REAGOVANJE SLAVKA PEROVIĆA
NA TEKST ANDREJA NIKOLAIDISA “ ZAŠTO BOSANCI I HERCEGOVCI
TREBAJU ZAOBILAZITI “HERCEG NOVI” – VIJESTI od 17.02.05.g.
(Podgorica,
www.lscg.cg.yu, 19. Februar 2005. godine) - Prateći, s vremena na vrijeme, britke tekstove g. Nikolaidisa, sa žaljenjem sam stekao uvjerenje da su oni najčešće paušalni, da se u njima uvijek prikriva ili pokriva, zavisno od volje naručioca teksta, uvijek ključni segment koji je najvažniji za razumijevanje odredjenih aspekata političke, kulturne ili druge zbilje kojima se Nikolaidis analitički bavi. Ali, čemu analiza ako se uzrok obično ne imenuje već se zaobidje ili se, “junački”, ada kako, kao u rečenom tekstu – upre optužnički prstom ravno u - mrtvog Njegoša!
Ne želim da vjerujem da Nikolaidis ne razumije istorijske i političke okolnosti u kojima je nastao Gorski Vijenac, ali znam da je teza o genocidnosti “Gorskog vijenca” drska i naopaka tačno u mjeri cinične drskosti postojeće kulturne, istorijske i političke crnogorske stvarnosti u kojoj je moguće da isti Nikolaidis jedno piše u CKL-u, potpuno suprotno, u “Monitoru”, a evo, nekako ekstremnije nego obično, za “Slobodnu Bosnu”. Ova teza je funkcionalna tačno u mjeri po kojoj bi bilo moguće optužiti jednog Vagnera ili Ničea, a takvih je pokušaja bilo, za sve ono što je jedan austrijski kaplar učinio od njemačkog naroda.
Nikolaidis bi, čini mi se, veoma rado vidio Njegoša na optuženičkoj haškoj klupi pored Slobodana Miloševića i pored očigledne činjenice da Njegoš nije vodio crnogorski “rat za mir” nego su taj rat huškački inspirisale, organizovale i vodile osobe šire poznate kao: Slobodan Milošević, a u Crnoj Gori, prema funkcijama, Momir Bulatović, Milo Djukanović i Svetozar Marović! Ni jedna od ovoh osoba danas ne grije hašku klupu, što je ogromna nepravda ne samo u odnosu na Miloševića, nego i u odnosu na generala Strugara, na Crnu Goru posebno, a da iz pijeteta ne pominjem duše i porodice onih koji su vraćeni pod nož Karadžiću! Naprotiv, kao državnici vode nas prema blistavim horizontima svijetle evropske budućnosti nakon što su se sa ratnih zgarišta popaljenih sela i srušenih gradova izvinili na sve četiri strane svijeta. Prihvatanje ovih izvinjenja uvijek sam smatrao kao najveću sprdnju sa svim žrtvama jednog suludog rata, bez obzira na kojoj strani poginuli.
Stvar je samog Nikolaidisa da li svoj “talenat” vidi kao duhovnu rikšu podobnu za iznajmljivanje ovom ili onom naručiocu. Ta disciplina je uvijek bila omiljena kod crnogorske inteligencije bez obzira na vlastodršca i njegovo vrijeme, Znam samo jedno – plaćenički je označiti Emira Kusturicu kojeg, inače, lično prezirem, kao “dželatovog šegrta”, a ćutati pred činjenicom da su stvarni šegrti, kosci i vodonoše Slobodana Miloševića i dan-danas najviši državni “dužnosnici” u Podgorici i Beogradu! Iza Kusturice će, makar, ostati “Otac na službenom putu,” a iza ovih drugih mržnja, pustoš rata i nevidjena pljačka sopstvenog naroda, “ojkao” on svome nacionalnom imenu što mu drago u sve tri varijante.
Ne saopštava istinu (istina, što li to bješe u Crnoj Gori?) Nikolaidis kada kaže da Vojo Stanić nije reagovao na zločin deportacije. Jeste. Tada je Stanić bio blizak hercegnovskim liberalima koji su odmah obznanili svijetu vijest o ovom stravičnom dogadjaju. O njemu je tada od strane liberala govoreno u crnogorskom parlamentu, pisano u “Liberalu” govoreno na “Free Montenegru”, emitovala se potresna reportaža na ovom radiju, onda, kažem, kad je vakat bio. U duhu novog vremena Stanić će, kao i većina onog korpusa koji se u komunističko vrijeme nazivao “kulturnim i javnim radnicima” dati svoj doprinos koaliciji “Pobjeda je Crne Gore – Milo Djukanović”, prenebregavajući činjenicu da onda iste Stanićeve liberale, dok im istovremeno krade dio programa, DPS nastavlja da tretira kao državne neprijatelje broj jedan, baš kao i u vrijeme Slobodana Miloševića!
Ovakve, kerozinski zapaljive tekstove nacističkog vokabulara, u kojima se čitavi jedan grad i svi njegovi stanovnici kvalifikuju najpogrdnijim imenima , prije Nikolaidisa , sa drugim predznakom, ali istim ciljem – zavadi, posvadjaj, izazovi mržnju – pisali su propagandisti srpskog nacional-šovinizma.
Po istoj matrici , samo za drugi centar moći, danas to radi Andrej Nikolaidis sa svojom cekaelovskom družinom. Jer, posvadjana, mržnjom podijeljena Crna Gora, garant je opstanka aktuelnog mafijaškog režima i pouzdan znak da će referendum ostati mrtvo slovo na papiru, jer će Evropa uvijek reći – za referendum ne postoje uslovi! A onda će Nikolaidisov naredbodavac ponovo da dodje na Cetinje, zakune se Svetijem Petrom i saopšti – Ja sam htio, no mi ne dadoše!
Podgorica,
www.lscg.cg.yu, 19. Februar 2005. godine
dva plusa daju minus
