usta akademika, kojega se inače u nacionalnim medijima titulira kao "najvećega živućeg bošnjačkoga intelektualca", kao "neponovljivog i neprikosnovenog Filipovića", čovjeka koji sam sebe izjednačuje i s Bošnjacima i s Bosnom, takav stav ima sasvim drukčije značenje. Razaslan, pak, putem televizijskih stanica i visokotiražnih etnički adresiranih listova poput Dnevnoga avaza, ovaj se stav za čas pretvara u efikasan i neupitan ideologem za najmasovniju upotrebu, i svi zainteresirani  taksisti, prolaznici, srednjoškolci i studenti, političari, službenici iza šaltera... doživljuju snažnu potvrdu i jednostavno razrješenje svojih nedoumica s najvišega, neponovljivog i neprikosnovenog mjesta. Govoreći o Sarajevu, čija se glasovita multietničnost može naći još na osmrtnicama i pogrebima, a rapidno kopni iz rodnih listova i školskih upisnica – nije teško zamisliti što takva pedagogija, školska i masmedijska, znači.
 
Uzrujani akademik
 
Što je s hrvatskom književnošću u Bosni i Hercegovini, čije uobličenje u ediciju toliko uzrujava akademika Filipovića, i što je to s Hrvatima, za koje tvrdi da "nisu postojali u Bosni prije 19. stoljeća"? U redovnom i dopisnom članstvu Akademije ima nekoliko vrsnih znalaca koji bi to svojemu kolegi, a i široj javnosti (što bi bilo vrlo potrebno, ali čemu se, znajući mandarinske običaje i ketmanske navike, ne treba nadati) mogli kompetentno i prilično jednostavno objasniti.
 
O Bosni i Hercegovini, o identitetu Hrvata u Bosni i Hercegovini i o njihovoj kulturi (i književnosti) pišem više od trideset godina. Naraslo je to u nekoliko knjiga eseja i članaka, između ostaloga i u tematski posvećenu knjigu (Bosanski Hrvati – esej o agoniji jedne orijentalno-evropske mikrokulture), i vrlo dobro su mi poznate sve ambivalentnosti toga identiteta i mrtvouzice te historije, baš zato što mi nikada nije bilo zanimljivo apologetsko i idolatrijsko pisanje o "svome narodu", ali jest - problemsko kopanje i kritičko istraživanje jedne male i zaturene, pomalo bizarne a ipak žive povijesti, kao sastavnoga fenomena bosanskohercegovačkog, južnoslavenskog i balkanskog kulturnog i historijskog panoptikuma.

U velikoj i zamršenoj, katkad tragikomičnoj, češće samo tužnoj priči o fluktuirajućim identitetima i njihovim (samo)nominacijama, Hrvati u Bosni i Hercegovini uopće nisu usamljen ni rijedak slučaj mijenjanja imena na burnim povijesnim raskrsnicama. Možda su im po tome najsličniji baš – Bošnjaci-muslimani. Da, do polovice 19. stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini pretežno sami sebe imenuju Bošnjacima, možda za nijansu i ljubomornije nego bosanski muslimani, koji imaju još jedan, mnogo moćniji elemenat identiteta – politički osjećaj istovjetnosti s Turskom Carevinom. Umjesto nedostojnih i naučno neodrživih naklapanja o tome kako "Hrvati u Bosni nisu postojali", bilo bi mnogo znanstvenije i akademskije pitati se, istraživati, ili inicirati (zašto ne u Akademiji, koja je barem nominalno još uvijek svebosanska, "državna"?) istraživanja o tome kako i zašto, u kakvim sve povijesnim okolnostima i socijalno-političkim procesima je došlo do toga da u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću nije bilo moguće oblikovanje zajedničkog, bosanskohercegovačkog političkog identiteta, nego je razvoj, na podlozi predmodernih etnokonfesionalnih grupacija, krenuo u trostruko nacionalno diferenciranje.
 
Nisu samo i nisu primarno za to bili odlučni kulturno preporodni i nacionalno oslobodilački utjecaji iz Srbije i Hrvatske, kako se uobičajilo paušalno govoriti (a bogme i u školama naučavati). Nemoguće je i nelogično iz spektra tih uzroka i razloga isključiti unutarnje bosanskohercegovačke faktore – u socijalnoj i ekonomskoj strukturi, te u nespremnosti gospodareće muslimanske političke klase da djelatno i stvarno prihvati građansku i socijalnu ravnopravnost inovjerne raje.
 
Nisu se, dakle, Hrvati u Bosni i Hercegovini odnekud pojavili u 19. stoljeću, kako kafanski drsko sugerira Filipovićev izraz. Postoje oni tu stoljećima, noseći svoj bosanski i svoj hrvatski identitet kako najbolje znaju i umiju, zovući ga na stotinu i jedan način – slovinski, ilirski, slavobosanski, bosanski, hrvatski, jer je to lutanje i traženje, i ta periodična nesebeznalost, prirodna i zakonita kod svih ovakvih malih naroda kojima historija nije bila sklona, a ipak ih nije sklonila s historijske scene.
 
A književnost? Razvijajući se od 16. stoljeća kao, makar i marginalan, svakako integralni dio goleme protureformacijske evropske literature, franjevačka spisateljska praksa u Bosni odigrala je utemeljiteljsku ulogu u bosanskoj književnoj historiji, a istovremeno je bila živim i djelatnim dijelom starije hrvatske književnosti, predstavljajući, dapače, ključnu ulogu u njezinome jezično-literarnom povezivanju i integriranju - od Dubrovnika i Dalmacije, do Slavonije i današnje Vojvodine. Pa kada se govori o hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, onda se govori o nečemu što je itekako tipološki i kulturalno egzistentno, a što podrazumijeva i afirmira baš tu istovremenost i uzajamnu inkluzivnost hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga književnopovijesnog identiteta. Sablažnjavati se pred tom kulturalnom činjenicom mogu samo tvrdokorne unitarne duše, ljuti protivnici pluralnosti i pluralizma.

 nastavka br. 3

Filipovićeva filipika
 
Svoju filipiku o Hrvatima Filipović je u Akademiji izgovorio povodom predstavljanja nove knjige - Bosanski duh lebdi nad Bosnom. Udara on u toj svojoj autohagiografiji (i) na moju malenkost zbog tematiziranja mogućnosti konsocijacijskih rješenja za uređenje Bosne i Hercegovine.
 
Već je o tome ovdje bilo govora: razgovor o konsocijacijskim modelima i aranžmanima jedan je od intelektualno i teorijski legitimnih načina promišljanja mogućih izlaza iz potpune političke blokade u kojoj Bosna i Hercegovina stoji sve vrijeme poslije Daytona. I: pokušaj otvorenoga, netabuiziranog suočavanja s prirodom i stupnjem podijeljenosti bosanskohercegovačkoga društva, te traženja najadekvatnijega ustavnopolitičkog rješenja, s kojim bi napokon mogao biti otvoren proces sanacije i konsolidacije toga društva i države. Sve to, pak, u formi slobodnoga javnog iznošenja individualnih stavova, koji, osim svojom uvjerljivošću, nikoga ne mogu ničim obavezivati, još manje biti bilo komu nametnuti.

Međutim, vrlo je indikativno da se u jednom dijelu sarajevske javnosti (još više – polujavnosti!) i sam razgovor o tome inkriminira kao antidržavna i antipatriotska rabota, a pojam konsocijacije već je postao nekom vrstom ideološkoga bauka. Najdalje je u tome dogurao Filipović u spomenutoj knjizi, gdje mu užasno smeta upravo javnost, to jest činjenica da su Dani organizirali i objavili raspravu o tome. Na konsocijaciju i na sve ljude koji se usuđuju o njoj pisati, a među kojima je moja malenkost, ne znam zašto, za Filipovića posebno opasna, on sručuje sumanute konstrukte i opake ideološke kletve u najklasičnijemu komesarskom stilu: "umivena verzija herceg-bosanske podjele i konačnog kraja Bosne i Hercegovine", "model (...) što su ga nametali Karadžić i Boban", "model kojeg su četnici i *** željeli nametnuti"...
 
I, sad, što? Braniti se od ovih divljački neistinitih ideoloških denuncijacija? Nakon svega što čovjek tekstom, javnim činom, načinom življenja dosljedno cijeloga života svjedoči i zastupa! S dužnim poštovanjem, možete se slikati, gospodine akademiče! Nikakva mi dozvola da slobodno promišljam prošlost i budućnost Bosne i Hercegovine - moje zemlje, unatoč svoj zagriženoj intoleranciji Filipovića i filipovićâ - nikada nije trebala, najmanje njegova.
 
U smiješno pretencioznoj pozi "Bosna i Hercegovina c’est moi!", Muhamed Filipović sebe vidi kao posljednji bedem obrane države i naroda, a kao alternativu podloj i opasnoj konsocijaciji nudi sve same pseudohistorijske idealizacije i floskule. Što je, dakle, prema njemu rješenje za Bosnu? Evo: "Povratak istini svog pravog historijskog bitka, istini svoje historije i njenog autentičnog multikulturalizma", "ponovno uspostavljanje onog reda stvari koji joj je stoljećima osiguravao normalan život i hod kroz historiju, bez velikih potresa i nesloge među njenim različitim stanovnicima". Kad bismo i zanemarili iluzornost prijedloga da se političko uređenje zemlje, poslije svega što se s njom i u njoj dogodilo, udesi mitskim povratkom na bilo što i ponovnim uspostavljanjem bilo čega (što se zanemariti ne može, ali, eto, nećemo inzistirati dalje), ostaje da se upitamo: što je "pravi historijski bitak" Bosne, koja je "istina njezine historije", kakav je to njezin "autentični multikulturalizam", a osobito – koji je to "red stvari koji joj je stoljećima omogućivao normalan život" itd, itsl... (Naročito su dražesni oni "različiti stanovnici"! No comment.)
 
Drukčije perspektive
 
A da i ne pitamo: kakvim  načinima i kojim sredstvima je taj povratak (ne)moguće ostvariti? Uz kakav stupanj suglasnosti "njenih različitih stanovnika"? Ili je to, možda, za predlagača irelevantno pitanje! Zar je doista tako teško smoći mrvu socijalne imaginacije, etičke osjetljivosti, obzira spram historijskih fakata, pa da se uvaži postojanje drugih, drukčijih perspektiva, iz kojih bajka o "normalnom životu" i "redu stvari" izgleda sasvim drukčije, mnogo oporije? Htio to Filipović ili ne, vidio to ili ne, sposobnost za prihvaćanje poliperspektivizma, jednako u odnosu na historiju kao i u odnosu na današnje pitanje političkog uređenja, trajni je test opstanka bosanskohercegovačke državne i društvene zajednice.
 
Što se na kraju o ovome može reći? Pokušat ću to ovako: ako konsocijacijski modeli i nisu najidealniji oblik demokracije (kao što nisu, i kao što je u svim raspravama što toliko uzrujavaju našega akademika uvijek naglašavano), najjači argument za njih postaje – sam Filipović, odnosno njegova vizija "normalne Bosne"! Inače, jako se uobičajilo da o opasnosti od "podjele Bosne" govore oni koji svojim ekskluzivizmom bjelodano pokazuju da ju ne znaju i ne žele dijeliti s drugima.
 
(Tekst je izvorno napisan za sarajevski tjednik "Dani")