vrlo ukratko i sturo: ikona i sjekira su visile na zidovima svakog ruskog seljaka... sjekira je predstavljala ono materijalno, borbu protiv prirode, a nerijetko i drugog covjeka, a ikona je simbolira ono duhovno, utjehu i nadu... bez jednog i drugog nije islo
knjiga je esejisticki pogled na povijest ruske kulture i na sile koje su je pokretale, najcesce izvana, no koje su u Rusiji u pravilu potpuno promijenile svoj karakter i pretvarale se u nesto originalno... od pokrstavanja iz Bizanta i Varjaga na tronovima ruskih knezeva... o vjecnoj ruskoj podvojenosti izmedju Zapada i Orijenta, o teznji za priznanjem od strane tog istog Zapada, a koja je iznjedrila najveca djela svjetske umjetnosti, te o barbarstvu koje je od strane Orijenta ucijepljeno u rusku dusu...
ono sto mi je bilo potpuno otkrice je koliko je razno-raznih vjerskih (za sluzbenu dogmu naravno heretickih) pokreta bilo unutar ruskog pravoslavlja i koliko su ti pokreti bili masovni i cesti... ja sam o pravoslavlju do tada razmisljao kao o monolitnoj samodovoljnoj zajednici, koja tvrdoglavo odbija ici u korak sa svijetom oko sebe, u stalnom panicnom strahu od "drugih", a taj strah automatski brise svaku naznaku opozicije, promjene - jer "sve sto se mijenja nije u skladu s ortodoksnim ucenjem"... rekli bi psiholozi "pasivno-agresivna zajednica"
inace, na mene je knjiga ostavila dubok dojam, jer za mene su Rusi uvijek do tada predstavljali masu koja goloruka prisilno jurisa na njemacke tenkove i koja sluzi kao topovsko meso (cast iznimkama koje su obogatile umjetnicki svijet, a koje je Parabola naveo na prethodnoj stranici), bez mrvice neke svoje inicijative i osobnosti... a na knjigu sam naletio u nekoj svojoj panslavenskoj fazi (koja me jos i danas drzi u tragovima), da bi nakon nje postao skoro pa uvjereni rusofil (to me u medjuvremnu pustilo)...
zapravo, sad mi dodje da je procitam opet... valjda nisu ovdje sve pobacali u smece prilikom oslobodjenja '89 
[uredio ostankiewicz]