Ne bi bilo dobro za vjernika kad bi
samo na temelju svojega osobnoga razumijevanja Biblije, posebno kad je
riječ o rubnim pitanjima za život, donosio zaključke kao što ste to Vi
učinili i ustvrdili da Biblija zabranjuje konzumiranje krvi. Sličnu
pogrešku čine i pripadnici različitih sljedba pri čitanju Biblije pa i
oni zauzimaju često nakazne stavove pozivajući se na Bibliju, a zapravo
su krivo razumjeli Bibliju. Ne smije se, naime, Biblija čitati
isključivo doslovno, odnosno kako bi se danas reklo integristički ili
fundamentalistički, nego treba za razumijevanje ispravne poruke
uvažavati i književne vrste jer se nadahnuti biblijski pisci često služe
prenesenim značenjem. Također za razumijevanje pojedinog pitanja u
Bibliji trebalo bi uvažiti čitavu Bibliju, posebno Novi zavjet, jer se
biblijski stavovi najbolje tumače upravo različitim biblijskim
tekstovima. Svaki vjernik koji bi što dublje i bolje želio razumjeti
Bibliju, trebao bi se pritom proučavanju oslanjati na dobre priručnike,
među kojima je na prvome mjestu »Rječnik biblijske teologije«, a ne bi
trebao nasjedati stavovima pripadnika različitih sljedba.
Zabrana blagovanja krvi i mesa životinja koje nisu zaklane prema
obredu, a koju poznaje knjiga Ponovljenog zakona, religiozna i u
stanovitom smislu civilizacijska je zabrana starija od Biblije. Ta
zabrana u Starom zavjetu dobiva potpuno novo obrazloženje. Krv u Bibliji
označava čovjeka u njegovoj propadljivoj naravi, odnosno označava
život, a budući da je gospodar života samo Bog, tako i krv pripada samo
Bogu. Kad se dakle u Starome zavjetu prinose žrtve životinja, onda je
krv onaj dio koji pripada Bogu i čovjek ga ne smije uzeti sebi.
Židovstvo je tu zabranu sačuvalo sve do danas. Da bi se olakšalo
zajedništvo stola između kršćana i Židova na početku kršćanstva, i
kršćani su prihvaćali tu zabranu te su se uzdržavali od blagovanja krvi.
Tako je u raspravama u Antiohiji apostol Jakov zaiskao od kršćana koji
su došli iz poganstva da se poput kršćana koji su došli iz židovstva
uzdržavaju i od krvi.
No za cjelovit stav kršćana prema tom pitanju bitno je da Novi
zavjet prekida u židovstvu uobičajene krvne žrtve – jer nakon krvne
žrtve Sina čovječjega – sve su druge krvne žrtve bezvrijedne. Isusova
nedužna krv nepravedno prolivena na križu postala je krv u kojoj se peru
grijesi svih ljudi, dakle krv otkupljenja.
Također je za pitanje o konzumiranju krvi važno 10. poglavlje
Djela apostolskih. Naime, to je pitanje sastavni dio tradicionalnoga
poimanja čistoga, tj. da se samim fizičkim dodirom, neovisno o moralnoj
odgovornosti, u određenim prilikama može postati nečist. Tako su u
židovstvu kao zaštita protiv poganstva mnoge stvari držane nečistima:
ratni plijen predan uništenju, plodovi osvojene zemlje kroz tri godine
te neke životinje, npr. svinje.
Da bi se kršćanstvo oslobodilo tih židovskih običaja, bila je
potrebna posebna Božja objava o kojoj se upravo izvješćuje u 10.
poglavlju Djela apostolskih, a doživio ju je prvak apostolski Petar u
viđenju posude u obliku velikoga platna u kojoj su bili »svakovrsni
četveronošci, gmazovi zemaljski i ptice nebeske« i poziv da kolje i
jede. Kad je Petar to odbijao, glas mu reče: »Što Bog očisti, ti ne zovi
okaljanim.« Na taj je način Bog objavio da nema nečiste hrane te su
potvrđene Isusove riječi: »Nema ništa izvan čovjeka što bi ga moglo
onečistiti kad uđe u njega... Jer iz nutrine, iz ljudskog srca izlaze
zle misli.« Zato kršćani smiju sve konzumirati, pa i krv.