Part Three: Maharagama
Iz boravka u manastiru sam u sećanju zadržao mnoštvo nepovezanih slika, pa ću tako i ovde pisati.
- Dan prvi: Ja stižem pred manastirsku kapiju oko podne (setih se poeme Sveti Sava!). Prethodnu noć sam proveo, poslednji put, u sobi 5-star hotela u Colombu. Domaćini su malo zatečeni, obzirom da im nisam unapred javio (nema telefona!), ali ubrzo se organizuju i smeštaju me u kolibu u kojoj inače živi glavni poslužitelj (Većina manastira u svom okruženju ima čitavo malo naselje običnih "civila" kojima je glavni posao da opskrbljuju i pomažu monasima. Za njih je to velika čast!). Na moje pitanje, a gde će on? oni odgovaraju da se ne brinem, da on ima puno rodbine kod koje može da se smesti.
-Noć prva: Iz 5-star hotela u kolibu koja nema prozore, već samo one ukrasne cementne blokove pri vrhu, kroz koje ulazi vazduh... i sve ostalo! Ja pokušavam da zaspim na dasci prekrivenoj tananom slamnom asurom (ne slamaricom, već onim što se kod nas nekad stavljalo na zidove!). Jastuk je neverovatno prljav. Nema pokrivača...jer, ne treba. Toplo je i danju i noću. San neće na oči (naravno!). U jednom trenutku otvorim oči i na 5 cm. od mog nosa, na zidu uz ležaj, vidim dva guštera kako merkaju jednog ogromnog, gadnog, pauka! Ne sećam se više šta je bilo...
-Drugi dan: ulazim u malu prostoriju koja je biblioteka. zatečen sam mnoštvom knjiga... prvi prevodi budističkih tekstova na engleski iz 1879...! Oduševljen sam i uzbudjen. Kažu mi da tu mogu da provodim koliko hoću vremena! Tako će i biti, sve do kraja mog boravka. Uzgred, jede se samo jedanput dnevno (u podne). U 5 ujutro i 4 poslepodne se pije čaj. I to je to.
- Glavna zgrada je otprilike veličine gimnazijske košarkaške sale. Tu se održavaju svi grupni rituali. Jutarnji i popodnevni čaj... jedini obed... meditacije...molitve. Zgrada je inače podignuta na cementne blokove, nekih 30 cm od zemlje. Jednog dana sam i shvatio zašto. Sedeo sam na jednom od stepeništa, na vratima u zgradu, nešto sam piskarao, kada je tik pored mojih nogu promijugala zmijetina od nekih 2 m i nestala ispod zgrade! Beo ko kreč, otrčao sam do najbližih monaha i uzbudjeno ih upitao, "Jeste li videli ono??" Njihov odgovor je bio komičan. Počeli su da se smeju, uz objašnjenje, "A, da to je bila kobra!!!" Kobra, a oni se smeju?!
- Što više upoznajem mlade "školarce" to dolazi do zanimljivih situacija. Svako popodne se oni okupljaju oko mene, u bašti, i postavljaju pitanja. Zanima ih sve. Evropa. Sovjetski Savez i SAD. Nafta.... Neverovatno! Tu sam video koliko oni jadni pojma nemaju o svetu koji ih okružuje!
- Posebne kolibe za meditaciju. Spolja su na zidovima nacrtane scene... leš u nekoliko faza raspadanja... Pitam ih, šta je ovo? Oni kažu, "ponekad, kad možemo, meditiramo nad ljudskim lešom!" Šta kažete? "Nad ljudskim lešom u raznim fazama raspadanja" Pa to mora užasno da smrdi, ljudi? U čemu je fazon? "Na taj način vežbamo svoj um da prihvati osnovnu činjenicu života, a to je smrt i raspadanje na kraju! Ttreba se pomiriti sa tim potpuno!" Jaoooj, lele majke!!!
- posle su mi rekli da postoji i meditiranje nad ljudskim izmetom!!! Ne zezam! Kao, cilj je da u sebi ponavljaš, "i to je deo ovog tela... i to sam ja..."... lele majke (2X)!
- U manastirski compound su navracale najčudnije životinje. Nikad neću zaboraviti lokalnu "zvezdu" koju zovu "kabareh" (ili tako nekako). Stručan naziv: monitor lizard (imate slike na netu! ) To je jedan potpuno praistorijski relikt, mega-reptil, koji zna da bude duži od 2 m! Kažu da je izuzetno prgav i da zna da žestoko unakazi žrtvu udarcem snažnog repa!
- Nisam se "pokrstio"; nisam obrijao glavu. Čak i ne poštujem manastirski red. Uveče, pošto mi proradi pantljičara, ja ladno izlazim iz manastira i odlazim do sela Maharagama... nekih 20-ak minuta hoda. Tamo ulazim u najbližu birtiju i - ko svaki monstrum koji ima okrvavene ruke kompletno - naručujem večeru! Nažalost, nema ćevapi! Ni ražnjići. U stvari, ima svašta i ja zaista uživam u lokalnim djakonijama.
- Jedno popodne sam otišao poprilično daleko... da vidim slonove kako se kupaju na reci! Kasno sam krenuo nazad... Barem sat vremena sam hodao u potpunom mraku. Potpunom!!! Nikad se nisam tako us.rao!
- Obrok u podne. The "highlight of the day". Svi se iskupe... lokalni civilni opslužitelji, monasi, učitelji.... i ja! Civili uvek spremaju i služe obrok. Sve je potpuno tiho, iako je unutra jedno 100-ak ljudi. Svi stoje mirno u redu i čekaju da dodju do glavnog "švedkog stola". Na trpezi je jedno 30 kojekakvih posuda sa različitim jelima. Svako je vrhunski ukusno... bez mesa! Jedino petkom se služi još i riba.
- Rastanak je bio dirljiv. Baš smo se bili zavoleli. Čak mi je i daska u kolibi postala draga! Imam negde čitav album fotki... pa, Bože zdravlja...