Naputak za aktiviste: Kako raskinuti tzv. 'vatikanske ugovore'?

Raskidanje međunarodnih ugovora nije jednostavna stvar ni za države poput SAD, kamoli za grupicu lijevih aktivista koja je nekidan tražila raskidanje ugovora sa Svetom stolicom, što je završilo nokautom jedne bakice. No, ne i posve nemoguće: takav slučaj raskidanja ugovora sa Svetom stolicom se već dogodio u prvoj Jugoslaviji.

Povijest tih ugovora je prilično dugačka.

Prvi ugovor između Hrvatske i pape Agatona je sklopljen, ako je vjerovati Konstantinu Porfirogenetu, davne 679. godine. Romantizirana "antifašistička" povijest nas uči kako je Katolička crkva krivac za sve ratove otkad je svijeta i vijeka, no u pismu koje navodi Konstantin piše nešto drugo: Hrvati su se obvezali posebnim ugovorima i prisegnuli su svetom Petru apostolu da nikada neće naoružani provaljivati u tuđe zemlje, već će njegovati mir sa svima koji ga žele. Odnosno, obvezali su se da se odriču osvajačkih ratova i porobljavanja susjednih naroda. A za uzvrat su dobili od pape zalog da će im "Bog biti osvetnik, ako katkad drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i uzmu je pustošiti, a pobjedu će im isprositi njihov zaštitnik sveti Petar".

Bio je to ne samo prvi hrvatski diplomatski ugovor, nego ujedno i prvi pisani ugovor Svete Stolice sa svjetovnim vladarima, presedan za buduću papinsku državu. Među Hrvatima je tada bilo, pored kršćana, i pogana, arijanaca, i štovatelja Zaratustre, no do potpisivanja ugovora su praktički svi prihvatili kršćanstvo. Tim jedinstvenim ugovorom Hrvatska je u papinskom Rimu imala poseban položaj, bila je dio Patrimonium Sanctri Petri.

Hrvatski vladari su tijekom cijele starije povijesti čvrsto stajali uz rimske pape. 878. godine je knez Zdeslav, zbog političkog oportunizma, prihvatio protektorat Bizanta, ali je uskoro izgubio i prijestolje i život, a naslijedio ga je Branimir, uvjereni pristaša rimskog pape. Bio je to prvi put da su ti ugovori raskinuti, no odmah nakon preuzimanja vlasti Branimir je obnovio savez sa Svetom Stolicom, a papa Ivan VIII je na Spasovo 21. svibnja 879. godine blagoslovio kneza Branimira, hrvatsku zemlju i hrvatski narod. Tim blagoslovom je potvrdio zemaljsku vlast kneza Branimira u Hrvatskoj, a Hrvatsku neovisnu franačkog ili bizantskog uplitanja, odnosno potvrdio je državnu neovisnost Hrvata.

Kad smo već kod starije povijesti ugovora sa Svetom stolicom, spomenimo da je 1248. godine iz Vatikana stigla službena potvrda dozvole uporabe crkvenohrvatskog jezika i glagoljice u crkvenoj liturgiji. Odobrio ju je papa Inocent IV. To je praktički značilo da hrvatski jezik službeno postaje četvrti službeni liturgijski jezik u Crkvi, pored latinskog, grčkog i hebrejskog. Tako je bilo sve do Drugog vatikanskog koncila 1962. godine, kada je svim narodima dopuštena uporaba narodnog jezika u crkvenim bogoslužjima.

"Konkordatska kriza"

No za priču o tome "kako raskinuti ugovore sa Svetom stolicom" (i zašto) bitni su događaji iz 1937. godine, poznati kao "konkordatska kriza". U prvoj Jugoslaviji Katolička crkva u početku nije imala zakonski reguliran status, obzirom da je prethodni konkordat prestao važiti padom Austro Ugarske. Nacrt ugovora između Crkve i Kraljevine SHS sastavljen je 1922. godine, ali su pregovori oko konačnog teksta nastavljeni tek 1933, a završeni  1935. godine u Rimu, kada su u ime države Vatikan i Kraljevine Jugoslavije konačan tekst Konkordata potpisali kardinal Euđenio Pacceli (potonji papa Pio XII) i ministar pravde Kraljevine Ljudevit Auer. Po ugovoru Rimokatolička crkva dobila je znatna prava na području obrazovanja, te socijalnog, javnog i humanitarnog djelovanja.

Stojadinovićeva vlada izjavila je da će se konkordatom sprovesti „Ustavom kod nas usvojena, ravnopravnost katolicizma sa ostalim priznatim konfesijama." Posebno je navedeno da se Sveta Stolica obavezala da će poštovati jugoslovenske državne interese prilikom popunjavanja crkvenih položaja, naročito onih najvažnijih. Potpisivanje Konkordata prošlo je bez reakcije u javnosti, ali je parlament u Beogradu naredne dvije godine otezao s ratifikacijom. No tada slijedi žestoka reakcija Srpske pravoslavne crkve: svećenstvo i politička oporba su razvili žestoku kampanju protiv Konkordata, te stvorile psihozu među Srbima, predstavljajući te ugovore kao smrtnu opasnost za pravoslavlje. Patrijarh Varnava je tvrdio da se "konkordatom ugrožavaju načela državnog suvereniteta, jer se iznad državne volje stavlja volja Rimske kurije", što je zapravo argument koji i danas koriste protivnici tih ugovora.

Dana 19. srpnja 1937. zakazana je sjednica Skupštine o Konkordatu, a istovremeno je bila zakazana i molitvena procesija za ozdravljenje oboljelog Patrijarha. Policija je zabranila skup. Procesija je trebala krenuti od Saborne crkve u Beogradu do hrama Svetog Save, a zamišljena je kao "velika manifetsacija u borbi protiv Konkordata". U Knez Mihalovoj došlo je do tučnjave i sukoba građana s žandarima, što je potaknulo demonstracije po cijeloj zemlji protiv ugovora Jugoslavije sa Svetom stolicom.

Episkop Nikolaj - osoba s gornje fotografije, desno, u društvu popa Đujića - dva dana kasnije, 21. srpnja, piše u poduljem pismu premijeru Stojadinoviću:

"Poštovani Gospodine Ministre Predsedniče,

Vi, svakako, niste pročitali moj jučerašnji telegram, kada mi odgovarate da ja treba "pomirljivo da dejstvujem na svoje kolege". Kakvu pomirljivost Vi možete očekivati posle onomadašnje tuče pred Sabornom Crkvom? Dr. Korošec nije tukao katolike u Dalmaciji, koji godinama najpogrdnije ruže našeg kralja, a tuče srpske vladike i sveštenike kada se mole Bogu za svog bolesnog patrijarha! Unikum. A, zamislite kako bi papa rimski potresao ceo svet, da je jedan srpski žandarm, udario katoličkog biskupa.

Sve to narod gleda. Sve to narod sluša, ja Vas uveravam da u narodu ključa gnev kao u vulkanu. Uveravam Vas, da je narod na ivici pobune. Ja znam Vaša dobra dela za poslednje dve godine, znam i za taj zlokobni konkordat. Ja ne zaboravljam ni ono ni ovo. No, sav narod je potpuno bacio u zaborav sve što ste Vi učinili, kao da ste juče došli na vlast - sve zbog ovog konkordata. (...)

I nemojte misliti da je ovako strašno nezadovoljstvo u narodu stvoreno agitacijom sveštenika. Instiktivno sav pravoslavni narod oseća i saznaje, da je knez crne internacionale naš svagdašnji neprijatelj, istorijski neprijatelj. Uostalom i svi prosvećeni katolici užasavaju se vlasti koja se daje tom knezu u ovoj našoj slobodnoj zemlji. Zato vas i ovim putem i poslednji put, molim i preklinjem - skinite to čudovište s dnevnog reda, te sačuvajte zemlju od potresa.

(...)

Ako izagitujete nasuprot volji narodnoj, volji sedam miliona Srba ... otvorili ste jednu živu ranu koja se godinama neće moći zalečiti, a svoje ste ime upisali ne na listove slave, nego u spisak onih koje narod proklinje", kaže Vladika Nikolaj u tom pismu.

Spomenimo da je vladika, osim što je bio antikatolik, bio i vrlo žestoki antisemit koji je snažno naginjao nacizmu, o čemu najbolje svjedoči odlikovanje koje mu je dodijelio Adolf Hitler, kojeg je često veličao u svojim govorima. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR, a bio je i veliki neprijtelj  humanizma i europske civilizacije. O Europi je mislio kao o velikom zlu kojeg se treba čuvati, i prezirao je njenu kulturu, znanost, i naprednost, kojoj je suprotstavljao svetosavski nacionalizam, koji je ponovo buknuo osamdesetih. 

Dr. Milan Stojadinović se na to osvrnuo u svojim memoarima: "... Dok je u pitanju političara stvar jasna, pošto se radi o borbi za vlast, slučaj Pravoslavne crkve je različit. Premda je i tu bilo ambicioznih arhijereja, crkva kao takva morala je imati i drugih pobuda.

Pravi razlog SPC ne leži u nezadovoljstvu crkve mojom ličnošću ili mojom politikom, već položajem u koji je ta crkva dospela u novoj državi. Za razliku od predratne Srbije, u kojoj je skoro 100% stanovništva bilo pravoslavne vere, uticaj crkve je bio daleko veći nego u državi gde je pravoslavaca bilo svega 48%. Izgleda da se ona nije mogla pomiriti s tim da je došla u isti red sa ostalim priznatim veroispovestima.... Reklo bi se da je želela povraćaj na svoj raniji povlašćen položaj, kakav je zauzimala pokraj kralja Petra I. ili još bolji koji je zauzimala nekada u Crnoj Gori gde su verska i svetovna vlast bile usresređene u jednoj ličnosti, u nekoj vrsti Cezaro-Papizma u malome".

Politička borba, oko Konkordata se nastavila. Knezu Pavlu je upućen memorandum Svetog sinoda "u kome se tražilo da odmah Kraljevska vlada dr Milana Sojadinovića podnese ostavku i da se Konkordat skine sa dnevnog reda". Stojadinović međutim nije želio odustati od ratifikacije ugovora, znajući da bi neriješen pravni status sedam milijuna katolika vodilo u raspad države.

23. srpnja 1937. godine, Konkordat je u Narodnoj skupštini izglasan sa 166 glasova za, uz 129 protiv. Dan nakon toga, 24. srpnja, umro je nakon duge bolesti Patrijarh srpski Varnava, a pronijele su se glasine da je otrovan.

Episkop Nikolaj Velimirović je svim srpskim poslanicima neposredno pred glasanje uputio pismo kojim prijeti ekskomunikacijom svima koji bi glasali za potpisivanje ugovora sa Svetom stolicom: "Ja ću biti nesrećan, ako budem prinuđen da ove mere primenim na Vas i na dom Vaš. A ja ih moram primeniti u potpunosti."  1. kolovoza 1937. Sveti arhijerejski sinod jednoglasno je donio odluku o ekskomunikaciji svih ministara i poslanika pravoslavne vjere, koji su glasali za Konkordat, te su oni izopćeni iz crkve.

Nakon toga Mussolinijeva vlada, brinući se da konkordatska kriza ne dovede do Stojadinovićevog pada, vrši pritisak na papu da ne inzistira na potpisivanju ugovora. Nakon što je vlada pod pritiskom odustala od konkordata, unatoč tome što ga je parlament već ratificirao,  i Srpska pravoslavna crkva je popustila u svom stavu prema eskomunikaciji.

Britanski povjesničar Noel Malcolm komentirao je ovu krizu: „Najveća rušilačka snaga u jugoslavenskoj politici tih godina bijaše srpski nacionalizam: Srbi su, podjarivani Pravoslavnom crkvom, žestokim demonstracijama uspjeli spriječiti sklapanje "konkordata" izmedu Jugoslavije i Vatikana 1937. godine."

Ovo bi moglo poslužiti kao naputak današnjim protivnicima ugovora sa Svetom stolicom, koji su svoj prosvjed održali - pred pravoslavnom crkvom na Cvjetnom trgu. Ona se, doduše, ovaj put ne protivi tim ugovorima - jer bi i sama tada nužno izgubila državno financiranje. Ali, kao što se tada SPC teško mirila s gubitkom povlaštenog položaja i monopola na "jedinu pravu vjeru", tako se s tim istim teško mire i duhovni nasljednici nekad svemoćne kompartije koja je u drugoj Jugoslaviji, kao i SPC u Kraljevini Srbiji, držala ideološki monopol. A i metode su im vrlo slične - demonstracije i pritisak za poništenjem već izglasanih i potpisanih ugovora. Kao i ciljevi, uostalom.