Ljeto je gospodnje 2012., 4 prijatelja i ja idemo na ljetovanje na korčulu, grad Slavonski Brod tamo ima svoje odmaralište pa je smještaj i više nego jeftin.
Vozačke su bile friško položene, a nitko nije još imao svoj auto pa smo odlučili ići organiziranim prijevozom do dole jer smo bili još i neiskusni vozači, a to je put od nekih 500-600 km i to preko Bosne. Krećemo u 10 navečer iz Broda, bilo je malo zainteresiranih za organizirani prijevoz pa nas nije vozio bus nego je došao lik u onom mini kombiju s 8 sjedala plus vozač.
Prešli granicu u Bosni, prijatelj i ja sjedimo naprijed na ona prednja dva sjedala, ostali već spavaju. Vadi vozač iz torbe onu veliku termosicu od litru i krene rokat, osjetim onaj slatkasti miris energetskog pića u zraku. Mrkli mrak je već vani, a lik ga kroz bosnu dere ono 110-120(tko je prolazio tim putem zna o čem pričam) prijatelj i ja se već pogledamo pomalo, al ajd dobro.
Krenemo mi pričat malo s tim vozačem, jer nije nam se ni spavalo, a nismo baš ni mogli od takve vožnje. Kaže lik, ma bio sam ja jučer vozio do Beča i vratio se nazad u 9 navečer, malo se otuširao pa došao po vas, a mora brzo tako vozit jer kad je umoran spora vožnja ga uspava.
Ostatak puta smo šutili.
Najjače od svega je što je frajer nas odvezao na Korčulu i tamo sjeo pol sata popit kavu i ukrcat ekipu za nazad i odmah i uredno vozio.
Drobilica za kičmu. Pokušat će Sulejmani.
