bojangles je napisao/la:
eh prijatelju Cap,kao i uvijek,složio bih se s tobom.
ono što sam ja u svom postu želio naglasiti,a ti dobro prepoznao,je to da ja više niti ne želim skrivati tu svoju,ajmo reći-emotivniju,stranu.Interesantan je bio trenutak i kad sam 'pustio kočnice',sjećam ga se vrlo dobro-dan kad sam saznao da moj očuh boluje od raka,a on i ja 'se pomirili' nakon 10g nesporazuma i moje jezive nesnosne ljubomore tipične za sina jedinca vezanog za majku.Hebomepas,on i ja 'postali otac i sin',a on mi kaže da ima rak!?Išao sam tada Ilicom i...pustio kočnice.Gledali me ljudi k'o idiota,no bilo mi svejedno.I tako to od 1994. dakle...imam dio sebe koji uopće više ne želim skrivati u najdubljoj škrinji moje osobnosti.Interesantno da vrlo sličan proces 'transformacije' prolazi i moj najbolji prijatelj-nekad smo isključivo pričali o ženama,seksu,počastima i nagradama u arhitekturi...a danas?danas pričamo o poeziji,zalasku sunca ,slikarstvu i književnosti.Neprepoznatljivi smo sami sebi,ali usudio bih se reći-ipak BOLJI ljudi nego nekad.
I slažem se s tobom Cap da svi mi 'Dead Poets' imamo tu neku sličnu crtu u sebi,i čini mi se da je taj oblik senzibilnosti nešto što nas povezuje.Iako različiti,vrlo smo slični.