Foto: Shutterstock.com

Sredinom 90-ih počeli smo puno slušati o toj novoj stvari zvanoj “internet” koja je mogla odgovoriti na sva dubokoumna pitanja ljudske vrste. Otprilike u isto vrijeme sam ja ušao u pubertet i počeo pokunjen provoditi vrijeme razmišljajući o stoljetnoj zagonetci kako točno žene izgledaju ispod odjeće.

Jasno, u jednom trenutku sam zbrojio dva i dva i utipkao prikladne ključne riječi u prahistorijsku verziju Googla i dobio spektakularne rezultate. Za sada je dobro i da je to stalo na tome, eksperiment je možda mogao biti i dovoljno nevin. Ali, postojala je i kvaka. Kao i većina drugih koji su se igrali voajera s pornografijom, otkrio sam da moja znatiželja nije zadovoljena. Posve suprotno od toga. Samo sam saznao kako ta jedna žena izgleda. Ali što je sa svima ostalima? Očito, trebao sam pogledati još nekoliko primjera. I tako se stvorila ovisnost.

Kroz sljedećih desetak godina vodio sam ponekad i očajničku bitku s tim vragom – jer to jest vrag – s povremenim uspjesima, ali s puno više neuspjeha nego što ih se sjećam. Ali zbog strpljenja divnih roditelja, utjecaja izuzetne žene koja je sada moja supruga i ponovo oživljenog odnosa s milosrdnim Bogom, zadrhtim kad pomislim kojim me je to tamnim putevima moglo odvesti.

Priznajem da mi nije lako dati ovo priznanje. Najambiciozniji evangelisti seksualne revolucije često tvrde da je rješenje za sram i krivnju govoriti o seksu otvorenije i ležernije, isto kao što bi mogli govoriti o vremenskim prilikama ili našem zdravlju. I nema veze što nitko nije uvjeren u to jer u srcu naših srca mi znamo da seks nije vremenska prilika, on nije naše zdravlje – već da je on nešto neizmjerno drugačije, snažnije, ljepše, i da nema tog čavrljanja o njemu koje će ikada potpuno umrtviti taj osjećaj srama koji se javlja od njegove zloupotrebe u naše vlastite sebične svrhe. Kako god je servirali, pornografska navika je pokvarena stvar.

Ali, u laži postoji zrno istine. Sram, kada se ukopa u našoj psihi, može postati poput crva u jabuci, izjedajući nas iznutra. Kroz dugi niz godina sam vjerovao da sam bio potpuno sâm u ovoj bitci, da sam bio jedan primjerak rijetke vrste zlog dobra-ni-za-što koji je bio posve omamljen ovim zabranjenim voćem. Tek puno kasnije sam shvatio da sam bio tek jedan od milijuna pripadnika moje generacije koji su nehotice naletjeli na čarobnu lampu i dozvali zlog duha koji ima moć dati nam naše najskrovitije maštarije i koji ne traži ništa zauzvrat osim naše nevinosti, našeg samopoštovanja, naše slobode i naše sreće.

Svi poznajemo brojke pa ću spomenuti samo par njih: da je trenutno prosječna dob izloženosti tvrdoj pornografiji 11 godina; da je oko 25% svih internetskih pretraga o pornografiji; da u jednom prosječnom mjesecu 70% muškaraca u dobi 18 – 24 godine posjećuje pornografske internetske stranice; da se događa astronomski porast u broju ženskih korisnika pornografije.

Ove statistike sugeriraju da moja priča nije iznimna. Štoviše, one sugeriraju da je to ista priča koju dijele mnogi, čak i većina mojih kolega. To je pravilo. Iz tog razloga bi me neki mogli optužiti za pretjerivanje, ističući da ono što sam ja nazvao mojom „ovisnošću“ nije ništa gore od onog kroz što su mnogi moji prijatelji i članovi obitelji prošli i da je to normalan dio tinejdžerske dobi. To je u određenom smislu istina ako „normalnim“ smatrate ono što radi većina ljudi. Ali, pod broj jedan, to nije normalno iz povijesne perspektive. Svaki tinejdžer u povijesti je morao prihvatiti svoju seksualnost i neki su to napravili s više, a neki s manje uspjeha. Ali samo je mali dio tinejdžera ikad bio suočen s izazovom razvoja zdrave seksualnosti dok se utapao u moru pornografije. Doista, u cijeloj povijesti svijeta, ne postoji prethodnik onome čega smo mi sada svjedoci – spremna dostupnost eksplicitne, tvrde pornografije na zahtjev, u privatnosti, čak i za djecu.

I, pod broj dva, nije „normalno“ u smislu da je zdravo ili „bezopasno“. Pornografija više nije Playboy. Pornografija dostupna na internetu, ono što vaš prosječni tinejdžer gleda, je „tvrda“ na način koji starije generacije jednostavno ne mogu razumjeti. Puna je nemoralnih i nasilnih perverzija koje nemaju ništa zajedničko sa zdravom seksualnosti, dok je čak pitomija „erotika“ puna eksplicitnih opisa seksa koji su nerealni i štetni. A zahvaljujući videu visoke rezolucije, kao i bolno lakom pristupu, ova nova pornografija jako izaziva ovisnost, naročito kod neformirane adolescentske psihe. Govorim tako empatično jer sam se od tada popeo na jasniji vidikovac i mogu gledati unatrag u ono što sam vidio s određenom objektivnošću. I užasava me to što vidim. Iako sam se, Bogu hvala, do određene mjere oslobodio pornografije, sada vidim kako mi je duboko trovala maštu i kako je na mnoge načine opljačkala moju adolescenciju, a mogla mi je i vrlo lako opljačkati i zrelost.

A problem se samo pogoršava. S činjenicom da nam se internet uvlači čak i u naše džepove uz pomoć naših pametnih telefona i uz činjenicu da se širi našom popularnom kulturom, postalo je sve teže i teže prikriti zvuk sirene za uzbunu.

Tišina je fatalna u takvoj atmosferi. Moja generacija i generacija koja upravo ulazi u adolescenciju si ne mogu priuštiti primati informacije o seksu isključivo od onih koji se trude profitirati od njihove ovisnosti. A kada ovisnost napadne, ne mogu si priuštiti osjećaj da se bore protiv toga sami ili, čak i gore, postati žrtvom laži da nema borbe, da je pornografija „normalna“, čak i „zdrava“.

I tako, mi koji smo se s njom borili i borimo se moramo odbaciti prirodni sram koji okružuje sve seksualne stvari i govoriti glasnije: ne, kako što se pornografi možda nadaju, da normaliziramo našu ovisnost ili je racionaliziramo, već da pružimo ohrabrenje jedni drugima i posvjedočimo tu istinu: da je pornografija kuga naše generacije, vrag u našim venama i da nad njom treba izvršiti egzorcizam prije nego dođe do našeg srca i uništi našu sposobnost za ljubav jednom zauvijek.

John Jalsevac | Life Site News

Prijevod: S.Š./Bitno.net

*ovo je prvi dio petodijelne serije članaka o pornografiji

Foto: Shutterstock.com

Koliko god se to činilo čudnim, mnogi naši moderni seksualni edukatori vjeruju da je uporaba pornografije jednostavno prirodni dio zdravog razvoja adolescentske seksualnosti i da je štetna samo u slučajevima u kojima se navika upliće u sposobnost korisnika da obavlja njegove ili njene dnevne aktivnosti. Pornografija je, s obzirom na to gledište, u najgorem slučaju nestašan ali obično „neškodljiv“ duh, ili je u najboljem slučaj anđeo.

Jednom sam pročitao članak o pornografiji ispod kojeg su stotine ljudi napisale komentar. Jedan mladić je priznao da ima više stotina gigabajta lezbijske pornografije na svom računalu, ali je uvjeravao čitatelje svog komentara da se njegov stav prema ženama nije promijenio i da se u stvarnom životu prema njima uvijek odnosi s poštovanjem. Njegov komentar je bio samo najekstremniji od mnogih s istim učinkom: tvrdeći da je pornografija isključivo privatna stvar i ako je se drži u njenim prikladnim granicama nije ni više ni manje štetna od toga da se tu i tamo popije gin tonic.

Ovaj argument oko sebe ima jednu auru razuma ako prihvatite njegovu pozadinsku tvrdnju: naime, da je svrha života dobiti što više zadovoljstva dok pri tom drugima činite što manje zla. Ali to se pokaže kao potpuna glupost u trenutku kada odbacite tu tvrdnju i prihvatite natjecateljski svjetonazor, a taj je da je svrha života naučiti voljeti. Dozvolite da vam objasnim.

Postoje neki kritičari pornografije koji će odmah citirati slučajeve serijskih ubojica i silovatelja koji su bili ovisnici o pornografiji. Oni će popratiti svoj mračni popis sa strašnim upozorenjima da je samo pitanje vremena kada će korisnici pornografije početi „provoditi“ ono što su vidjeli. To nije u potpunosti krivi pristup. Napokon, ima određenog smisla u tome da bi većina nehumanih kriminalaca bila potpuno uronjena u nešto što u osnovi dehumanizira druge. I zasigurno postoje solidni dokazi da u nekim slučajevima postoji stvarna opasnost od „provođenja u djelo“ što je vjerojatno razlog zašto, na primjer, vidimo porast u izvješćima o mladima koji provode spolne činove jedni na drugima, povećane pritužbe od strane žena da njihovi mladići ili muževi traže od njih da rade stvari u spavaćoj sobi koje one smatraju prirodno odbojnima, te među mladima raširenu praksu razmjene seksualno eksplicitnih sadržaja i poruka mobitelima.

Ali, oba ova argumenta imaju istu temeljnu slabost: stavljaju naglasak na granične poteze na koje pornografija može navesti neke ljude. A većina korisnika pornografije bi na to odgovorila: „Pa, ja nemam nikakvu želju ni silovati ni ubiti nepoznate žene,“ i time će sebe smjestiti izvan dosega argumenta. Ista slabost se do manje mjere odnosi na argument da pornografija vodi do ovisnosti, s obzirom na to da postoje i muškarci i žene koji pornografiju gledaju povremeno i koji ne smatraju da se par sati koje vikendom na to potroše upliću u njihovu sposobnost da funkcioniraju kao razumni članovi društva.

Da bismo doista pokazali zašto je pornografija tako štetna moramo otići dalje od toga, do korijena problema koji je jednostavno ovo: pornografija je uvijek i svugdje, u svakom pojedinom slučaju i bez iznimke, duboka korupcija istinskog značenja i ljepote seksa i svaki minut potrošen na njeno gledanje omalovažava njenog korisnika, bez obzira koliko se čini da je njegova navika „pod kontrolom“. Problem nije u tome da pornografija može uzrokovati da neki korisnici rade perverzne ili nasilne radnje (iako u nekim slučajevima to može biti problem), već da je ona sama po sebi jedan perverzan i nasilan oblik zabave.*

Prvenstveno, ne možemo ignorirati sve što znamo o stvarima koje se događaju oko pornografije – zlostavljanje, prisila, droge, bolesti i nasilje. Donny Pauling, bivši uspješan Playboyev urednik pornografije koji je nakon obraćenja napustio posao mi je jednom rekao, nakon što sam ga pitao bori li se još s ovisnošću o pornografiji: „Nema ničega privlačnog u djevojci sklupčanoj u kutu koja siše svoj palac jer joj je um posve ometen time što radi.“ Drugim riječima, kada Pauling vidi pornografiju, on ne vidi fino zapakiranu fantaziju, već truli okvir onoga na čemu počiva: na uništenim životima, uništenim snovima i uništenim tijelima.

Ali čak nas i ovaj argument krivo navodi. Pornografija nije perverzna i nasilna čisto zato jer je njena industrija eksploatacijska. Eksploatacija je čisto logičan ishod činjenice da pornografija oduzima ono što bi trebalo ujedinjavati dvoje ljudi u prekrasnoj, intimnoj, nesebičnoj vezi ljubavi i pretvara je u sebičnu transakciju u kojoj jedna osoba iskorištava tijelo druge osobe za užitak bez ikakvog interesa prema upoznavanju druge osobe kao stvarne osobe ili čak razmatranja pitanja njene ili njegove dobrobiti. Ispravnim prakticiranjem seksa osoba izlazi iz same sebe. Zbog pornografije se povlači u sebe. Seks ujedinjuje. Pornografija razdvaja.

Problem s ovim argumentom je taj da je ponešto apstraktan i zato ću reći ovo: oni koji tvrde da im njihova pornografska navika nije utjecala na život ili na način na koji gledaju na svijet na bilo koji negativan način zapravo nisu nikad stvarno iskusili što seks ili svijet mogu stvarno biti. Jedini razlog zbog kojeg misle da pornografija nije na njih utjecala je taj što se ne mogu sjetiti kako je to bilo kad im mašta nije bila toliko preplavljena pornografijom. Drugim riječima, u ropstvu su toliko dugo da su zaboravili kako je to biti slobodan.

U mom slučaju, iako nikad nisam mislio da je pornografija išta više od neželjenog kamena oko mog vrata, moje gađenje prema njoj je eksponencijalno raslo nakon što sam se oženio. Do tada, što sam naučio teoretski iz knjiga, prekrasnu istinu o stvarnom značenju seksa, je bilo u ratu s onim što sam o seksu naučio iz pornografije. Ali, u braku sam stvarno shvatio, po prvi put, da postoji ogromna razlika između samotnog, sebičnog i često nasilnog svijeta pornografije i svijeta u kojem su muškarac i žena izraz svoje ljubavi i predanosti jedno drugome i u kojem (kako je temeljna biološka činjenica postala tako kontra-intuitivna?) njihovo jedinstvo ima nevjerojatnu sposobnost da donese na svijet jedno posve novo ljudsko biće.

Unatoč svojoj pažljivo konstruiranoj priči zamišljenoj da zadovolji svaku maštu i fetiš, unatoč svojoj rasvjeti za raspoloženje i glazbi i kostimima i pažljivo odabranom kutu snimanja, unatoč svim svojim predstavljanjima higijenski čistog usputnog seksa slobodnog od ikakvih strahova od bolesti ili trudnoće i unatoč svim svojim glumcima i glumicama „poboljšnih“ airbrush tehnologijom, pornografija nikad neće biti niti tisućiti dio lijepa poput prave stvari. Jer laž, koliko god skockana bila, nikad nije ni lijepa ni uvjerljiva poput istine.

Na kraju, naravno, pokazalo se da su proroci propasti pornografije bili u pravu. Laž će, čak i ako se ne govori naglas, uvijek činiti zlo, čak i ako se radi samo o osobi koja o laži razmišlja. Ne, neće svaki korisnik pornografije postati silovatelj. Neće svaki korisnik pornografije svojom ovisnošću uništiti svoj život i brak. Neće svaki korisnik pornografije slijediti iskušenje da istraži njene najekstremnije dijelove završavajući u mračnijim i zloglasnijim područjima svijeta pornografije.

Ali ono što će svaki korisnik pornografije neizbježno izgubiti, do manje ili veće mjere, jest njegova ili njena sposobnost za ljubav.

Mislim da iz tog razloga mi sada živimo u svijetu u kojem su mladi muškarci i žene sve nesposobniji ostati u dugoročnim vezama, posvećeni svojim partnerima. Tu je norma seks za jednu noć. U tom svijetu je postotak razvoda braka astronomski visok, s većinom sudskih slučajeva razvoda koji citiraju pornografiju kao faktor koji je prilično doprinio. U tom svijetu se sve više i više muškaraca i žena uopće ne trude vjenčati već žive zajedno s jednim, pa onda drugim partnerom – uzalud tražeći onoga koji im može dati sve, a da ne traži ništa zauzvrat. U tom svijetu sve više muškaraca otkriva nedostatak zadovoljstva stvarnim ženama i umjesto toga preferiraju se zabavljati sa svojom omiljenom porno zvijezdom koja čak ni ne zahtijeva svoj vlastiti orgazam, a kamoli ljubav zauzvrat. U tom svijetu su mnoge žene prestale vjerovati i u najmanju mogućnost „prave ljubavi“, jer sve što su ikada upoznale jest tjelesno udvaranje koje je samo u najboljim slučajevima „maskirano“ u ljubav.

Ova lista je samo zagrebala po površini jer, iako se može činiti ekstremnim, pornografija predstavlja opasnost i samim strukturama civilizacije koja funkcionira. Načelno, pornografija navikava ljude da uzimaju, a da im pri tom ne pada na pamet da daju. Navikava ljude da na druge gledaju kao na jednostavne strojeve za užitak, a ne kao na nama jednaka ljudska bića koja bismo voljeli. Načelno, to je sjekira postavljena na sami korijen društva. I s cijelim gradovima ljudi sada navučenih na pornografiju teško je pretjerati u opisu kompleksnih načina na koje pornografija mijenja srca naših građana, a kasnije i naše civilizacije.

* Naravno, pobornici pornografije se neće složiti s mojom potpunom osudom pornografije u cijelosti. I dok se držim tog stava, dozvolite mi da predvidim prigovor i razjasnim da ja vjerujem da postoje velike razlike između različitih vrsta pornografije. Neke su bolje, a neke lošije. Postoje neki koji će se složiti da su eksplicitni oblici pornografije štetni, ali tvrde da oblici erotike koji naglašavaju romantiku i vezu ne samo da nisu štetni već mogu biti i vrlo zdravi za održavanje veze. Dok se ja slažem da takva pornografija može biti manje štetna od pornografije koja prikazuje nasilje ili druge oblike iskorištavanja ili „ekstremnih“ spolnih činova, meni se čini očitim da je dugoročno vrlo štetna zbog gore navedenih razloga. Pojam o tome da promatranje i maštanje o drugim ljudima koji se seksaju može legitimno pomoći ljudima da se zbliže s bračnim drugom ili partnerom/-icom ili im pomoći da sazru kao osobe je jednostavno samo po sebi kontradiktornost.

John Jalsevac | LifeSiteNews

Za bitno.net prevela S. B.

*ovo je drugi dio petodijelne serije članaka o pornografiji