provokator je napisao/la:

NYC je napisao/la:

 Provo, pametno zboris!

Vidi cijeli citat

Hvala ti prijatelju, inaèe tvoji komentari su jedini du¾i od 5 reèenica koje ja strpljivo proèitam.

Ti... i Miso (Mate) Kovac! Ljubomorno cuvam jednu staru telefonsku beleznicu u kojoj imam upisan i njegov tel. broj u ZG (iako se nikada nismo sreli u zivotu)!

U svakom slucaju, hvala! Ti znas da si mi definitivno "usao pod kozu" sa onom slikom Dubrovnika koju si mi poslao!

sta ima vamo?

 moj duboki naklon newyorškom Profesoru

kao i štovanje vazda korisnim pragmatičnim mislima mr.Cowboya.

Ja eto nikako da suspregnem moje definitivno mediteransko biće u pokušaju da (pored višegodišnjeg pokušaja mjenjanja sama sebe),IPAK,promijeni i svijet 

nema promjene... svijet je prekompliciran i prevelik, a mi kao pojedinci previse nebitni i nadglasani da bi nesto mijenjali... jedino kada bi postali apsolutni diktatori, a to se opet kosi s nekim unutarnjim nacelima... zacaran krug, bato... 

 hm,pa ja ne govorim o mijenjanju svijeta,već jedino o 'mijenjaju' naše bliže okoline i sebe samih; i to prije svega kroz senzibiliziranje na teme i pojave koje to zaslužuju.

bojim se da smo (ne svi naravno) sve manje LJUDI,a sve više roboti koji u jurnjavi za kvazi vrijednostima (počasti,položaji,novac,čast,...)zaboravljamo neke stvarne vrijednosti?

meni je divan detalj bio kad je Kauboj govoreći o poeziji govorio o smijehu svog sinčića;jer to uistinu jest poezija.(zato i Kauboj jest pjesnik a da toga nije svjestan)

Sve ovo govorim naravski čisto iz osobne perspektive jer me zadnjih godina uspijevaju protresti,prodrmati i dati mi misliti mnoge stvari pored kojih sam nekad projurio u trci za nekom titulom,ili ženskom ili počasti.A to nije bilo dobro.Nekidan sam u jednom vrlo iskrenom razgovoru sa svojim prijateljem M. (a pričasmo o kaosu u koji se život pretvori kad na pragu 40. muškarac posluša srce...),uspio proplakati...i on i ja...Plakali smo i smijali se...i to nam je bilo nepojmljivo za obojicu koji smo nekad prolazili glavom kroz zidove, mnogo ludovali i ,da prostite, mnogo ševili.A danas,ovako cendravi i pomalo patetični,želim vjerovati da smo ipak postali bolji-LJUDI.

Draži sam sam sebi danas kad me potrese smrt Ane Rukavine (iskreno i duboko,molim ne shvatite me krivo),nego kad sam pored takvih tragedija projurio 180 na sat kako bih dao novinski intervju,dobio nagradu za neki projekt ili...whatever!