Roberte, počivao u miru!
Sada, kako sam mrkvi obećao, pjesma Milka Valenta iz koje je izvučen moj potpis.
Pjesma je izuzetno duga, pa ne znam koliko će postova dostajati. sretno!
Neoplanta blues (Mekane sanjarije)
Decembar
decembarski jezik je velik, topao, jak, on je tvoj;
prvi puta dolazim, Dunav tromo njiše maglenu vunu,
u gagarinskom kvartu galaktički mliječna večera, a
preko puta ogromne kazaljke gutaju sudbine...
blues na sve strane večeras, baby
osjećam na pomolu blistavu infantilnost, lincura
drhti u grlu, telefon otvara strast dok između
dvije ulice noć ljulja tvoja uska korintska bedra
sjedimo, momci oko nas marljivo obrađuju polja,
čaše nehajno svjetlucaju potištenost i teško je
opisati decembar, uostalom kao i sve ostale mjesece;
u tvoje je oči zalutala sijamska mačka, igra se,
nestašno grebe moju muškost, moje "đubre do kraja",
mjesečina u kaminu baca tvrdu cjepanicu u tvoje krilo;
jarko bubre tvoje grudice: minska polja u redakciji smrti
čudno je kako ljudi brzo zaboravljaju okus predigre
ne znaju da na putu između ametista i palisandrovine
stoji budućnost bez smisla i vremena
vlažna i trijezna ljubica;
bogu bi već jednom trebalo podariti šansu
da proizvodi nježnost: logiku neutruma
srce je nemoćna pumpa u tami tamo crpi mrak
što sam mogao kad neki Danilo opet kiši kao
magistarska radnja ili kad interview nestaje kao
povod druženju, ili kada ti želiš malo Zeusovih
kapi na maljama (osmerce dragulja)...što sam mogao,
bez nade je svaki položaj osim jednoga, zagrlio sam
gramofon i zaplesao našu bučnu tihost, kvarcni damar
ples paničnih fluida... ispunio sam prste
tvojim strahom, opčinio žudnju u mršavom boku srne
ja David-Golijat
miris dobre rakije ispuni zrak, već si bila pijana
dok sam spuštao ljubičaste sonde u tvoje lijevo uho
ispod svakodnevne prašine (nečastive nečasti)
osjetih gibanje puti, zadah tela, vonj zaborava i smrti, baby
a onda si mi naglo gurnula jezik do grkljana
velik topao jak
i ošamućena pobjegla kući (tvoje bijele vijuge
zažarile su suvišni oprez, a oprez je kopile neslobode)
tako je nebo iizoštrilo noć - nemoć
ravnicom su protrčali stepski vukovi - ljiljani i još
dugo oplakivali onaj dio rijeke koji se više nikad neće vratiti
djevojčice, zašto si kapcima zatvorila sijamsku mačku
najbolja upotreba ametista jest njegovo izbjegavanje jest izbjegavati ga
mazimo se u telefonskoj žici, kod tebe gore dvije
svijeće, tebe i državu potresaju oštre redukcije...
zamišljam te kao noć u kojoj si ti večernji akt
a vani zapuhuju zimski pasusi decembra: prekrasne
pahuljice s njega, nove sadnice snijega
Februar
februarsko je parenje ludo, za nas nije sezonsko:
drugi puta dolazim, Dunav lijeno valja rijetke pahulje...
vrijeme ručku, hodnik, prostorija, ljudi
prilazim ti s leđa, vršcima prstiju prekrivam
tvoje sijamske mačke (ipak neutrnule)
drhtiš, pogađaš, pristaješ
večer nove imaginacije, puna sala u oštrom dimu
punka, na svojim usnama zapalio sam gruzijski čaj;
danas ne možemo, morala si doći s tamnožarećim
dioptrijama patrijarha koji se razumije u poeziju
kao general sa stotinu i dvadeset zvjezdica
raster ponoći odvodi me u rokerskom smjeru, ali sutra
u pozorišnom klubu raste šarmantna biljka, govori
francuskim naglaskom a strah prekriva sokovima i
mekom muškom bradom pored sebe; ti i ja pijemo votku, viski pa vinjak...
kažeš: davas je sve na v, tako je lepo konzumirati v,
i duplo w i jednostruko... volim v, volim te v...
kažem: danas ćeš i ti biti v, biti ćeš na v i v će biti na tebi,
v će biti u tebi...
sijamski blizanci već škilje od strasti, klub se
trese pun odobravanja, uspaljeni motor automobila
hitro odvozi nas četvoro u dječju radost
oh,sister, dobra je ova melem-soba za februarske
poslove kao i popratne droge: vilinska glazba,
nikotinsko žutilo, alkohol je alkohol i kofeinski udar...
vrag noćnik kida stegna: pred jutro u pijanim
grčevima naših v divljački smo habali kauč
oh, sister, kako sam ti samo raskuštrao kosu
Maj
majski orgazam jest doista strašan, obećavajući:
treći puta dolazim, Dunav živahno grebe obale,
kod prelijepe francuske biljke prolijevam po tepihu
šampanjac, stavljam novine da ublažim nespretnost,
automobil nesretne biljke vodi me k tebi
napokon sami, vitka si i laka, ljubavi moja
želim isprati tugu iz tvog sijamskog oka, bacam te
na pod dok longplejka nježno razvija muzičku informaciju
pola tvojeg obamrlog tijela leži u kupaonici, pola u
hodniku, ližem te stručno, kozmopolitski i srdačno;
za vrijeme te angažirane radnje iznad tvog
polusvinuta koljena opazim na zidu kartončić na
kojem piše: čitajte maljeviča...
još jače zaronim u crni vlažni trokut i vrškom
vrućeg jezika dotaknem crvenu konjicu u bijesnom
kasu; tvoja karlica cirkulira stres: ubrzano disanje,
kratki krik, jecaj, uzdah, krkljanje, hropac,
izdah, opuštanje...glava ti treskom pada na
keramičke pločice... dižem te, poluugasla zvijezdo,
a zatim te nabijam na kur.ac i ponosno nosim po stanu
u ritmu muzike hodajući razdragano njišem tvoje
tijelo gore-dolje kao izviđač starih a opet
uvijek novih svjetova...
noć, posteljinu natapamo alkoholom, znojem i suzama
osvježavajuće jutarnje tucanje prekida panična
riječ "mama!" iz susjedne sobe
za vrijeme ručka u kineskom restoranu gužvamo
krepko proljeće, ispod stola vlažna bujica zove se Dunav...
ali moram otputovati
veselo trčimo prenapućenim korzom, miris vrelih
spolovila miješa se s eksplozijom sunca...
dolazi autobus: oproštajni izljev krvi u mozak
i tvoju krhku, višenamjensku ruku prepuštenu mahanju već guta gomila
naravno, zakasnio sam na vlak, hitam natrag tebi,
pun žudnje drogiram se usput slikama mekih kovrčica
sudbine; gledaš me vatrostalno i promočivo...
dan i noć prolaze kroz strastvena životna poglavlja:
-kupovanje smeđeg oblaka, majica meni za uspomenu
-prijateljsko nadmetanje, stolni nogomet s tvojim malodobnim potomkom
-fluidna furka, večera sa nekim simpatičnim misaonim frendovima
-čudan posjet, stanoviti opskurni tip u jedan ujutro,
priča li priča, a brada mu sjaji puku zajebanciju
-veliki okršaj kod prelomljenog trokuta, naši pijani udovi izvode
krevetnu gimnastiku u tri neponovljiva stavka
-sretna obitelj, idilična slika doručka za troje
-ljubavna higijena, na tvojoj zelenoj četkici za zube ljube se naše
bakterije u dubokoj i slatkoj komi, sjekutići mladosti požudno
grickaju uzbuđene mikrobe
-prvi oproštaj, pratiš me samo do autobusa i onda munjevito
nestaješ među zgradama da presiječeš mučninu rastanka
-drugi oproštaj, vlak kasni jedan sat, šapćem ti u žicu taj nebeski dar
unrzo dolaziš i sad je to tek pravo ludilo, totalna koma
neopisivo se ložimo, pijemo, naše ruke plešu
delirij, šank se trese svršantno pri pomisli na prošle i
buduće dodire...
naši jezici bulazne toplu slinu, oči tupe od strasti bulje užitak
raspadamo se od želje, teturamo radio-aktivno prema peronu
dolazi moje prevozno sredstvo...
manijakalno se pripijamo tarući traperice, osjećamo oproštajni
izljev krvi u međunožje, ulazim u posljednjem trenutku i tebe
guta već daljina
Oktobar
oktobarska harmonika loše razvlači susret:
četvrti put dolazim, Dunav tužno oplakuje vrbe,
osjećam se patetično poput stare kante za đubre
ispred kavane Zagreb neki klinac nudi mi marihuanu
po sniženoj cijeni...otkači velim, i mali giba u drugom pravcu
da li bi taj brzonogi diler uopće mogao shvatiti da mi je sada
najpotrebnije tvoje bijelo dupence u besprijekornoj rotaciji...
pridružujem se dvojici gitarista, mnogo su mlađi od mene
ali voze zloslutno-sladunjavu stvar iz kamenog doba:
"to je bio lažni sjaj/našoj ljubavi je kraj"
kišica rominja po gitarama, odbija četiri sata popodne
pjevam s dječacima kao manijak pravi
jugoslavenski blues, ori se prazni trg dok ti
dolaziš sa ugrušcima proteklog ljeta u očima, ali
naši jezici sišu slutnju jeseni, skidam jeans i navlačim
plastičnu jaknu
najjači film je onaj kolač koji si mi donijela,
ostalo su surove banalnosti: i biljka
s oštrim francuskim naglaskom u brzom citroenu
i smiješne slike poljoprivrednog sajma, i
turoban čovjek s harmonikom, i dugotrajni
noćni telefonski razgovori...
u drugom zagrljaju, na drugom kraju grada
vježbam smrtne kretnje i umješnost plutanja po zemlji
Maj
cvrkutanje prijateljica nije bilo ono što sam želio:
peti puta dolazim, j.ebeš Dunav koji to ne primjećuje,
kada opažam da smo u društvu padam u alkoholnu tamu
budim se ujutro u fotelji, potpuno odjeven i sasvim sam u tvojem stanu
dokopam se frižidera, bocom pive blažim mamurluk
dok pjevušim oproštajni "neoplanta blues" onim prostorima
u kojima sam znao probuditi tvoje diluvijalno-moderne tonove
onim prostorima u kojima sam doživio sve lijepo i sve ružno
što muškarac od žene može doživjeti
dižem se ja-Dunav pun blistave erekcije i znam da ničemu nema kraja
tko zna, možda ću opet jednom
u povodnju vlažnom bujicom progrčiti tvoje obale i
nostalgično zasvirati nove vodenice: mlinove orgazma
nježno dotaknem kvaku, pogledam u ono
"čitajte maljeviča" i nasmiješim se pri pomisli na korito
kojim sam hučao
još jednom vrućim modrim zjenicama obuhvatim mjesto našeg urlika
a zatim (baš kao i rijeka) odem.
