mrkva je napisao/la:
bas ne mogu rec da sam oguglao na zrtve i stradanja, nakon rata kod nas a posebno nakon sto me pogodilo roditeljstvo, svaka me tragicna vijest iskreno razalosti. nista nitko od toga nema, al mene to zbilja potrese, dajem dosta u dobrotvorne svrhe, nekako sam si zadao da bar jednom mjesecno dam nesto, ali to je sve. prva mi je reakcija stisnut se uz svoju djecu i ne odvajat se nikada.
Vidi cijeli citat
Ista stvar i kod mene. Da ne ispadne da sam neki Vulkanac koji na sve gleda logikom i pragmatikom. Evo jučer me zaista potreslo slušati na radiju kako je u Missouriju izgorio starački dom za osobe s mentalnom retardacijom, i kako ih je 10 izgorjelo, dok je jedna "vrlo trudna" žena trčala van i natrag u vatru vadeći jednog po jednog nemoćnog. Prekjučer me potreslo to što je, već sam zaboravio gdje, izgorio neki apartman, a žena nije imala izlaza nego sa drugog kata svoju malu djecu bacati dolje van. Nije se na kraju nikome ništa dogodilo, no naravno odmah zamislim sebe u istoj situaciji, i kćerkin nijemi i začuđeni pogled dok ju držim koji pita "tata, zašto me bacaš?!?" Brrr... I tako svaki dan nešto...
No, ipak, nek mi netko kaže kako drugačije ili "ljudskije", što god to značilo, mogu reagirati osim što ću zatresti glavom, reći "kako grozno"... i nastaviti svojim putem? Mislim, koja bi, po vama, bila moralno ispravna ili odgovarajuća reakcija na tako nešto?
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.