Pojmom klanjanje, misli se na susret s Isusom Kristom u Euharistiji. U tom susretu najprije se Isusa traži jer ga se hoće susresti. Onda mu se dolazi blizu, njemu se predaje. Zatim se izlaže njegovoj karizmi: njemu se divi, klanja, pred njim se kleči.

U klanjanju vjera podrazumijeva dijaloški odnos, razgovor između Boga i čovjeka. Klanjanje nije samo u tome da čovjek zauzme stav i nešto čini za Boga. U klanjanju Bog gleda čovjeka. Taj Isusov pogled daje da se klanjatelj, koji kleči pred Sinom Božjim, osjeća malen. Ali Kristov pogled ga diže. On pomaže klanjatelju da se vidi onako kako ga Bog gleda. A to je da je on jedinstveno stvorenje, da je najdraži sin ili kći i da je njegova potpuna slika.

U klanjanju, klanjatelj postaje svjestan svoga kraljevskog dostojanstva, koje je na krštenju primio, i po kojemu ima udio u Kristovom dostojanstvu. Tako adoracija čini čovjeka da je kralj, kao što su bili oni kraljevi na poklonu malom Isusu u Betlehemu.

U klanjanju spoznajemo svoj poziv i poslanje da poput Isusa u svome okruženju ljubimo ljude i nesebično im služimo. Po Isusovu nalogu mi smo graditelji civilizacije ljubavi i pravednosti. U klanjanju nas Krist poziva da budemo svjedoci njegove poruke koja oslobađa i uvijek čovjeka poziva da čini dobro. A to je da bude apostol nove evangelizacije, straža novoga jutra.

Stoga s klanjanja trebamo otići promijenjeni, novi ljudi, ojačani u svome identitetu i samosvijesti, ohrabreni i potaknuti na rad za Isusovu stvar, za projekt života prema njegovoj zamisli u Kraljevstvu Božjemu.

(Pavao Crnjac)