Eh, Mika Antić...

Nisam nikakav ljubitelj suvenira, autograma i sl., ali ovde sam napravio izuzetak. Godinama ljubomorno čuvam knjigu njegove poezije "Garavi Sokak", sa ispisanom posvetom, "
D...nu, jedno pravo, iskreno i ogromno hvala, Mika Antić"!
Koliko neke čiste, nepatvorene, duboko ljudske ljubavi isijava iz svake njegove pesme, a opet, ništa pretenciozno. Njegov jezik je uvek jednostavan, ovozemaljski, bez ikakvih pomodarskih ukrasa, ili verbalnog egzhibicionizma. Kod većine njegovih pesama vam se u prvi mah učini da je to namenjeno omladini - osnovcima i srednjoškolcima, ali kad drugi put pročitate, shvatite koliko je čovek bio genijalan, neponovljiv, autentično svoj... majstor svog zanata par excellence!
Evo, još jedno podsećanje na velikog Miku Antića. Prikladno, pesma se zove "Mart", a nalazi se u gore pomenutoj knjizi koja je cela posvećena Ciganima sa kojima je Mika odrastao i družio se do kraja života.
MART
Kad mi dodje da idem,
mnogo mora da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Vetar mi je gudalo.
Ja sam violina.
Vetar svira na meni
u "E" žicu kad plačem,
u "E" žicu kad pevam,
u "E" žicu kad sanjam,
jer kakva bi druga žica
osim "E"
mogla da se udene
- unutra u mene?
Za travu se tabanima hvatam
da me vetar nikud ne oduva.
Ali moram da idem
kad mi tako strašno mnogo dodje.
I ja idem, idem kao lud
- unutra u mene.
[uredio NYC - 17. ožujka 2007. u 04:42]