Biblijsko razmišljanje uz 32. nedjelju kroz godinu

Današnji evanđeoski odlomak opisuje Gospodinovu raspravu sa skupinom saduceja, pripadnika jedne od značajnih židovskih sljedbi onoga vremena. Za njih sveti Luka kaže da su bili prepoznatljivi po tome što su nijekali uskrsnuće. Ono što na osobit način upada u oči, te je posebno proturječno, oni su pokriće za svoje stavove uzimali iz samoga Svetog pisma služeći se metodom banaliziranja Božje riječi koju nisu čitali u duhu i smislu vjere, nego na vrlo pristran i iskrivljen način, te su onda i dolazili do čudnih zaključaka, kao što je bio zaključak o ne postojanju uskrsnuća. Vjerojatno su svojim jeftinim smicalicama poput one iznesene u današnjem Evanđelju zbunjivali neuke i jednostavne vjernike, pa su isto pokušali i s Gospodinom Isusom, nesvjesni koliko je njegova učiteljska mudrost nadilazila njihove doskočice. Izvlačili su Mojsijeve odredbe iz konteksta, uvjereni kako oni ispravnije misle i znaju više o životu, nego je znao Mojsije ili pak neki drugi od svetih vođa, proroka i učitelja Božjeg naroda.

Osim toga pitanje koje upravljaju Gospodinu otkrilo je da je njihovo izravno zajedništvo s Bogom nikakvo, premda su bili čuvari Hrama i hramskog bogoštovlja. Stoga su i govorili o Bogu ne živeći u sjaju njegove prisutnosti i ne polazeći od zajedništva života s njime, što je jedno veliko proturječje, kao da djeca govore o roditeljima zaboravljajući da su im oni dali život. Njima su nedostajali temelji poimanja Boga, a htjeli su se praviti mudrima i govoriti o božanskim stvarima kao što je život vječni, pa su tako i završili da su u Boga i u život vječni projicirali sebe i svoje neznanje. Kad se vidi ova činjenica onda je dvojbeno što su uopće oni mogli uzeti za svoje pravilo života, te kakvo je uopće moglo biti njihovo ćudoređe ili pak životna i vjerska motivacija. Dvojbena je njihova krepost i doprinos dobrobiti vlastitog naroda, jer je njihova vizija bezbožna, a perspektiva prizemna. Dvojbeno je kakvu su budućnost mogli ponuditi svome narodu, te u što su ga sve mogli uvući obećavajući socijalni boljitak, političku samostalnost i gospodarski napredak bez Boga i bez izgradnje čvrstih duhovnih uvjerenja kao bitnog uporišta i nezamjenjivog polazišta bez kojeg nema bolje budućnosti. Oni su bili ljudi koji su se opredijelili živjeti samo za ovaj svijet, držeći ga jedinim svijetom u kojem se događa ljudski početak i konačni svršetak.

Kao što je bilo saduceja u doba Gospodinovo, možemo reći da saducejskih tendencija ima i danas u suvremenom društvu, pa i u našem narodu. Kao što su se oni nekada suprotstavljali zdravom nauku, tako i danas postoji sukob takvih dviju koncepcija, samo što se danas zovu drugim imenima. Dok s jedne strane postoji ona vjernička koncepcija života, dotle s druge strane postoji ona bezbožna struja, to jest skupina onih koji ne vjeruju u Boga i tvrde da čovjek i društvo mogu i moraju bez njega. To su oni koji ga drže eventualno nekom silom, principom ili čudnim bićem koje se baš i ne miješa u ovaj naš život. To su oni koje možemo prepoznati pod imenom ateisti ili agnostici, te za njih govor o Bogu i Božjem životu nema nikakve važnosti. Neki od njih su čak uvjereni da Božje vrijednosti i njegov zakon nanose štetu ljudima i ograničavaju njihova prava. Bore se, navodno, za čovjeka, ali ne za onoga kojemu je konačno odredište život vječni, nego onoga čiji život završava tamom groba.

I danas je mnoštvo saduceja koji svoje stavove pravdaju lijepim riječima ili teološkim doskočicama, to jest onih koji obećavaju pravo ostvarenje čovjeka, a ne znaju da bez Boga nema ni čovjeka. Ovakav saduceizam je prisutan u široj javnosti koja govori o Bogu, ali bez svijesti o njegovoj živoj prisutnosti, koja drugima dijeli vjerske lekcije, ali bez vjere, koja ljude uči ljudskosti niječući u isto vrijeme uskrsnuće i život vječni, koja dijeli ćudoredne lekcije drugima, a zanemaruju Boga izvor ćudoređa. Ovaj saduceizam se provlači kroz javnost na način da ateistički medijski djelatnici i anticrkveni mediji postaju glavni tumači vjerskih tema i dileme, uvjerenja i događaja. Ovaj saduceizam je sličan onom negdašnjem, jer kao što su saduceji nekada citirali Sveto pismo da bi govorili protiv živoga Boga i uskrsnuća, tako i suvremeni saduceji navode, na primjer, izjave pape Franje da bi govorili protiv Crkve, ispravnih vrijednosti i stavova vjernika.

Ne preostaje nam stoga drugo nego moliti Gospodina da nas očuva od ovakvog saduceizma, da ne zarazi duše vjernika. Moliti nam je Gospodina da nas očuva od napasti da svoju vjerničku svijest oblikujemo uz pomoć stavova suvremenih saduceja, umjesto da se okrenemo jedinome Učitelju i Gospodinu Isusu Kristu čiji nauk počiva na svijesti o Bogu živomu i činjenici uskrsnuća. Neka nas, stoga, naš Gospodin obdari svojom snagom i sviješću kako bismo i sami mogli vjerovati u Boga u kojemu svi žive, kako bismo se i sami jednom našli u njemu o uskrsnuću mrtvih. Neka nam svijest o tome ražari odgovornost za ovaj sadašnji život, jer ne možemo biti dovoljno ljudi, a još manje zvati se vjernicima ako ne vjerujemo u živoga Boga, niti se možemo dovoljno dobro zalagati za dobrobit ovoga svijeta ako ne vjerujemo u onaj budući. Nastojmo, stoga, obdareni po Gospodinovu daru sviješću u uskrsnuće i život vječni, uspostaviti već sada istinsko zajedništvo s Bogom koji nam obećanjem života vječnoga daje jedinu ispravnu i najbolju motivaciju za ovaj život, kako bismo u onom životu primili nagradu da budemo jednaki anđelima njegovim i da budemo, kao sinovi uskrsnuća, neumrli sinovi Božji.

dr. don Ivan Bodrožić

Vjera i nogomet započeli u krilu obitelji

Ljudsko biće svoje prve spoznaje stječe u krugu obitelji i roditeljskog doma. Gospodine Pletikosa, možete li s nama podijeliti te prve trenutke kojih se sjećate iz svojega života i koji su bili presudni za Vaš životni put?

Obitelj u kojoj sam odrastao činili su roditelji Frane i Mila, te moje sestre Magda i Miranda koje danas, kao i ja, imaju svoje obitelji. Djetinjstvo sam proživio u tipi­čnoj splitskoj radničkoj obitelji koju su uzdržavali otac i majka radeći u pekarskom poduzeću. Za mene je to bilo zaista izvanredno vrijeme, a odgoj se uvelike razlikovao od onoga današnjega. Kao i većina odraslih, djetinjstvo pamtim manje po događajima, a više po divnim slikama koje su se urezale u sjećanje. Sve su one pune ljubavi i zahvaljujući njima trudim se formirati sam sebe kao osobu, kao vjernika koji želi biti vrhunski u svome životu i u odnosu prema drugima. Iz tih sjećanja rado izdvajam sliku maloga stana u kojem smo živjeli do 1987. godine kad smo se preselili u veći. Taj stan od 32četvorna metra s jednom sobom u kojoj je spavalo nas petero kroz žrtvu mojih roditelja najviše me naučio skromnosti i odanosti obitelji. Moj otac Frane, sada već pokojni, uvijek je radio po noći. Iako je rijetko odlazio u crkvu, bio je pravo utjelovljenje istinskog oca, prava glava obitelji koji je s majkom u svakom trenutku bio spreman ispuniti sve moje potrebe, a ne moje želje, kao što je danas slučaj u većini obitelji. Nikada, ali baš nikada mi nije nedostajalo očinske ljubavi za koju smatram da je danas jedna od najotvorenijih rana nas odraslih. Duge šetnje, odlasci na razne utakmice poput nogometa, košarke, rukometa, ragbija, igre na tračnicama na željezničkom kolodvoru, kupanja na Firulama, odlasci na selo djedu i baki… Sve su to slike ljubavi urezane u mene koje su mi pružili moji roditelji.

Znači li to da je Vaš otac zaslužan i za Vašu ljubav prema Hajduku?

Da, on mi je prenio ljubav prema Hajduku, ali i prema nogometu uopće. On je zaista bio jedan od najistinskijih navijača Hajduka. S radošću sam od njega upijao sve priče s Hajdukovih utakmica u gostima, kao kada se, primjerice, popeo na kip bana Josipa Jelačića u Zagrebu i stavio na njegov mač Hajdukovu zastavu. Posebno lijepo bilo je kada bi se igrali derbiji u bivšoj državi i kada bi se u našem stančiću okupila mnogobrojna rodbina s Miljevaca i iz Imotskog pristigla na utakmicu. Svi ti događaji su nas zbližavali kao obitelj, a posebnu zaslugu u tome imao je moj otac Frane.

No, osim s nogometom, Vaše je djetinjstvo bilo povezano i s Bogom?

Kad spominjem svoj odgoj u vjeri, ponovno se vraćam slikama iz djetinjstva. Sada je to slika majke koja tiho ulazi u moju sobu pred san, uzima moju ruku, čini znak križa i izgovara: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. To je bio moj prvi dodir s vjerom. Mislim da nema jače ljubavi od ljubavi majke prema svome djetetu, te sam siguran da je moja majka bila prva preko koje je Bog došao do mene. Taj osjećaj se riječima i razumom teško može opisati. To je moguće jedino srcem.

Bog ne odustaje od čovjeka

Postoji li trenutak u Vašem životu koji možemo smatrati prekretnicom s tradicionalne prema živoj i osobnoj vjeri?

Bila je to očeva bolest. Naime, u rano proljeće 2006. godine liječnici su mu otkrili dobroćudni tumor veličine 6 cm u prednjem dijelu glave. Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda. Molio sam po potrebi, tj. kad bih imao neki problem, samo tada bih zazivao Boga da mi pomogne. Mnogo sam griješio i živio po duhu ovoga svijeta, jer su mi sva ta vrata grijeha, kao “popularnom” nogometašu, bila otvorena. Međutim, iza tih vrata nudila se lažna sreća, bogatstvo, karijera, popularnost, moć, zadovoljavanje svojih strasti… Iako, u svemu tome trudio sam se ne činiti zlo upravo zbog svijesti koja je bila duboko ukorijenjena u meni da je Bog bio tu, ali uvijek nekako maknut sa strane. Nakon operacije mojega oca, vjeru sam počeo tražiti srcem, počeo sam spoznavati istinsku ljubav i nadu. Na tom putu mi je uvelike pomogla moja supruga koja je već tada prihvatila Isusovo učenje. Kad imate bračnog partnera koji vas razumije na takav način, onda vam je put vjere potpuno otvoren. On nije nimalo lagan i svjestan sam da će trajati sve do moje smrti. Međutim, mislim da je najteži i najbolniji dio puta iza mene, a to je suočavanje sa samim sobom, sa svojim egom i taštinom. Jednostavno, dođeš do točke kad se u svakodnevnom preispitivanju sebe nađeš pred zidom koji je moguće preskočiti jedino ako ti netko pomogne. Koji je smisao života?, Kako biti bolji? i Tko sam u biti ja? pitanja su koja su mi se svakodnevno nametala, a ja sam odgovore na njih prije očeve operacije tražio u čitanju knjiga o psihologiji ljudskog uma tragajući za toliko potrebnim mirom duše.

No, put do mira vodio je preko Vaše nutrine i Vas samih?

Suočavajući se i boreći sa svojim grijesima iz prošlosti, sa svojim ranama, počeo sam dolaziti do tih odgovora. Bio je to moj susret sa samim sobom. Doživio sam veliku utjehu i nadu, postajao sve željniji vjere. Time je počelo moje novo rođenje. Počeo sam živjeti svoju vjeru shvaćajući vrlo brzo da razum nije krajnji domet ljudskoga bića, već duhovnost koja predstavlja nepresušan bunar čovjekovog odnosa s Bogom. Moj duh je sada miran i više ne upadam tako lako u zamke koje se nađu ispred mene.

Bog je savršena ljubav

Kakav je Bog u kojega vjerujete i kojemu vjerujete, gospodine Pletikosa?

Najjednostavnije rečeno, Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak teško može doprijeti. To može srce. On od mene traži da vjerujem i da se moja djela po njemu prepoznaju, jer kako Isus kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). Kroz našu patnju i trpljenje Bog provjerava našu vjernost. Sve nas to duhovno uzdiže i na kraju postaje naše spasenje. Zato kažem da je Bog ljubav, jer nam je darovao ljubav, a mi je slobodnim izborom možemo prihvatiti ili odbiti. Sigurno je da on želi da budemo istinski kršćani, sretni, zadovoljni i materijalno zbrinuti, ali je taj put za svakog od nas različit. Međutim, vodi istome cilju. U tome sam pronašao smisao života, a same emocije prema svim ljudima koje su sada još jače, najbolji su svjedok tome.

Molitva je način naše komunikacije s Bogom. Kako mu se Vi obraćate i kakav je Vaš molitveni život?

Molitva srcem je taj kontakt s njim. Ona mi donosi mir i odgovore na mnoga pitanja koja me okupiraju u određenom trenutku. Najčešće molim svetu krunicu i čim je malo zapostavim, osjećam se ranjivije i nekako manje otporniji svakodnevnim napastima. Mislim da su molitva i sveta euharistija temelji našega vjerskog života i odnosa s Bogom.

Čitate li Sveto pismo koje je pisani trag Božjega govora ljudima? I postoji li neki tekst ili knjiga u Bibliji koja Vam je osobito draga?

Sveto pismo čitam ponekad prije svete mise kada sa suprugom dođem malo ranije u crkvu. U tom trenutku tiho zamolim Gospodina da mi progovori kroz evanđelje koje nasumce otvorim. Rado bih izdvojio i Ivanovo Otkrivenje. Pročitao sam ga više puta i u njemu pronašao sliku konačnog raspleta dobra i zla, borbe Krista i Antikrista. Sjećam se kad sam ga prvi put pročitao prije nekoliko godina, bio sam duboko potresen. Otkrivenje izaziva strahopoštovanje prema Bogu, jer nas on poziva na više odgovornosti u našim djelima. Naime, ta nam je odgovornost potrebna kako ne bismo, zbog zla i grijeha koji se krije u našoj ljudskoj naravi, zasjenili božansku dušu koju nam je Bog dao stvarajući nas na svoju sliku, i kako ne bismo uništili svijet koji je on stvorio.

Budući da Vas nogometna karijera vodi u strane zemlje, uspijevate li njegovati sakramentalni život?

Moj sakramentalni život je kao i kod svakog kršćanina koji se želi posvetiti Bogu. Nije ga teško živjeti, jer u svakom gradu gdje igram postoji katolička crkva u koju mogu otići na svetu misu, a također uvijek ima vremena i za molitvu. Većina ljudi zasigurno misli da se moj život vrti oko nogometa. Čak sam i ja tako mislio. No, nogomet je igra. Važno je znati za koga igraš, tko ti je inspiracija i kakav primjer ostavljaš.

Postoje li svećenici koji Vas duhovno prate i s kojima ste povezani?

Ne znam mogu li ih nazvati svojim duhovnicima, ali postoje dva svećenika s kojima češće komuniciram. To su fra Ante Barišić i fra Ivo Pavić. Kada sam u Splitu, uvijek sam na misi u crkvi sv. Dominika gdje su svećenici zaista produhovljeni i jako su mi dragi, a pose­bno sam vezan s fra Lukom Prcelom koji je vjenčao mene i suprugu. Naravno da svoju vjeru ne mogu ostvariti bez svećenika i Katoličke Crkve koja mi daje sigurnost da Božji Duh djeluje i upravlja svojim narodom. Ako mi nešto u vjeri, u Bibliji, u samom djelovanju Crkve nije jasno, obraćam se njima, svećenicima koji mi daju doda­tno samopouzdanje.

Vjera i nogometni teren

Mediji Vas spominju kao nogometaša vjernika koji ispod dresa nosi majicu s Gospinim likom iz Međugorja. Kako ste se ondje našli?

Jako volim ići u Međugorje. Prvi put sam osjetio potrebu otići onamo prije osam godina kada sam doživio prvo veliko razočaranje u nogometu. Naime, kad mi se ukazala prva prilika za velikim transferom koji je na kraju propao, shvatio sam da se tu krije i mnogo biznisa te ljudske pohlepe za novcem. Bilo je to moje odrastanje u kojem sam počeo shvaćati da ovaj svijet i nije baš tako savršen kako sam do tada mislio. Potpuno slomljen osjetio sam nevjerojatnu želju za odlaskom u Međugorje na Brdo ukazanja. Otišao sam na to mjesto i osjetio mir i utjehu. Pomolio sam se, kupio majice s Gospinim likom, koje i danas nosim ispod svog dresa, te ponovno zaigrao. Već u sljedećoj utakmici zaigrao sam kao preporođen i svojem sam Hajduku donio pobjedu obranivši dva jedanaesterca. Sada shvaćam, kada vratim film unatrag, da Bog od mene traži da mu svojim igrama na terenu budem svjedok kako bi svaki čovjek i u mojem svjedočanstvu osjetio Božju ljubav.

Uz život nogometaša vežu se uglavnom priče o velikim novčanim iznosima, popularnosti i značajnim materijalnim dobrima. Mediji su zainteresirani i za detalje iz osobnog života, te uspješni nogometaši nerijetko postaju i velike medijske zvijezde. Je li u takvom svijetu moguće biti (i ostati) vjernik, oduprijeti se slavi i popularnosti?

Apsolutno mislim da je danas u svijetu nogometa moguće biti vjernik, iako su kušnje i napasti vrlo velike. Slava, novac, izlasci, lagodan život kojim si okružen mogu te sasvim lako odvesti na put nemorala. I ja sam imao svojih padova u kojima sam se olako predavao duhu ovoga svijeta, ali sam se, zahvaljujući Bogu, uspio izvući iz svega toga i postati svjedokom. Isus je došao da nam oprosti grijehe. Danas to čini preko službenika Crkve te time čisti našu prošlost, a na nama je da nastavimo dalje s novim odlukama i promjenom. Ranije sam i ja činio sve da se više svidim ljudima nego Bogu. No, on se poslužio bolešću mojega oca kako bi me pozvao na predanje, ali i učinio čvršćim za posao koji radim. Naime, u nogometu se mi igrači jako psihički trošimo. To je zbog više razloga: svakodnevnih pritisaka medija kojih je danas bezbroj, treneri, uprave i navijači traže samo pobjede. Ako u takvom trenutku nema vjere koja na neki način ispunja ili obnavlja tvoju unutarnju snagu, u većini slučajeva dogodi se da tu “obnovu” tražiš u kupovanju raznih stvari, izlascima i predavanju zadovoljstvima što ponovno vodi na početak.

Želite još svjedočanstava? Pridružite nam se! 

Možemo li o igračima hrvatske nogometne reprezentacije govoriti kao o vjernicima i poticateljima nacionalnog jedinstva?

Da, među nama u reprezentaciji ima dosta vjernika, što nam daje jedan dodatni mir u svakoj utakmici. Posebno su u katoličkom duhu odgojeni momci koji su rođeni izvan Hrvatske i preko njih se može vidjeti koliko je vjera nas Hrvate uspjela održati na raznim kontinentima te posebno sačuvati naš nacionalni identitet i ponos izvan domovine. Svjesni smo da naše utakmice zbližavaju nas Hrvate, i sve činimo i činit ćemo da sve nas učinimo ponosnima i sretnima. Imamo na sebi posebnu odgovornost, jer se na našim utakmicama oslobađaju domoljubne emocije te nitko od nas sada, a i u budućnosti, nastupajući za našu reprezentaciju nema pravo to zanemarivati.

Vi, kao i drugi igrači vjernici, domaći i strani, u utakmicu ulazite s molitvom i u njoj sudjelujete sa znakom križa. Što molite i zašto to činite na terenu?

Znak križa nakon ulaska u teren naše je obraćanje Bogu da nas u tom trenutku zaštiti od svih ozljeda. Taj znak nakon postignutoga gola je zahvala. Sve je to svjedočenje vjere. Osobno, prije svake utakmice molim molitvu zaštite koju mi je dao fra Ivo Pavić, a koju je iz je­dne kanadske molitvene zajednice u Hrvatsku donijela i prevela dr. sc. Marica Čunčić. Ta molitva zaštite i duhovnog ozdravljenja pomaže mi da postignem mir i koncentriram se prije svake utakmice. Ona glasi: “U ime Isusovo uzimam vlast i vežem sve sile i snage u zraku, na zemlji, u vodi, u podzemlju, na ovome svijetu, u prirodi i u vatri. Ti si Gospodin nad svim svemirom, dajem ti slavu u ime tvog stvorenja. U tvoje ime vežem sve demonske sile koje su došle protiv nas i naših obitelji, i stavljam sve nas pod zaštitu tvoje dragocjene krvi koja je prolivena za nas na križu. Marijo, naša Majko, tražimo tvoju zaštitu i zagovor sa Presvetim Srcem Isusovim za sve naše obitelji. Zaogrni nas svojim plaštem ljubavi da se prestraši neprijatelj. Sveti Mihovile i naš anđele čuvaru, dođite i branite nas i naše obitelji u borbi protiv svega zla što obilazi svijetom. U ime Isusovo zapovijedam svim silama i snagama zla da odstupe istog časa od nas, naših domova i naše zemlje. A mi ti zahvaljujemo, Gospodine Isuse, jer si vjeran Bog i osjećaš s nama. Amen!”

Osim spomenutoga svjedočanstva vjere na terenu, pred navijačima i kamerama, jeste li bili u prilici kada govoriti o svojoj vjeri i svojem duhovnom putu?

Kad god je moguće, trudim se javno svjedočiti vjeru svojim djelima, ali još nisam imao priliku svjedočiti na ovakav način. Ovaj razgovor je moje prvo javno svjedočanstvo kroz pisanu riječ o priči mojega života. Potrebno je vremena da te Bog pripremi za takve stvari, a mislim da su važnija djela da ljudi po tome prepoznaju promjene. Svako svjedočenje danas je jako bitno, jer živimo u vremenima gdje se vjeru želi strpati u čovjekovu privatnost, kao da je to moja privatna stvar i da nitko o tome ne treba ništa znati.

Preuzeto iz knjige: Poznati govore o Bogu i vjeri, Verbum Split. Više o knjizi može saznati na ovom linku.

Donosimo vam svjedočanstvo vratara hrvatske nogometne reprezentacije, Stipe Pletikose.

Razgovor s nogometašem Stipom Pletikosom portal Bitno.net donosi u dva dijela. Prvi dio razgovora možete pronaći ovdje.

Supruga kao podrška u vjeri

Gospodine Pletikosa, u ovom ste razgovoru spomenuli koliko Vam je važna supruga Angela kao podrška u životu i vjeri, osobito u prijelomnom trenutku kada ste saznali za očevu bolest te utjehu i smisao pronašli u vjeri.

Mislim da žene imaju moć mijenjati nas muškarce na bolje, ali ponekad toga ni same nisu svjesne. Moja je supruga na mene imala najveći utjecaj potičući me na promjenu. Imala je dosta strpljenja i na tome sam joj zahvalan. Ona je prije mene uronila u vjeru i, otkako smo se oboje otvorili, naš brak se svakodnevno razvija i napreduje u svakom dobru.

Što smatrate važnim za očuvanje braka i uzajamni rast supružnika u njemu?

Nešto što bih izdvojio kao najvažnije u svakom braku je svakako komunikacija supružnika i međusobno prihvaćanje jedno drugoga u dobru i u zlu. Nažalost, danas se dosta ljudi “prihvaća” samo u dobru, a čim nešto krene po zlu, odmah se dižu ruke i odustaje se od braka. Brak je apsolutno velika zadaća i učinit ćemo sve da našoj djeci od samog početka usadimo ljubav prema Bogu kako bi mogli razlučivati dobro i zlo. Ljudi se godinama mijenjaju i razvijaju, te se moramo truditi prihvatiti je­dni druge takvi kakvi jesmo, a sa svetim sakramentima i zajedničkom molitvom odričemo se sebe na način da nas dvoje postajemo jedno.

Nekoliko misli o djeci i odgoju

Spomenuli ste da rado čitate Ivanovo Otkrivenje. Jesmo li svjedoci tih “posljednjih vremena” o kojima ova knjiga govori? I vide li se posljedice sve prisutnijih negativnosti koje nas okružuju sa svih strana?

Postaje li ova naša generacija svjedokom Ivanovog Otkrivenja? Zaista ne znam, ali u medijskoj kulturi u kojoj naši umovi postaju sve pasivniji i usmjereniji prema slikama (televizija, mobiteli, računala,playstation) s pravom se možemo to zapitati. Posebno su djeca osjetljiva na tu snagu slika, jer se nalaze u fazi razvoja. Obitelji, roditelji i djeca preplavljeni su tim zabavnim sadržajima i misle kako žive u svijetu koji im otvara mnoge mogućnosti. Naravno, s porastom količine dostupnih sredstava opada njihova kvaliteta, te se stvara svjetska globalna civilizacija potpuno liberalnog svjetonazora. Djeca odrastaju uz elektronsku zabavu koja je gotovo zamijenila mjesto crkve, škole i raznih igara u prirodi te na igralištima, tako da prezaposleni roditelji imaju jako malo nadzora nad slobodnim vremenom svoje djece. Sjećam se osamdesetih godina i vremena mojega odrastanja kada sam se sa svojim vršnjacima neprestano igrao na splitskim igralištima. Ona su danas gotovo prazna. Bili smo izrazito maštoviti i kreativni u pronalascima novih igara, a danas su djeca zaokupljena gomilom skupih igračaka koje predstavljaju varijante televizijskih emisija koje gledaju.

Kakvom vidite ulogu roditelja u spomenutim okolnostima?

Kao što sam spomenuo govoreći o svojim roditeljima, danas bi roditelji trebali ispunjavati potrebe svoje djece, a ne njihove želje. Međusobno bi, pak, otac i majka trebali imati zajedničko mišljenje u rješavanju problema, jer ako djeca osjete razilaženje među njima, roditeljski autoritet pada. Njihova je zadaća učiti djecu razlikovanju dobra i zla. Ne bih želio nikome dijeliti živo­tne lekcije, ovo su samo moja razmišljanja koja ću nastojati, uz pomoć supruge Angele, jednoga dana prenijeti i svojoj djeci.

Crkva i narod

Gospodine Pletikosa, kakvom smatrate ulogu Crkve i kako ocjenjujete njezino djelovanje u hrvatskom narodu?

Crkva je kroz našu povijest odigrala najbitniju ulogu u očuvanju našega identiteta i nacionalne svijesti. Mislim da je, iz iskustva pojedinca, najvažnija otvorenost Duhu i shvaćanje da je Isus onaj koji sve čini novo (usp. Otk 21,5) i koji je temelj Crkve. I mi kao narod, i Crkva u njemu, tijekom povijesti doživjeli smo iskustvo progona, križa. Činjenica je da mi kao narod sa svojim vjerskim i nacionalnim identitetom u novoj društvenoj revoluciji, koja se upravo munjevito odvija, postajemo smetnja. Crkvu se napada, optužuje za konzervativizam i staromodnost. No, smatram da se Crkva ne bi trebala nikome opravdavati, jer se zna od koga ti napadi dolaze. Ali, tko želi ići Kristovim putem, zna da će biti i optužen, odbačen, progonjen.

Spominjete našu nacionalnu svijest i identitet. Zasigurno njegovu snagu osjećate kada na nogometnom terenu predstavljate Hrvatsku i branite naše boje. Što je za Vas domoljublje?

Bez istinskih osjećaja za svoju domovinu čovjek je prazan. Nažalost, čini mi se da nam se u današnje vrijeme nameće prihvaćanje zapadnih zakona, kulture i običaja. To se provodi ne samo kod nas, nego po cijelome svijetu gdje se svjetski globalizam propagira kao spas. Mnogo je činjenica koje o tome govore, a najbolnija je ona kada se mi pred svijetom moramo “opravdavati” za Domovinski rat koji je bio najsvjetlija točka naše povijesti. Konstantno se iskrivljuje istina o Domovinskom ratu, pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu i našem vojnom vodstvu, te nam se nameće lažna krivnja. Nažalost, to uvijek dolazi od istih lica bez kojih ne može proći niti jedna televizijska emisija te niti jedne novine. Bivši komunisti pretvorili su se u zagovornike liberalnog društva i njegovih vrijednosti, a mene čudi šutnja hrvatskih intelektualaca koji kao da nemaju snage suprotstaviti im se. Dakle, opet je glavni problem u nama, tu u Hrvatskoj. No, kroz povijest smo bili i u težim vremenima.

Želite još svjedočanstava? Pridružite nam se! 

Hrvati su bili jedinstveni u Domovinskom ratu, u obrani Hrvatske. Možemo li sačuvati nacionalno jedinstvo i u miru?

Naše nacionalno jedinstvo je uvijek prisutno, tako da se za nas kao narod ne bojim. Uvijek smo znali iskazati svoj nacionalni identitet kroz razne sportske utakmice; od nogometa, rukometa preko koncerata, dobrotvornih priredbi itd. Naravno, kad govorimo o nacionalnom jedinstvu, mislim na zajedništvo sa svim onim Hrvatima koji su razasuti po cijelome svijetu. Ne smijemo zaboraviti ulogu naše dijaspore u stvaranju samostalne Hrvatske. Također ne smijemo dopustiti da nam bilo tko oduzme znanje i razumijevanje naše povijesti, jer bi nam time oduzeo budućnost. Svesrdno se uzdam u Božju providnost da ćemo u budućnosti imati jedan politički mozak koji će nas povesti dalje, zašto ne i u Europsku uniju? Ali i u tu zajednicu moramo ući sa svojom tradicijom, vjerom, kulturom, identitetom i zakonima, te biti prepoznatljivi, a ne oni koji će u EU ući pokorni­čki, puzajući na koljenima.

Raste zanimanje za djelovanje Katoličke Crkve u Rusiji

Hrvatska još uvijek osjeća posljedice gotovo pola stoljeća duge vladavine komunističke ideologije. Vaša nogometna karijera odvela Vas je u strane zemlje, Ukrajinu i Rusiju, koje su također bile pod takvim teretom. Kako stanovnici tih zemalja žive danas?

Govoreći o državama gdje sam igrao i gdje igram, u Ukrajini i Rusiji, mogu reći da je Sovjetski Savez u duše tih ljudi udario snažan pečat. Ipak, uspjeli su odbaciti okove komunizma, koji je ovdje bio sto puta gori nego kod nas. O tome dovoljno govori podatak da je tijekom sedamdeset godina vladanja straha i terora ubijeno 200 tisuća pravoslavnih svećenika. No, sada možemo govoriti o prijelaznom razdoblju ovih zemalja u kojem je sve postalo dostupno. Međutim, sloboda sa sobom donosi i izazove, kao i neke zamke u koje ljudi upadaju. Ostao sam šokiran podatkom koji sam čuo u jednoj televizijskoj emisiji u Rusiji da 68% svih trudnoća završi pobačajem. Tako ih je 2002. godine bilo milijun i 800 tisuća! Osim toga, veliki problem su alkoholizam i kocka. Sve su to posljedice njihove ne tako davne prošlosti. Ruska vlada svesrdno se trudi zaustaviti sve to, jer dolazi do velikoga demografskog poremećaja. Nedavno je tako zatvorila sve kockarnice, automat klubove i kladionice u Moskvi i njezinoj okolici. Katolička Crkva postaje sve respektabilnija i od Vlade i od Pravoslavne Crkve, jer se zaista zalaže za čovjeka pomažući onima koji su upali u spomenute zamke. Uz moskovsku katedralu, gdje idem na svetu euharistiju, stalno se otvaraju centri i savjetovališta za ljude kojima je potrebna pomoć. To nailazi na dobar odjek u javnosti. Mnogobrojni su misionari, većinom iz Poljske, koji dolaze u najzabačenije dijelove Rusije naviještati Božju riječ. U knjižarama ima puno objavljenih prevedenih knjiga pape Benedikta XVI. Njihov broj mi se čini većim i od knjiga Ivana Pavla II. koji se zalagao za izgradnju katedrale u Moskvi. Ljudi u Rusiji su me jako dobro prihvatili i na tome sam im zahvalan. Kao narod imaju jednu vrlo lijepu karakteristiku, kad te prihvate, zaista te smatraju svojim do kraja života bez obzira na to što se dogodilo.

Gospodine Pletikosa, kad spominjete kraj života, jeste li ikada razmišljali o njemu?

Kraja života se zaista ne bojim. Ponekad razmišljam kako će to izgledati kada stanem lice u lice s Bogom Ocem. Krist nas poziva: “Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa” (Mt 25,13). Dok živim ovaj zemaljski život, nastojat ću se osloboditi samoga sebe i prihvatiti se onakvim kakav zaista jesam. Znam da je težak put vratiti duši sjaj koji je primila po krštenju, ali nam Bog daje toliko primjera u našoj povijesti, poput sv. Pavla, u kojima je moguće i nakon učinjenih velikih grijeha predati srce Isusu otvarajući mu se i iskreno moleći za oprost. Ako čovjek u to povjeruje, ako upozna Isusa srcem i umom, onda postaje miran i prestaje se bojati smrti.

Preuzeto iz knjige: Poznati govore o Bogu i vjeri, Verbum Split. Više o knjizi može saznati na ovom linku.