U susedstvu!? Lol! Ja sam ti u working class neighborhood, prijatelju! najveći nam je celebrity vlasnik praonice ruiblja, tu na uglu.! Mada, imao sam prilike - preko neke druge priče (profesionalno) da upoznam nekoliko dosta "jakih" obitelji ... recimo JoAnn Lauder, žena Ronalda Laudera i snaha čuvene Estee Lauder. Od nje čuvak rukom ispisanu zahvalnicu za nešto što sam joj kao pomogao... Upoznao sam i ženu Jerry Seinfelda kao i malu bebu u to vreme (Sascha, beše?)... pričaćemo druže... ali sad opet moram ja do mog Ponticella!

Pozdrav!

progutao psiha a onda po inerciji uzeo manje od nule. i dalje mi najdraza isprika za ne pridruzit se nekoj usiljenoj "zabavi" il druzenju s ljudima s kojima se ne bih druzio ni da me posjete u samnici (solitary confinment): "moram vratit neke video kazete" nasto ekipa obicno zakoluta ocima i pomisli koji luzer jos se gnjavi s vhsom. a ono sa cokoladom oblozenim bomboncicima iz pisoara sam iskoristio u moskvi na nekim majmunima koji su me prije jednom prilikom prebili  

Ja sam jednom na Lungo Mare iz čistog mira, i bez neke pretjerane uzbuđenosti ili čak shvaćanja koga pozdravljam, rekao 'dobar dan' Nenadu Gračanu dok je u kolicima vozio dijete.  I onda 2 koraka poslije istom shvatio tko je to zapravo bio, i koji sam ja tudum jer mene čovjek naravno ne pozna... mada jest pristojno klimnuo glavom.  Šta ćeš, poznata faca, "bio mi kod kuće" (tj. na TV) toliko puta...

No što se tog tiče, ovdje je naravno običaj pozdraviti sa "how are you" ili "how are you doing..." uz Hi ili Hello... I jednom čekam jedini u čekaonici negdje u HR, nakon 7-8 američkih godina, mislim da kod zubara, izađe neka žena iz sobe, ja dignem glavu iz novina, i kažem "Kako ste?" A žena me prvo pogleda čudno, valjda gleda ako me pozna, i nakon par sekundi kaže, još u čudu, "Paa... dooobro" i onako nesigurno ode dalje... nisam znao jel bi umro od  ili od ...

A što se tiče ovih školarina... moram reći da se meni čini da to i ne mora biti pretjerivanje.  Naime, računajte da se ovdje na medicinu može upisati tek sa završenim faksom!  I onda još imaš 4 godine škole (dakle 8 sve skupa nakon srednje), plus dvije godine "residency", to je sve skupa 10 dugih godina do prava da napišeš dr. prije imena.  A ako Unversity of Texas at Austin košta i do $40,000 godišnje sada, med school mora košatit bar 25-50% više, pa plus džeparac neki onak za kupit gaće (jer ovo pokriva spavanje i 3 obroka dnevno u menzi, možda ni 3 preko vikenda), da ne govorim ako slučajno imaš neku curu ili nešt, živiš u drugom gradu pa bi nekad išao i doma...  Dođe se lako do pol milijuna $$.  Bo, to što si ti saznao prije 7-8 godina kad si aplicirao možeš danas slobodno poduplati; healthcare i education ovdje rastu vr-to-gla-vo u zadnjih 15-tak godina.  Moj mali, nepoznati, uqrcu, privatni faks na Floridi je koštao nešto manje od 10,000 godišnje '92  kad sam krenuo, a nešto više od $23,000 godišnje kad sam završio '96.  250% u 4 godine, pa ti računaj...

 aj dobro da nisam jedini koji je ispao bedast zbog dobrog odgoja...a osim Olivera Mlakara,u prvom zagrebačkom tjednu na ulici sam pozdravio i Relju Bašića...,naravno da mi je i on ljubazno odzdravio...držalo me to par mjeseci,a onda sam se navikao...

...kasnije mi se čak dešavalo i obrnuto-recimo ova situacija:tamo negdje 1998.nakon SP došao je u moj zagrebački ured Dražen Ladić,ja slučajno kao neki pripravnik prolazim hodnikom s hrpom nacrta i Dražen me zaustavi-'e bok kako si šta ima'...(a meni upitnik oko glave,ništa ne kužim)...'pa bog Dražene,evo nije loše,ide...'...'čuj možeš mi pomoć oko nečega'...i da skratim,popričali smo tako Ladara i ja jedno 5 minuta (a direktor sve to gleda iz svoje sobe),i nisam Draženu nikako htio reći-da me očigledno zamijenio s nekim.No,bilo mi je ugodno ćakulati s njim dok cijeli biro znatiželjno bulji!

E Šargarepice, znao sam da me ti nećeš iznevjeriti... "Moram vratiti neke videokazete..." he-he...

Evo obećanog honorara...

“…postoji predodžba o Patricku Batemanu, nekakva apstrakcija, ali ne postojim stvarni ja, samo neka tlapnja, i premda mogu prikriti svoj hladni pogled i ti se možeš rukovati sa mnom i osjetiti kožu kako dodiruje tvoju i možda čak osjetiti da su naši životi usporedivi: mene jednostavno nema. Nemam smisla ni na jednoj razini. Moje je ja fabricirano, aberacija. Ja sam nepotpuno ljudsko biće. Moja je ličnost tek naznaka, neoblikovana, moja bešćutnost je duboka i ustrajna. Moja savjest, moje sažaljenje, moje nade davno su nestale (vjerojatno na Harvardu), ako su uopće ikad postojale. Nema više barijera koje treba prevladati. Sve što imam zajedničko s onima koji su izvan kontrole, koji su ludi, nasilni i zli, sve zlo koje sam počinio i moja ravnodušnost prema njemu sada su prevladani. Ipak se još držim jedne turobne istine: nitko nije siguran, ništa se ne iskupljuje. A ipak nisam kriv. Svaki model ljudskog ponašanja mora imati neku valjanost. Je li zlo nešto što čovjek jest? Ili nešto što čini? Moja je bol stalna i oštra i ne nadam se boljem svijetu za ikoga. Dapače, svoju bol želim prenijeti drugima. Ne želim da je itko izbjegne. Ali ni nakon što to priznam – a priznavao sam, bezbroj puta, u gotovo svakom svojem postupku – nema novih otkrića. Nije bilo razloga da ti sve to kažem. Ova ispovijed ne znači ništa…”

 nema druge,večeri čitanja lijepog štiva počinju s Holdenom,nastavljaju se s Patrickom Batemanom...što se mene tiče,tome bih pridodao Jaya Gatsby-a

no,predlažem da ne zanemarimo ni europske klasike...