Bio vikend prije, prije velike gužve. Prošetao staračke kosti po kejskom i korzovskom suncu, nacugo se s frendom iz vrtića, a za Uskrs zapalio na Rab s kćerkicom i majkom mog dijeteta.

I najbolje od svega, muvamo ti se mi na uskrsno veče po rapskim zidnama, a ono misa na otvorenom uz svijeće na pjaceti ispred crkve (Svete Marije čini mi se). Moja se mala kćerkica sva ukočila... Gleda fascinirano i ne trepće. Zapalili pop i ministranti veliku svijeću i krenula procesija natrag u crkvu, a nas dijete vuče unutra. Pa gdje ćeš mene agnostika i latentnog ateista u crkvu, i to na Uskrs. Srušit će se nebesa, prestat će ratovi, Sava će prema Sloveniji poteči, a Franjo će grešnik kroz ušicu igle direktno u raj... Al ne mogu dijetetu ništa odbiti. I uđemo ti mi za procesijom u crkvu, a unutra polumrak, stoji smjerna pastva umivena u misnom ruhu sa svijećama u rukama, tamjan se lagano kovitla zrakom, a pop i svita uglavljuju veliku svijeću uz oltar. I na svu tu tihu sakralnu mistiku grune iz dubine crkve zbor, a mene smlavi akustika stare kamene crkve. Endorfin mi se razlije po mozgu i zamrznem se tako blago i ugodno katatoničan ko kad su me anestezirali u Traumi nekim derivatom morfija...

Elem, iznenada umukne zbor, svjetla se popališe, maske popadaše, nestade ugode, a mene moja dvogodišnja kćerkica poče cimati za ruku: "Još pjevati, još..."