Steve Gershom je mladi katolik homoseksualac iz SAD-a koji živi u celibatu. Steve od svoje 14. godine osjeća privlačnost prema istom spolu (izraz „homoseksualac“ koristi samo radi jasnoće, iako sebe najradije ne bi tako opisivao jer ne živi tako), no to ga nije spriječilo u tome da svoj život provede u zajedništvu s Bogom. Ovo je njegov odgovor na optužbe da Crkva mrzi homoseksualce.

Čuo sam puno toga o zločestoj, zadrtoj Crkvi koja se protivi homoseksualnim brakovima. Čuo sam da ona ne razumije homoseksualce i da je prema njima nasilnički raspoložena. Moja instinktivna reakcija na takve stvari je: Zafrkavate me? Govorimo li mi uopće o istoj Crkvi?

Kada idem na ispovijed, ponekad spomenem činjenicu da sam homoseksualac, da bi svećeniku dao kontekst. (I da bi ga poštedio zbunjenosti: „Jesi li rekao ‘svlačionica’? Što si radio u ženskoj…oh.“) Uvijek dobivam jedan od ova dva odgovora: suosjećanje, ohrabrivanje i divljenje, jer je život u celibatu težak i kontra-kulturalan, ili nikakvu reakciju, čak ni najmanju, kao da sam ispovijedao prejedanje tijekom Dana zahvalnosti.

Od ta dva pristupa, moj ego preferira prvi. Tko ne voli o sebi misliti kao nekom heroju? No, onaj drugi ima puno više smisla. To što sam homoseksualac ne znači da sam specijalan ili izvanredan. To samo znači da moj život nije uvijek lagan. (Iznenađenje!) Kao što je moj prijatelj J. primijetio kad sam mu nedavno rekao za svoju homoseksualnost, „Da nije to, bilo bi nešto drugo.“ To znači da nitko ne živi bez tereta ove ili one vrste. Rabin Abraham Heschel je to rekao ovako: „Čovjek koji nije patio, što on uopće može znati?“

Gdje su svi ti zadrti katolici o kojima slušam? Kad sam prije godinu dana rekao svojoj obitelji, svi su mi odgovorili s ljubavlju i razumijevanjem. Nitko se nije ponašao kao da sam bolestan. Nitko me nije počeo tretirati ili gledati drugačije. Isto mogu reći za svakog od svojih prijatelja katolika kojima sam rekao. Oni me vole takvog kakav jesam.

Zapravo, jedini put kada kao reakciju dobijem šok, gađenje ili nevjericu i jedini put kada osjećam da me ljudi tretiraju drugačije nakon što im kažem, je kada o tome pričam s osobom koja podupire homoseksualni stil života. Celibat? Ti si nekakav čudak.

Bravo za toleriranje drugačijih stavova. Zahvalan sam homoseksualnim aktivistima za neke stvari poput podizanja svijesti o homoseksualnosti i radu na tome da homofobija bude manje socijalno prihvatljiva, no oni također meni otežavaju da budem shvaćen i prihvaćen zbog onoga što jesam i onoga što vjerujem. Ako želim otvorenost uma, prihvaćanje i razumijevanje, obraćam se katolicima.

Je li teško biti homoseksualac i katolik? Da, jer kao i svi drugi, ponekad želim stvari koje za mene nisu dobre. Crkva mi ne dopušta te stvari, ne zato što je zla, već zato što je dobra majka. Kad bi moj sin ili kćer htjeli jesti pijesak rekao bi im da se pijesak ne jede jer nije hranjiv i da će im biti loše od njega. Možda moja kćer iz nekog razloga više voli pijesak nego hranu, ali ja joj i dalje ne bi dozvoljavao da ga jede. Zapravo, ako bi ona bila dovoljno mlada i tvrdoglava, možda ju ne bih mogao urazumiti i morao bi stvoriti pravilo protiv jedenja pijeska makar ona zbog toga mislila da sam zao.

Dakle, Crkva se ne protivi homoseksualnim brakovima jer su oni pogrešni. Ona im se protivi jer su oni nemogući, baš kao i življenje na pijesku. Crkva vjeruje, a vjerujem i ja, u svemir koji ima smisao i Boga koji je stvorio svemir, muškarca i ženu, seks i brak iz ničega. U tom svemiru, homoseksualni brak nema smisla. On ne pristaje uz ostatak slike, a mi nećemo samo tako odbaciti ostatak slike.

Ako ne vjerujete u te stvari i smatrate da su muškarac, žena, seks i brak ono što mi kažemo da oni jesu, u redu. Mi nemamo više o čemu razgovarati. To nije svijet u kojem ja živim.

Dakle, da, teško je biti homoseksualac i katolik. Teško je biti išta i katolik jer ne možeš uvijek dobiti ono što želiš. Pokažite mi religiju u kojoj uvijek dobiješ ono što želiš i ja ću vam pokazati poprilično lošu, lijenu religiju koja nije vrijedna toga da se za nju živi i umire, pa čak ni ustane iz kreveta.

Bi li mijenjao svoje katoličanstvo za svjetonazor u kojem se mogu oženiti za muškarca? Bi li mijenjao euharistiju i misu i sve ostalo? Biti katolik znači vjerovati u Boga koji te doslovno čeka u kapeli, nadajući se da ćeš svratiti barem na deset minuta da izlije ljubav i iscjeljenje u tvoje srce. Što je vrijednije – sve to, ili seks s kim god hoćeš? Volio bi kad bi svi, bili heteroseksualci ili homoseksualci, imali život prekrasan poput mog.

Znam da ovo nije zadovoljavajući odgovor. Mislim da riječi nikako ne mogu biti. Ja pokušavam učiniti svoj život zadovoljavajućim odgovorom, na ovo i druga pitanja. Za što su ljudi stvoreni? Što je ljubav i kako ona izgleda? Kako možemo nadići vlastitu sebičnost kako bi voljeli Boga, svoje bližnje i sebe?

To je djelo u nastajanju.