Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.

Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:

“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.

Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”

Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine. 

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 13. studenoga 2013.

Foto: Vatican Radio

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Vjerovanju, kojim svake nedjelje ispovijedamo svoju vjeru, mi kažemo: “Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha”. Riječ je jedinom eksplicitnom spominjanju nekog od sakramenata u Vjerovanju. Naime krštenje je “vrata” vjere i kršćanskog života. Uskrsli Isus je ostavio apostolima ovaj nalog: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se” (Mc 16, 15-16). Poslanje Crkve je naviještati evanđelje i otpuštati grijehe sakramentom krštenja. Ali vratimo se riječima iz Vjerovanja. Taj se izraz može podijeliti na tri dijela: “ispovijedam”, “jedno krštenje”, “za oproštenje grijeha”.

1. “Ispovijedam”. Što to znači? To je svečani izraz koji ukazuje na veliku važnost te teme, to jest krštenja. Naime, izgovarajući te riječi mi potvrđujemo naš pravi identitet djece Božje. Krštenje je u stanovitom smislu kršćaninova osobna iskaznica, njegov čin rođenja i čin rođenja Crkve. Svi znate kada ste rođeni i kada slavite rođendan, zar ne? Svi slavimo rođendan. Postavit ću vam sada jedno pitanje, koje sam već u nekoliko navrata postavio, ali činim to ponovno: tko od vas zna datum vlastitog krštenja? Neka digne ruku: malo vas je (neću to pitati biskupe da ih ne bi obuzeli osjećaji srama…). Ali učinimo sljedeće: danas, kada se vratite kući, pitajte za datum kada se kršteni, potražite, jer to je drugi rođendan. Prvi je rođendan rođenje na život a drugi je rođendan rođenje za Crkvu. Hoćete li to učiniti? To je domaća zadaća: doznati datum na koji sam rođen za Crkvu i zahvaliti Gospodinu jer nam je na dan krštenja otvorio vrata svoje Crkve. Uz krštenje je, istodobno, vezana naša vjera u oproštenje grijeha. Sakrament pokore ili ispovijedi je, naime, kao neko “drugo krštenje”, koje uvijek upućuje na prvo da ga učvrsti i obnovi. U tome smislu dan našega krštenja je polazna točka jednog prelijepog hoda, hod prema Bogu koji traje čitav život, hod obraćenja kojeg neprestano podupire sakrament pokore. Mislite na ovo: kada idemo ispovijedati naše slabosti, naše grijehe, mi idemo tražiti Isusovo oproštenje, ali idemo također obnoviti krštenje tim oproštenjem. I to je lijepo, to je kao da u svakoj ispovijedi slavimo dan krštenja. Zato ispovijed nije sjedenje u sobi za mučenje, već je slavlje. Ispovijed je za krštenike! Da bismo bijelu haljinu našeg kršćanskog dostojanstva sačuvali čistom!

2. Drugo: “jedno krštenje”. Taj izraz podsjeća na one riječi svetog Pavla: “Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!” (Ef 4, 5). Izraz “krštenje” znači doslovno “uranjanje”. Naime, taj sakrament predstavlja pravo duhovno uranjanje u Kristovu smrt, iz koje se uskrisuje zajedno s njim kao nova stvorenja (usp. Rim 6, 4). Riječ je o kupelji preporođenja i prosvjetljenja: preporođenja zato jer ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha Svetoga bez kojeg nitko ne može ući u nebesko kraljevstvo (usp. Iv 3, 5); prosvjetljenja zato što, po krštenju, osoba biva ispunjena Kristovom milošću, “Svjetla istinskog koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Gv 1, 9) i razgoni tamu grijeha. Zbog toga se u slavlju krštenja roditeljima daje upaljena svijeća, koja označava to prosvjetljenje; krštenje nas prosvjetljuje iznutra Isusovim svjetlom. Po tome daru krštenik je pozvan i sam postati “svjetlo” – svjetlo vjere koju je primio – za svoju braću, napose za one koji su u tami i ne vide ni tračka svjetlosti na obzoru svoga života.

Možemo se zapitati: je li krštenje za mene neki događaj iz prošlosti, ograničen na jedan datum, onaj kojeg ćete danas vi pokušati otkriti, ili je to živa stvarnost, koja se tiče moje sadašnjosti, u svakom trenutku? Osjećaš li se snažnim, okrijepljen onom snagom koju ti daje Krist svojom smrću i uskrsnućem? Ili se osjećaš klonulo, kao da nemaš snage? Krštenje daje snagu i daje svjetlost. Osjećaš li se prosvijetljenim onom svjetlošću koja dolazi od Krista? Jesi li muškarac i žena svjetla? Ili si mračna osoba, koja u sebi nema Isusove svjetlosti? Treba uzeti milost krštenja, koja je dar, i postati svjetlo za sve!

3. Na kraju, nekoliko riječi o trećem elementu: “za oproštenje grijeha”. U sakramentu krštenja oprošteni su svi grijesi, istočni grijeh i svi osobni grijesi, kao i sve kazne za grijeh. Krštenjem se otvaraju vrata stvarnoj novosti života koji nije opterećen bremenom negativne prošlosti, već je u znaku ljepote i dobrote kraljevstva nebeskog. Riječ je o snažnom Božjem zahvatu u naš život, koji ima za cilj naše spasenje. Taj spasenjski zahvat ne oduzima našem ljudskom životu njegovu slabost – svi smo slabi i svi smo grešnici –; i ne oslobađa nas zadaće da tražimo oproštenje svaki put kada pogriješimo. Ne mogu se krstiti više puta, ali mogu više puta pristupiti ispovijedi i obnoviti tako milost krštenja. To je kao da ponovno primam krštenje. Gospodin Isus je tako dobar i nikada se ne umara opraštati nam. I kada se vrata koja nam je krštenje otvorilo da uđemo u Crkvu malo pritvore, zbog naših slabosti i naših grijeha, ispovijed ih ponovno otvara, upravo zato što je ispovijed poput drugog krštenja koje nam sve oprašta i prosvjetljuje nas da idemo naprijed s Gospodinovom svjetlošću. Idimo naprijed tako, radosni, da bi se život živio radošću Isusa Krista; i to je jedna Gospodinova milost.

Papin apel

Braćo i sestre, s velikom sam tugom primio vijest da je prije dva dana u Damasku u minobacačkom napadu ubijeno nekoliko djece koja su se vraćala iz škole te vozač autobusa. Nekoliko je djece u napadu ranjeno. Neka se, molim, takve tragedije ne događaju! Molimo snažno! U ovim danima molimo i udružujemo svoje snage da pomognemo našoj braći i sestrama na Filipinima, pogođenim tajfunom. To su prave borbe koje treba voditi. Za život! Nikada za smrt!

Foto: Vatican Radio

Trebamo se čvrsto uvjereni zauzeti u podupiranju obitelji – jedna je od snažnih misli u govoru koji je papa Franjo održao 14. studenog, tijekom posjeta talijanskom predsjedniku Giorgiju Napolitanu. Sveti je Otac, među ostalim, istaknuo važnost suradnje između Crkve i Države, prisjetio se svojih talijanskih korijena, te izrazio nadu da će ta zemlja ponovno pronaći „kreativnost i slogu“, koje su potrebne za njezin razvoj.

Ovo je znak prijateljstva koji potvrđuje izvrsne uzajamne odnose između Italije i Svete Stolice – tim je riječima papa Franjo sažeo smisao svojega posjeta talijanskom Predsjedniku. Obrativši se pak izravno predsjedniku Napolitanu spomenuo se njegovih brojnih gestâ pozornosti prema njemu, kao i prema Benediktu XVI. U ovom trenutku – rekao je Papa – svojemu prethodniku želim uputiti naše misli i našu naklonost.

Spomenuvši se potom svojih talijanskih korijena, Sveti je Otac rekao da u prigodi toga posjeta mjestu koje je prepuno simbola i povijesti, u mislima želi pokucati na vrata svakog stanovnika zemlje u kojoj se nalaze korijeni njegove zemaljske obitelji, te svima pružiti uvijek novu riječ Evanđelja koja liječi. Govoreći pak o najvažnijim trenutcima u odnosima između talijanske Države i Svete Stolice, papa je Franjo podsjetio da su Lateranski ugovori potvrđeni Ustavom, te spomenuo novi sporazum kojim je izmijenjen konkordat, a koji će uskoro proslaviti 30. obljetnicu. Tu imamo čvrsto normativno uporište za miran razvoj odnosa između Države i Crkve u Italiji – rekao je Papa te dodao da to uporište odražava i podupire svakodnevnu suradnju u službi ljudskoga bića u vidiku općega dobra, i u razlikovanju ulogâ i prostora djelovanja.

Brojna su pitanja pred kojima je naša zabrinutost zajednička, a odgovori mogu biti u istom smjeru – primijetio je Sveti Otac. Sadašnji je trenutak obilježen gospodarskom krizom koju je teško nadvladati, a koja među najbolnijim posljedicama ima nedostatnu ponudu posla – istaknuo je Papa te dodao da je stoga potrebno povećati napore kako bi se ublažile posljedice krize, te kako bi se iskoristio i ojačao svaki znak poboljšanja.

Glavna je zadaća Crkve svjedočiti Božje milosrđe i hrabriti velikodušnu solidarnost kako bi se otvorila budućnost nade; jer – napomenuo je Sveti Otac – tamo gdje se povećava nada, povećava se također snaga i zauzimanje u izgradnji čovječnijega i pravednijega društvenog i građanskog poretka, te se pojavljuju nove snage za održivi i zdravi razvoj.

Papa se Franjo potom prisjetio svojih prvih pastoralnih pohoda u Italiji – na Lampedusu, u Cagliari, i u Asiz, te primijetio da je i na tim mjestima rukom dotaknuo rane koje danas pogađaju mnogo ljudi. Osim toga, istaknuo je da se u središtu nadanja i društvenih teškoća nalazi obitelj. Crkva nastavlja promicati zauzimanje svih ljudi, pojedinaca i ustanova, u podupiranju obitelji, koja je prvo mjesto na kojemu se oblikuje i razvija ljudsko biće, i na kojemu se upoznaju vrijednosti i primjeri koji ih čine vjerodostojnima. Obitelji je potrebna stabilnost i priznavanje uzajamnih veza, kako bi u potpunosti razvila svoju nezamjenjivu zadaću, i ostvarila svoje poslanje – rekao je Sveti Otac te na kraju istaknuo da Crkva svoje snage stavlja društvu na raspoloživost, i istodobno traži da obitelj bude cijenjena, vrednovana i zaštićena.

Dominikanska obitelj danas slavi blagdan sv. Alberta Velikog, redovnika, biskupa i crkvenog naučitelja. Kao student od 23 godine oblači odijelo Dominikanskog reda koji je bio tek pred 13 godina potvrđen. Proglašen je: Velikim, Sveopćim naučiteljem, pokroviteljem prirodnih znanosti i svecem.

Netko je izračunao da obična olovka, dužine 18 cm, može povući crtu dugu 55 km, ili napisati 45 tisuća riječi. Pri tome ćeš je izoštriti 17 puta.

A što bi sve mogla ta olovka? Nekome slika oltarnu sliku, nekome neodjevenu bludnicu za zabavne listove. Albert je perom napisao 38 debelih svezaka. Sve o Bogu i o znanosti.

Redovnik

Otac ga je poslao u Padovu na studij, ali mu se tamo otvorio novi put. Propovijedao je u to vrijeme glasoviti dominikanac fr Jordan Saksonac. Nazivali su ga “sirenom studenata”. Zašto? Mnogi su mladići izbjegavali njegove govore, a i susret s njime, iz straha da ih ne oduševi za redovnički ili svećenički stalež. To se dogodilo mladom Albertu.

Tako imućna, plemićka obitelj nije ni sanjala da bi im sin dospio u samostan. Ali Albert je obukao redovničko odijelo sv. Dominika 1229. U svemu je bio uzoran. Izabran je za starješinu dominikanske provincije u Njemačkoj koja je tada imala 40 samostana. Pet ili šest godina poslije toga imenovan je biskupom u Regensburgu, ali se nakon dvije godine službe odrekao.

Znanstvenik

Danijel Rops ga naziva “gorostasom znanosti”, pa ističe da su u ono doba sve rasprave završavale: “Tako reče profesor Albert.” Njegovu učenost je naglasila i Enciklopedija leksikografskog zavoda (Zagreb 1966., str. 62): “Bavio se logikom, matematikom, astronomijom, fizikom, geologijom, botanikom, zoologijom…

Imao je u ono doba neobično veliko znanje i dar zapažanja, naročito u zoologiji i botanici.” Predavao je u Kölnu, Hildesheimu, Regensburgu, Strasbourgu i Parizu. U Parizu je, veli predaja, bila tolika navala studenata na njegova predavanja te je morao pod vedrim nebom predavati. I taj se trg po njemu prozvao Mauber (Magnus Albertus).

Svetac

Životom i djelima dokazuje da se vjera ne protivi pravoj znanosti, jer: “Vjera nije plod obiteljske tradicije, nije igra folklora, društvenog preodgajanja, praznovjerja ni licemjerja” (P. Thivollier). Isti je tvorac prirodnih zakona, iz kojih gradimo znanost, kao i moralnih zakona u Evanđelju. I bilo bi zaista smiješno da se Božji zakoni u prirodi protive Božjim zakonima u Evanđelju. U poniznih se učenjaka to ne protivi, jer “zrelo klasje prigiba glavu, a zeleni se klas drži uspravno” (nar. poslovica).

Dobrota i svetost neće nikada tjerati u protuslovlje vjeru i znanost. Napuhani intelektualac sliči dječjem plastičnom balonu. Lako se diže u vis, lako se pušta svakoj struji koja mu donosi koristi. Ali lako će proći ako doživi sudbinu buhe u lavljem uhu. Skočila buha lavu u uho, pa se do mile volje rugala: “Čuj, kralju svih životinja, što mi možeš?”

I kad se nazanovijetala, iskoči iz lavljeg uha, a uskoči u paučinu iz koje se više nije mogla izbaviti. Albertova se veličina sastoji u spajanju vjerskih i znanstvenih istina. On je dokazao da veliki intelektualac može biti i veliki svetac. “Bože ti si svetog Alberta učinio velikim u usklađivanju ljudske mudrosti s božanskom vjerom” (Časoslov).

Dragi prijatelji, predlažemo vam meditaciju na ovaj prekrasni tekst iz evanđelja po Marku uz fotografiju kojoj nije potrebno tumačenje.

“I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio. I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!
Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist!
I odmah nesta s njega gube i očisti se.
Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi
riječima: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.
Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.” Mk*
Bitno.net

*Ne želimo, naravno, sugerirati da je papa Franjo Isus, već samo predlažemo fotografiju koja će pomoći u meditaciji evanđeoskog teksta

Foto: Shutterstock.com

Neka oprosti Gospodin meni bezumniku ako nešto ne kažem što nije po njegovoj svetoj volji ili po nauku svete Majke Crkve, ali hraneći se njegovom Riječi nekako mi je došlo u pamet da postoje stupnjevi odnosa s Bogom.

Pomislio sam u svojoj bijedi da je cijeli naš (i moj) problem krivi odnos s Bogom koji je sama Ljubav. Da nas nije ljubio ne bi nas ni stvorio (Mudr 11,24).

Taj krivi odnos proizlazi iz krive slike o Njemu. 

Nakon grijeha Bog se nije promijenio, ali Adamov doživljaj Boga se promijenio i sada ga se Adam boji. Da je rekao: „Abba oprosti, smiluj se meni i Evi, zagrli nas, ljubi nas i ovakve“, a ne: „Žena koju si mi TI dao dala mi je jesti“, sigurno bi sve krenulo drugim tokom.

Tada se Adam srozao od stupnja SINA do stupnja ROBA.

Prije svega kad govorim o ovim stupnjevima, govorim o nutrini čovjeka i mislim da se u svakom čovjeku u toj nutrini, srcu, duši, podsvijesti, nevidljivo događa ono najbitnije. To najbitnije je upravo naš odnos s Bogom iz kojeg proizlaze sva naša djela ili zlodjela, dobrota ili zloća, svetost ili mostruoznost, naša osobnost, ponašanje (usp. Viktor Frankl, Bog podsvijesti)…

U stupnju u kojem je moj odnos s Bogom istinit (ne izvanjski odnos već nutarnji – Mk 7,6), u toj sam mjeri ostvaren, ozdravljen, spašen.

Sretan čovjek čiji duh Gospodin svojom Riječju očisti od prijevare (usp. Ps 32,2 i Iv 15, 2-3).

PRVI STUPANJ – ROB (usp. Gal 4, 3-7; Iv 8,35)

(Moram odmah reći da ovo nije zadnji stupanj u kojem možemo biti. Ima još jedan ispod. Kaže Isus za Judu: Jedan od vas je ĐAVAO (Iv 6, 70). Možemo postati đavli već za života. Uživati u zlu i hvaliti se njime. Nisam to stavio među stupnjeve odnosa s Bogom jer je đavao potpuno prekinuo taj odnos iako u slučaju čovjeka-đavla, do smrti ima nade da ga milost Božja ponovno zahvati i posini.)

Jadan rob. Mora glumiti pred Gospodarom da je dobar i poslušan, ali u stvari prezire Gospodara. Sve što je njegovo mora skrivati od Gospodara. Boji se jer Gospodar je jači i ima moć i vlast kazniti ga.

U stvarnosti Gospodarev i njegov život potpuno su odvojeni. On jedva čeka da Gospodar umre da bi bio slobodan. 

Rob ovisno o odgoju i okruženju može biti i nereligiozan (mlađi sin) i religiozan (stariji sin) (usp. Lk 15, 11-32). Također i ovaj nereligiozan može biti izvanjski moralan (stariji sin) i izvanjski nemoralan (mlađi sin) opet ovisno o ambijentu odrastanja i da li je ljubav i poštovanje dobivao npr. preko uspjeha u kriminalu ili poštenim radom.

Bio pošten ili nepošten, profesor ili kriminalac, policajac ili zatvorenik, svećenik ili uvjereni ateist, Rob je ispod društvenih maski uvijek ogorčen i sam.

Naravno da se odnos s Bogom projicira i na odnos s drugima i sa samim sobom. Rob je stručnjak u vještini skrivanja od sebe i drugih. On je „pravednik“. Uvjeren je da su zlo i krivnja izvan njega – Ti si kriv jer Ti si mi dao Evu i Eva je kriva jer ONA mi je dala jesti. 

Ako pitamo ”pobožnog” Roba da li u njemu ima zla, on odgovara: Bože sačuvaj ili bježi na općenito pa kaže: U svima nama ima zla. On je nemoćan priznati svoje osobno zlo.

Drugi obično ne prepoznaju svoje zlo jer je ono kao nekakav talog koji miruje na dnu našeg srca, pa ga tek prepoznaju kad ga neki događaj ili osoba uskovitla i tada se utječu Bogu da im se smiluje, ali rob ni tadane prepoznaje svoje zlo nego ga majstorski maskira samom sebi (farizeji, usp. Iv 8, 39-47).

Ako se dogodi da Rob otkrije svoje zlo, a da se nije popeo na sljedeći stupanj, vjerovatno će napravitisamoubojstvo (neka nas Gospod-Ljubav i hrid naša oslobodi ove demonske napasti) jer je uništena njegova jedina sigurnost – vlastita ispravnost i pravednost.

Hvala Gospodinu što nas njegova milost poziva i vuče iz ovog bijednog stanja ka drugom stupnju!

DRUGI STUPANJ – SLUGA (usp. Lk 12,37; Mk 13, 34)

Razlika Sluge i Roba je velika. Sluga prije svega ima plaću. U Mt 19,27 pita Petar: Evo mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti?

On je također slobodniji s Gospodarom. Zahvalan je što mu je dao posao. Želi da Gospodar prosperira jer onda i on prosperira. Žalostan je ako Gospodaru ide loše jer i njemu onda ide loše.

To su braća među nama koje je dotaknula milost Božja, počeli su se zanimati za Boga, za Božju stvar. Dogodilo se u njima temeljno obraćenje, spoznaja duhovnog svijeta. Imaju plaću – zadovoljstvo u svemu tome. Ipak dvoje ih još čini sličnima Robu. Još se ipak boje Gospodara (tu se naravno još ne radi o svetom strahu Božjem) i moralisti su prema sebi i drugima. Neka mi ne zamjere ljubljena moja braća u Crkvi, ali nakon robova čini se da je ovih najviše.

Kaže naš Gospodin da sluga ne zna što radi njegov Gospodar (Iv 15,15). U toj rečenici sve je objašnjeno. On je tu uz gospodara, vjeran, ali još ne zna što misli gospodar (usp. 1 Kor 2, 16). Nema misao Kristovu (1 Kor 2,16) iako se Kristu klanja i moli ga. Gospodar bi mu objasnio, ali još to ne može nositi (Iv 16,12).

Svakako, puno je bolje biti sluga nego rob.

Hvala Gospodinu što nas potiče svetim nemirom da se ne zaustavimo na ovom stupnju prepunom varki! 

TREĆI STUPANJ – PRIJATELJ (usp. Iv 15, 13-15; Lk 12,4)

Sam Gospodin objašnjava nam ovaj stupanj riječima: Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov Gospodar, nego sam vas nazvao prijateljima, jer sam vam objavio sve što sam čuo od svoga Oca (Iv 15,15). Prijatelj je onaj kojemu je objavljena misao Kristova. Objavljen mu je Govor na gori (Mt 5, 6, 7). Prijatelji su Božji oni kojima je objavljeno da su bez Ljubavi ništa (usp. 1 Kor 13). To su braća naša koja su počela istinski trpjeti jer vide da ne ljube.

Osnovna razlika između njega i sluge je u tome da se on više ne pita „Što ćemo za to dobiti?“. Njegova jedina želja je slatko drugovanje s Prijateljem, a ne korist koju može izvući iz toga. On kaže s psalmistom:Kad sam s tobom ništa me više ne veseli na zemlji (usp. Ps 73,25).

Prijatelji su iskreni među sobom, pa se tako bratu koji je na ovom stupnju sve više otkriva divota iskrenosti prema Bogu, sebi i drugima. On prihvaća svoje zlo, ali ne pada u očaj. Što više otkriva svoju opakost to više trči Prijatelju koji ga ljubi takvog kakav je i koji je dao život za njega baš takvoga (usp. Iv 15,13). On zna da nije svjestan sveg taloga zla koji je u njemu, ali isto tako zna i da ga Krist potpuno poznaje i da je za njega upravo takvog dao svoju Krv, i da ga je upravo takvog izabrao da bude s njim i da ga šalje drugima (usp. Mk 3,14). 

Živeći u iskrenosti zlo sve više gubi snagu nad njim jer demoni ne podnose svjetlosti (usp. Ef 5,11).

Hvala svetoj Bogorodici, Kraljici našoj, što i nas s ljubavlju nosi u svojoj utrobi nježnosti i milosrđa Božjeg da bi nas dovela do cilja – četvrtog stupnja – pobožanstvenjenja!

ČETVRTI STUPANJ – DIJETE BOŽJE (usp. Iv 1, 12; Rim 8, 14-17) 

Neka mi moj Gospodin oprosti što se iz blata svojih slabosti usuđujem pisati i o četvrtom stupnju što ga vidim u magli iz velike daljine.

To je cilj i smisao našeg života. Pobožanstvenjenje. Nova narav.

Onima koji su stare naravi otac je đavao jer čine djela njegova - spontano se osvećuju, zavide, osuđuju, nečisto žele… Dijete Božje čini bez napora djela svoga Oca – spontano oprašta, smatra se nižim od drugih, ispričava i brani braću, odriče se sebe…

Iako mi se čini da je to tako daleko od mene, hranim nadu ljubavi koja mi je dana. Kad bih imao drugi životni cilj osim ovog da u meni kraljuje Bog bio bih živi mrtvac (usp. Lk 9,60).

Od svih apostola najjasnije ljubljeni Ivan govori o ovom stupnju: Svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja. Onima koji vjeruju u ime njegovo, koji nisu rođeni od krvi, ni od tjelesne volje, ni od muževlje volje, nego od Boga.

Prvi među njima su naša ljubljena Gospa, Jagnjica bez mane – Prečista Bogorodica i Janje Nevino, ljubav naša - njen i Božji Sin – koji je svojom Božanskom naravi bacio oganj na zemlju (usp. Lk 12,49). On jePrvorođenac među mnogom braćom koji nas čisti ovim presvetim ognjem i suobličava sebi (usp. Rim 8,29). Sveta Katolička Crkva pred nas stavlja veliko mnoštvo preobraženih – svete – djecu Božju - one koji nisu mogli drugo nego ljubiti, da gledajući njih premoreni ne klonemo duhom nego da uspravimo ruke klonule i koljena klecava (usp. Heb 12, 12.22-23) jer su oni slabi kao i mi, ali ih je Božanski oganj rastalio i preobrazio u nova stvorenja.

don Antun Nižetić 

Biblijsko razmišljanje uz 33. nedjelju kroz godinu

Foto: Shutterstock.com

Slušajući Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja, ostajemo nemalo zbunjeni zbog njihove ozbiljnosti i prijetećeg sadržaja. Naime, on najavljuje razaranje jeruzalemskog Hrama, razne ratove, pobune i nemire među narodima i kraljevstvima. Osim toga i mnoge prirodne pošasti kao što su potresi, glad, strahote i drugi znakovi s neba. I tu popis zala ne staje, nego se ona najgora zla obaraju upravo na one koji vjeruju u njega. Zato on i reče da će se još prije tih predviđenih pošasti dogoditi progoni vjernika, jer će mnogi na njih dizati ruke, predavati ih u tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje, od čega neće prezati niti najbliža rodbina, rođaci i prijatelji.

Nakon tako zastrašujućih riječi, rado bih tražio još neke odgovore od samoga Gospodina, jer je jedan dio tih riječi koji nas sigurno zbunjuje, te ne znam tko bi ih mogao bolje protumačiti od onoga koji ih je izgovorio. Pogotovo me zanima onaj dio koji se odnosi na progone Crkve i vjernika. Sasvim nam je očito da stoji to što je rekao, ne samo nekada u prvom stoljeću, nego i danas u dvadesetprvom. Činjenice koje gledamo oko sebe to jasno potvrđuju i govore za sebe, jer uvidom u svakodnevnu stvarnost i našeg vremena i društva nedvosmisleno možemo pronaći i povući paralele. No više od samih činjenica zanima nas zašto to tako mora biti. Zašto se toliki ljudski bijes obara na sve što je Božje? Zašto takvi agresivni i militantni stavovi? Zašto tolika netrpeljivost ‘tolerantnoga svijeta’ koja je spremna drugoga ugroziti, pa i onda kad taj drugi nikoga ne ugrožava, nego tek polaže pravo da ispovijeda svoju vjeru i živi sukladno svojim uvjerenjima? Zašto čovjeku smetaju oni koji se pozivaju na Boga i Božja uvjerenja, a ne smeta im nitko od onih koji se pozivaju na ljudska uvjerenja ili pak na životinjski način života? Zašto im smetaju oni koji žive čisto i čestito, a ne smetaju oni koji ljudskim proglase i ono što je neutemeljeno i neprihvatljivo nazvati ljudskim?

Doista bi nas zanimalo zašto je nas svoje vjernike i sljedbenike ostavio tako nezaštićenima i izloženima u svijetu u kojem svatko polaže pravo da psuje, prijeti, zastrašuje, dok nama nije ostalo nego da se molimo, trpimo i šutimo? Dok svi drugi polažu prava na sva prava u društvu, pa i više od toga, vjernicima se uskraćuje ponekada i onaj temeljni minimum, kad se one povlaštene skupine osjećaju ugrožene istinom o čovjeku koju oni propovijedaju? Zašto Isus nama ne dopušta da budemo napredni poput svih ostalih ‘naprednih’ koji sebi dopuštaju pravo na ljudski primitivizam? Zašto nam ne dopušta biti snošljivi poput ‘tolerantnih’ koji toleriraju svaku vrstu bezakonja, osim da netko drugačije razmišlja i govori od njih? Zašto nam ne dopušta mrziti ‘čovjekoljupce’ koji nastupaju s toliko mržnje prema svemu što se ne slaže s njihovim pojmom ljubavi?

I dok postavljamo tolika pitanja tražeći odgovore kako bismo razumjeli svoju situaciju u povijesti, u ljudskom društvu, kao odgovor razaznajemo samo jedan, ako nas to može zadovoljiti. U današnjem evanđeoskom odlomku taj odgovor odzvanja dva puta: ‘Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega’, te potom: ‘Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.’ Jasno nam odzvanja u ušima oni njegovo ‘zbog imena mojega’, premda ne znamo što je njegovo ime ljudima toliko skrivilo da su kivni na njega? Zašto to ime izaziva bijes i negodovanje? Zašto izaziva srdžbu i protivljenje? Što je ono lošega učinilo čovjeku i čovječanstvu?

Gospodin nam nije dao obrazloženja za sve to, no s druge pak strane jasno nam je rekao da se ne smijemo stidjeti njegova svetog imena. Pa i onda kad nismo razumjeli sve tuđe razloge zbog kojih se progoni ime Isusovo i s njime kršćansko ime, imamo svoje razloge poradi kojih ga trebamo postojano i svim silama čuvati. Trebamo ga ponosno držati, premda je ono isključivi uzrok netrpeljivosti i progona u svijetu. Bez obzira na sve ne smijemo se stidjeti biti ono što jesmo, vjernici obilježeni njegovim imenom, pa i onda kad će nas drugi progoniti zbog vjernosti tom imenu. Pa i onda kad nam svijet ne oprašta jer je Isus pobijedio duha ovoga svijeta, nama je častiti njegovo sveto ime. Pa i onda kad je svijet prema nama nesnošljiv jer je Isus raskrinkao njegove idole, nama ne preostaje nego slaviti njegovo sveto ime. Pa i onda kad svijet bjesni jer mu je oduzeo ‘pravo’ na rasplamsale strasti i na razarujuće grijehe, mi sebi ne možemo dopustiti vratiti se na grješan život. Pa i onda kad svijet izokreće vrijednosti i uzima laž za istinu, mi ne možemo ne svjedočiti istinu o Božjem dolasku u naš život. Pa i onda kad nas isključivi proglašavaju isključivima, mi ne možemo ne naviještati spasenje Božje u imenu Isusovu baš zato što ljubimo i želim dobro svakom stvorenju. Pa i onda kad ljudi radije prihvaćaju političke diktate, nego Božji nauk, mi se ne možemo ne podložiti tom imenu u kojemu je spasenje i život.

Častimo, stoga, to sveto ime, jer ono je za nas najveća blagodat i dragocjenost u kojoj pronalazimo najveće obilje života. Ne dajmo se obeshrabriti mržnjom i progonima, porugama i omalovažavanjima, prijezirom i odbacivanjem, jer samo po tom imenu jamčimo pravu budućnost svome naroda i cijelome svijetu. Štujmo ga, jer ono nas čini bogatima Bogom i nesebičnim za dobro čovjeka. Ponosimo se njime, jer ono nam je najveći dar neba. Utisnimo ga u svoja srca, jer izvor svake ljubavi. Urežimo ga u pameti, jer je izvor najuzvišenije spoznaje. Opečatimo njime svoje savjesti, jer ih ono hrani istinskim vrijednostima. Prožmimo njime svoje biće, jer je ono izvor neprolaznog postojanja u vječnosti. Podložimo se tom imenu, jer je u njemu naše uzvišenje. Ostanimo postojani u vjernosti njemu, jer je ono izvor spasenja i života vječnoga. Dajmo svjedočanstvo o snazi tog imena i budimo mu oduševljeni svjedoci, kako bismo po njemu izlili Božji blagoslov na cijeli svijet.

dr. don Ivan Bodrožić