(pa ja i moj kum Ch. sa Korčule isto navijamo za Independiente!?ozbiljno...eto razloga za članstvo u Kavani!)

samo ti nama svrati,ima u tebi štofa ta kavanu...širok je dijapazon tema koje ovdje obradismo...a kako se kod sve svodi na neprožvakanu bližu i daju povijest,dajem ti uvijek završnu riječ kao apsolutnom forumskom autoritetu u toj domeni

osim urodenog senzibiliteta vjerujem da utice i trenutno raspolozenje, meni u razlicita godisnja doba pasu razlicite knjige, ovisi i o workloadu. kad sam u speedu (doba raznoraznih evaluacija pa prof pritisce za radove ili pred kaki veci kongres, prijavu projekta) ne pasu mi knjige bez izrazene fabule (sudeci po vasim recenzijama kecer je tu negdje). al kad pritisak popusti mogu zbilja uzivat u takvoj knjizi. 

jos jedna preporuka "amongst women" john mcgahern, meni je bio page turner, procitao sam je u jednoj jesenskoj skotskoj noci. stari irski veteran (mada nema pulitike) koji zivi sa kcerima, pokusava se oduprijeti promjenama, starosti, zivotu koji ga polako gazi. nije nimalo mracna knjiga (mada sam je tako opisao) vise kao kronika simpaticnog starog gundjala.

 carrot,tvoja preporuka tjedna zvuči skroz interesantno

ja se trenutno rvem sa 'good of small things',ne mislim rvem zato što je knjiga loša-dapače,izvrsna je!,već zato što me stišću rokovi,gradonačenik herr obi,dani orisa,predavanje za berlinale 1.12.,produljeni pms, i još koješta

a i ne znam za vas ali meni se ovih dana-stalno spava!?(kažu da je to normalno na meni godišnjih doba)

 Ian, ja, dapače, mislim da je humor Alan Forda jako blizak Holdenovom! I jedan i drugi su prepuni cinizma i neverovatno detaljnih i originalnih opservacija o svetu lažnih vrednosti koji ih okružuje. Seti se samo inspektor Brocka, tri gradonačelnika, SuperHika koji krade od siromaha da bi pomogao bogatunima, svuda unaokolo korpucija, laž, prevara...!? Meni je to ista ta nit koja se prožima kroz čitavu tradicije neke kontrakulture u drugoj polovini XX stoleća. Tu su mi i Jack Kerouac sa "On The Road" (Biblija tzv. "Beats" književnika medju koje su još spadali i Ginsberg, Ferlinghetti i dr.), već pomenuti Roth i "Portnoy's Complaint", u umetnosti - njujorška škola apstraktnog ekspresionizma (Pollock, De Koonig, Rothko...), u muzici - džez iz zlatnog doba Milesa, Parkera, Billie Holliday... i u stripu: ALAN FORD!!!     

Na ovom forumu dosta ljudi spominje Alana Forda, a niko da se sjeti genijalnog prevoditelja Nenada Brixija koji je, u stvari, dao onaj prepoznatljivi humor našem izdanju toga stripa. Čovjek je imao dušu jednostavno. Da nije bilo njegovog prijevoda Alan Ford uopće ne bi bio onako popularan. Čovjek je bio legenda!

Hvala NYC i bojangles na opisima vašeg doživljavanja Holdena.  A hvala i ianu stankecu koji se potrudio da se i ja ne osjećam otuđeno u ovom društvu.

Stvar senzibiliteta... možemo to i tako nazvati.  Da, Holden je osjećajan i dobrodušan (ima "milion" epizoda -- kad u vlaku laže majci onog nekog luzera iz škole, kad mu je žao onih što rade digresije na satu verbalnog izražavanja, itd. itd.).  Da, osjeća se otuđen je od svijeta, no rekao bih, koliko i svaki prosječni 16-godišnjak.  Sve mu je bez veze, svi su glupi, ništa nije vrijedno truda jer je ionako bez veze sa životom -- al ajde recite tko od vas nije prošao tu fazu?  Ja znam da ja jesam.  I uvijek sam, kao i Holden, suosjećao sa slabijima...  Ali mi nije palo na pamet da rasprodam budzašto stvari koje su mi roditelji dali, i da novce trošim na alkohol, cigarete, noćne klubove, hotele, taxije i kurve (sa 16 godina starosti, hej!!), i da mislim da je u tome izlaz.  Neš ti dubine...

Ono o patkama i ribama... ok, pokazuje njegovu osjećajnost, ali isto tako pokazuje njegovu lijenost -- sa 16 godine, da je imalo radio u školi kad je već imao privilegiju ići u takve prestižne škole, znao bi odgovore na to...  Ili ono, volio bi hvatat djecu da ne padnu u ponor -- svaka čast.  Ali učini nešto po tom pitanju -- postani učitelj, mentor, ovo ono... a ne probisvijet.  Garantirano onda ne bi puko i završio u ludnici...

Ne znam, možda sam i ja u biti jedan od onih "phonies" na koje on stalno nalijeće.

 prijatelju Kauboj,mislim da radiš jednu grešku-promatraš čovjeka,pače fiction character,svojim očima!!??...i zapravo govoriš što bi u nekim situacijam uradio TI...ne znam da li me razumiješ...poenta je u umjetničkom 'voajerizm',ili nekom obliku toga...recimo-a tako mi se barem čini,Captain i moja malenkost uživamo u Holdenovoj iskrenosti,poetici,dubini...i gledamo ga onakvim kakvim jest; dok ga ti sudiš zbog nečeg 'što nije?'

iskreno ću ti reći i zašto toliko volim Holdena-zato što u njemu prepoznajem toliko sebe; zato što svijet oko nas i u poznim 30im gledam očima tog 16 godišnjaka, zato što me bole iste stvari kao njega, zato što (a volio bih da je drukčije!)uistinu mislim da ...% svjetske populacije čine depersonalizirani kompletni idioti,kretenoidi, i ljudi koji to zapravo nisu.I zato što svoj svijet moram graditi od osobe koju volim,5 prijatelja i 2 rođaka...a ostalo su zvijeri,lopovi,primitivci...PHONIES!,ukratko...(dakle,moj životni horizontili i nisu puno širi od šumske kolibe o kojoj mašta Holden...)

I razumjem Holdena kad pita 'gdje odu ribe iz donjeg jezera u 'Central Parku',jer to je zapravo metafora,iako i tako postavljeno čini mi se važnijim od svih vijesti koje sam upravo odslušao u Dnevniku.

Ne znam jesi li obratio pažnju i na ljepotu nekih drugih djelova knjige-poput onog kad Holden ulazi u Museum of Natural History i traži kanu s Indijancima,traži ga zato što je to UVIJEK ISTO,i ne mijenja se,a mi kao ljudi imamo potrebu pronaći nešto što se neće mijenjati...jesi primjetio taj detalj?

ili recimo kad po praznim školskim hodnicima sestre Phoebe briše sve natpise 'FUCK YOU' po zidovima...i kakve su njegove misli o vulgarnosti koja nas tlači na svakom koraku,i tada,a nažalost pogotovo danas...(zar nemaš i ti takvu potrebu,sutra kad Ana bude u školi,zaštititi je od takvih prostota...ili recimo od Big Brothera...od 'Naše male klinike'...) 

Bo - slažem se, gledam ga svojim očima, jer su to jedine oči koje imam.  No, ne kažem da bi on morao napraviti isto što i ja da bih ga cijenio; ja bi samo volio da je napravio BILO ŠTO, osim sažalijevao samog sebe i sve ostale oko sebe, naizmjence.  Da je u knjizi bio neki konflikt, da je morao nešto izabrati, da je morao nešto u sebi prelomiti, pa nije bitno na koju stranu -- ali ništa od toga.  Ili sam ja nedovoljno širok da bih to prepoznao u cijeloj priči...

U Holdenu i ja prepoznajem dijelove sebe, kao što sam već opisao, i očekujem zapravo da će svi naći velik dio sebe u njemu.  Ali -- postaviti stvari tako da je svatko tko je prilagođen (adjusted) a phony?  That kills me.  It's too goddam easy to live your life like that, if you really want to know the truth.   Zato kažem, možda sam i ja postao phony...

Što se tiče ove epizode sa muzejom, ja sam iz toga shvatio da on voli ići tamo upravo zato što je to svaki put različito, iako su kulise tog svijeta uvijek iste.  Nekad je drukčije vrijeme, nekad ljudi s kojima si došao, nekad ovo, nekad ono; dvije pune stranice potroši objašnjavajući kako zapravo NIJE ISTO...  tu sam se čak počeo nadati da bi on to mogao shvatiti kao metaforu za sve svoje škole u koje je išao, cimere koje je imao, cure koje je sretao -- uvijek iste kulise, no svaki put ipak različito, svaki put nešto novo za naučiti, vidjeti, samo ako se potrudiš naći tu različitost, ako primijetiš Indijankin dekolte.... ali naravno, ništa od toga.

'Fuck you' epizoda mi je također bila slično razočaranje.  Hoće zaštiti djecu, zadržati "svetost" škole, pa počne brisati -- reko super, ajd barem nešto konstruktivno radi sa sobom!  Ali onda kad vidi drugi natpis (ej, drugi, ne dvadesetdrugi ili sto drugi!) -- zaključi da je i to besmisleno raditi jer ionako neće ništa promijeniti.  Moj zaključak -- quitter, nikad ništ od njega.

U uglavnom tako kroz cijelu knjigu, epizoda po epizoda -- prvo mi probudi neku nadu u njega, a onda ništa, izduši ko balon.  Na primjer, koliko puta je htio nazvat onu Jane u koju je zaljubljen, došao do telefona -- i onda?  "But you have to be in a certain mood..."

Vjerujem da mi zato knjiga nije sjela -- stalno sam očekivao neko sazrijevanje, odrastanje, neke spoznaje, shvaćanja, kako god hoćeš: gotovo u svakoj epizodi sam vidio priliku za to -- ali ništa, baš ništa od ičega takvoga.  Na kraju balade, ko što kaže ian, sve je ostalo na "trkeljanju nadrkanog klinca"...


E jesmo ga udavili više s tim Holdenom...