Analiticar Janos Bugajski

   vo su kriticni dani za Crnu Goru. Ova zemlja se suocava sa tri opcije: nezavisnost, redefinisana federacija ili asimilacija.

Posljednja opcija, utapanje u Srbiju, moze se odmah odbaciti jer se Srbija nece nekim cinom transformisati u Sjedinjene Drzave u koje bi Crna Gora trazila da ude.

Druga opcija je "redefinisana federacija" ili konfederacija, ali sta to tacno predstavlja i moze li funkcionisati? Jasno je da se to ne moze konstruisati odozgo, od strane sadasnje polu-legitimne vlasti u Beogradu. Potrebno je da postoje dvije nezavisne drzave da bi se one saglasile oko podjele dijela svog suvereniteta. Medutim, to povlaci pitanje: moze li se Jugoslavija, ili sadasnja struktura, transformisati u Evroslaviju ili mini Evropsku uniju, organizaciju koja je istinska konfederacija? U suprotnom - zasto dijeliti drzavnost?

Pravo pitanje je pitanje prakticnosti i sopstvenih interesa. Crna Gora mora odluciti da li je za nju bolje da Srbiju ima za susjeda poput Hrvatske, Bosne ili Italije, ili za partnera u krevetu? Hoce li veci partner u krevetu poceti da monopolizuje taj krevet, uzima vise posteljine, i na kraju gurne manjeg partnera sa madraca. Racionalno govoreci, da li je u ekonomskom i politickom interesu Crne Gore da ostane u vezi sa Srbijom, ili ce to stvoriti suvise kompleksnih sporova i pretvoriti Crnu Goru u vukojebinu poput istocne Hercegovine?

Prva opcija je nezavisnost i drzavnost. Paradoksalno je sto ce najstarija nezavisna drzava na Balkanu mozda biti posljednja koja ce ponovo steci svoju drzavnost. Medutim, da bi se nezavisnost stekla, umjesto da bude data, mora postojati i podrska javnosti i politicko angazovanje. Vlast mora biti jasna, a politicka elita mora biti nedvosmislena da nezavisnost nije zamjena za nesto ili drugi po redu izbor. Vlast mora govoriti jednim glasom, u suprotnom, u inostranstvu se stvara konfuzija i utisak da je pozivanje na referendum o nezavisnosti samo sredstvo da se od Beograda iznude ustupci.

Crna Gora ima tri publike kojima se mora obratiti, a poruka svakoj od njih mora biti jasna i prakticna. To su domaca, srpska i medunarodna javnost.

Prvo, na domacem planu, Podgorica mora naglasiti da politicke i ekonomske koristi od drzavnosti jasno nadmasuju cijenu ostanka u federaciji ili pokusavanja da se izgradi neka nova konfederacija ili unija, a da se prethodno ne postane nezavistan. Da li Crna Gora zeli jos eksperimenata, kao sto su komunizam, samoupravljanje i nesvrstanost? Da li Crna Gora zeli dugotrajan proces pravnog natezanja i sporova sa Srbijom? Cist raskid omogucio bi zemlji da se usredsredi na krucijalne domace reforme i proces medunarodne integracije. Sigurno je da Crna Gora ne bi trebalo da bude talac nepredvidljivog razvoja dogadaja u Srbiji. Politicki i ekonomski procesi u dvije zemlje nijesu sinhronizovani: zaista, Crna Gora je najmanje dvije godine ispred Srbije. Da li Crna Gora zeli "plisani razvod" ili jos jedan buran brak, uz skupe bracne savjetnike i advokate? Politicki lideri moraju predstaviti takve jasne argumente svim starosnim grupama, a narocito mladoj generaciji cija buducnost mora biti unutar Evrope.

Druga je srpska javnost. Podgorica mora jasno staviti do znanja Beogradu: zelimo da budemo tvoj partner, nadati se poslovni partner na obostranu korist, ali ne i tvoj bracni drug. Tebi je od koristi da razdvojimo nase institucije da bi izbjegli duge, kompleksne i skupe sporove oko decentralizacije vlasti, federalnih ovlascenja, spoljne politike, vojnih saveza, ekonomske politike, poslovnog investiranja, i tako dalje. Na primjer, ako Srbija toliko zeli da bude bliska sa Rusijom, zasto bi ti htio da se Crna Gora tu mijesa i da Crna Gora protiv svoje volje bude uvucena u neke druge bilateralne ili medunarodne saveze koje ne zeli. Sigurno je da Crna Gora ne zeli da bude na ekvidistanci izmedu Zapada i Rusije kako to neki srpski lideri zagovaraju za sopstvenu zemlju? Crna Gora ne smije gajiti nikakve sumnje da zeli da se pridruzi Zapadu.

Cesi i Slovaci djelovali su mudro na kraju 1992. kada su odlucili da se mirno razvedu i obje su drzave do sada napravile znacajan progres bez konflikta ili federalne konfuzije. Srbi i Crnogorci trebalo bi da izvuku pouku iz tih lekcija.

Treca je medunarodna javnost. Crna Gora treba da naglasi da je na ovom dijelu bivseg jugoslovenskog prostora bolje imati dvije vlade nego tri (kada postoje dvije republicke i jedna federalna struktura). Jednostavnije je, cistije, manje konfliktno, a efikasnije je i ekonomicnije imati dvije vlade, dva predsjednika, dva parlamenta umjesto tri. Zasto odrzavati jos jedan posrednicki kolosjek vlasti kroz neku novu uniju koja na kraju nikad nije funkcionisala bilo gdje u istocnoj Evropi. Dodatna opasnost je i stvaranje jos jednog bosanskog sistema sa dva entiteta koji je neodrziv bez masivnog stranog prisustva.

Postojanjem samo dvije vlade izbjeci ce se ucesce u borbama za vlast i unutrasnjim sporovima one druge, a obje mogu svoju paznju usredsrediti na najvaznije domace reforme bez federalnog ometanja i blokada. Nemojmo se zavaravati, Jugoslavija nije Svajcarska. Dvije nezavisne drzave mogu se fokusirati na direktnu integraciju sa medunarodnom zajednicom, bez usporavanja mogucnosti one druge. Zasto bi Srbija sa svojim brojnim nerijesenim ekonomskim, socijalnim, institucionalnim, etnickim, teritorijalnim i regionalnim problemima ometala napredovanje Crne Gore ka Evropi? Zasto bi prisustvo ratnih zlocinaca u Srbiji uskracivalo Crnoj Gori pristup medunarodnim institucijama?

Pored toga, odvajanje je lakse i stabilnije nego sto je to ranije bio slucaj. Pretpostavlja se da demokrata Kostunica nece zapoceti jos jedan rat kao Milosevic. A ako medunarodna zajednica ozbiljno razmislja o demokratiji a ne o zadrzavanju postojeceg stanja u Srbiji, onda Crna Gora, Kosovo i Jugoslavija moraju biti skinuti sa srpskog dnevnog reda. Srpska politika je deset godina bila ometana i usmjeravana u pogresnom pravcu samo-destruktivnim i regionalno destabilizirajucim nacionalistickim ciljevima, sto je omogucilo ratnim i privrednim zlocincima da prosperiraju. Ne smije se dozvoliti da se to ponovo dogodi putem ocuvanja federalne polu-drzave.

Odnosi izmedu Srbije i Crne Gore podsjecaju me na one izmedu Rusije i Ukrajine, a politika Zapada prema ovom odnosu na cudan nacin podsjeca na americku politiku prema Sovjetskom Savezu u predvecerje ukrajinske nezavisnosti, kada je narocito Vasington snazno pokusavao da ga obreshrabri. Ukratko, Rusi tradicionalno tvrde da Ukrajinci ne postoje, vec da su samo podgrupa ruskog naroda. Da li vam to zvuci poznato? Moskva tvrdi da Kijevska Rus spada u rusku istoriju, i time uskracuje Ukrajini njen indentitet i kulturno i vjersko nasljede. Da li vam ovo zvuci poznato? Rusi su preko trista godina pokusavali da rusifikuju Ukrajinu a postoji velika etnicka ruska populacija ili populacija koja govori ruski, koncentrisana u istocnom dijelu zemlje. Da li vam to zvuci poznato? Ovo uporedenje moze odvesti i korak dalje. Sa Ukrajinom unutar svoje drzave Rusija je imperija; bez Ukrajine Rusija ima sansu da bude demokratija. Slicno tome, sa Crnom Gorom unutar svoje teritorije Srbija ostaje mini imperija; bez Crne Gore i Srbija ima sansu za demokratiju.