Malo glasnog razmišljanja s forumskim prijateljima...
Prije točno 10 godina proživio sam jednu fenomenalno lijepu priču (zapravo,meni su sve priče lijepe jer pamtim samo lijepe stvari)s djevojkom za koju sam tada,i uvijek,mislio da je bila The One,ili ljubav mog života...proveli smo jednu fenomenalnu godinu zajedno i razišli se...Ako tad nisam umro od tuge,nikad i neću.
Zaboravio sam je (recimo da stvarno jesam)i živio svoj život s nekim drugim ženama,ali nije bilo dana kad se Nje ne bih sjetio.
I danas,oko 9 godina nakon našeg zadnjeg kontakta,zove me na telefon...i pričali smo jedno sat vremena,...baš kao onda,meni su sve fore palile i za čudo me nije strefio infarkt kad sam čuo njen glas...Nakon tog dugog,neobično dugog razgovora,pozvala me da dođem u Poreč jer me želi vidjeti.(ona inače živi u Njemačkoj a ljetuje u Istri)
I nakon svega nemam pojma da li da odem ili ne,ne znam kako ću reagirati kad Ju vidim,ne znam hoću li možda proći sve što sam jednom prolazio...Teško mi je podnijeti da se nađemo i 'budemo prijatelji',teško bi mi bilo vidjeti da možda više nije zgodna kakvom je pamtim...a najteže od svega bilo bi mi odbiti je.
Eto,referendumsko pitanje za večeras

s moje strane,nakon manje pauze prouzročene abnormalnim radom na podizanju novog biroa...pa mi pored svega još i Ona uleti...eh!
ps-u anketi smiju sudjelovati samo stariji od 30
[uredio bojangles - 21. kolovoza 2007. u 22:39]
Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age