Zamislite da se ISIL ove godine u potpunosti porazi, da njegovi borci budu ubijeni ili razoružani, vođe osuđene i smaknute a teritorij koji su kontrolirali bude vraćen državama kojima i pripada. Njihova obilježja postanu zabranjena a ideja prezrena i odbačena od čitavog svijeta. To bi bilo postignuto zajedničkim snagama vojne koalicije nekoliko zemalja koje ne povezuje ništa drugo osim želje da se ISIL, koji im je svima prijetnja, uništi.U toj koaliciji su zemlje zapadne demokracije zatim Rusija koja je poludemokratska zemlja sa autokratskim režimom i ograničenim ljudskim pravima. Tu su zatim islamske zemlje poput S. Arabije ili Irana koje sa demokracijom nemaju nikakve veze. Jedna je stroga klerikalna monarhija a druga islamska republika što god to značilo.
Tu su zatim i umjerene monarhije poput Jordana i cijelo čudo najrazličitijih državnih tvorevina koje više ili manje (ili nimalo) poštuju ljudska prava i suvremene vrijednosti. Svi oni zajedno porazit će ISIL prije ili kasnije i nadajmo se da će ta zla ideja zauvijek nestati. Zamislimo zatim da se 70 godina od danas u nekoj dalekoj budućnosti netko deklarira kao ANTI-ISIL-ist. Što to govori o njemu? Je li on sklon demokraciji ili nije. Podržava li monarhije ili totalitarne režime? Simpatizira li šerijatsko pravo ili je potpuni ateist? Ni na jedno pitanje nam ne odgovara taj njegov ANTI-ISIL-izam. Odgovor je jednostavan, ANTI-ISIL-izam nije ideja. On je samo podrška jednoj širokoj koaliciji koja se u datom trenutku suprotstavila zlu koje im je zaprijetilo. Ta je koalicija okupila potpuno različite zemlje i kao takva ona ne može predstavljati jednu jedinstvenu ideju osim borbe protiv zajedničkog neprijatelja koji je već poražen.
Sve ovo je dovoljno jasna asocijacija na današnji antifašizam i ljude koji se predstavljaju kao antifašisti. Antifašist je bio Staljin, sadistički diktator boljševičkog Sovjetskog saveza. Antifašist je bio i Churchill, rasist na čelu imperija koji je svoju moć crpio izrabljivanjem "nižih" naroda po kolonijama diljem svijeta. Antifašisti su bili i Roosvelt, DeGaulle ili Tito. Ljudi potpuno različitih stavova na čelu dijametralno suprotnio uređenih društava koji su se sticajem okolnosti, na vrlo kratko vrijeme, ujedinili u jednu vrlo krhku vojnu koaliciju koja je trajala jedva toliko da se porazi zajednički neprijatelj. Čim je neprijatelj bio poražen, koalicija se raspala jer nije u sebi sadržavala nikakvu zajedničku ideju. Jedni su otišli svojim putem, drugi svojim a treći svojim. U tom trenutku nestao je i antifašizam.
Danas, 70 godina nakon nestanka antifašizma govoriti za sebe da si antifašist je jednostavno besmisleno. Antifašizam nije pokret i nije ideja. To je preširok pojam da bi imao jasan smisao. Antifašizam je jedan specifičan povijesni pojam koji je živo vrlo kratko vrijeme i odavno pripada samo povijesti.
