člana(ova) online: NYC

Čudan je to osećaj, kad ostaneš potpuno sam...

Nego, htedoh da vas obavestim da sam samoinicijativno postirao informaciju o D.P. Summitu na temi, KK Partizan. Tamo redovno navraćaju momci iz BG-NS podružnice, pa sam dao sebi slobodu da ih pozovem. A i nije red da putujem pola dana sam  (pa, je li to moguuuće da još uvek nema direktnog avio-leta na relaciji BG-ZG!!!???. ). Uostalom, neki od njih su već zalazili u našu birtiju (DejanNS, Djemba, Laki, Shaban...) i koliko se sećam, lepo smo se virtuelno družili.

Nadam se da je ovo OK sa ostalima? 

ja sam uvijek zelio biti mornar/pomorac... susjed je plovio na brodovima, obisao sva mora i sve luke svijeta, donosio mi slike i atlase i meni je to bilo fantasticno...

onda sam naglo narastao i zelio postati odvratno bogat... taj san me drzi jos i danas... pola love bih ulozio u Dinamo  a pola spiskao na alkohol, drogu, sponzoruse i odvjetnike... pazi naslov - "Poznati ZG-playboy novi vlasnik Dinama! Paris Hilton: zasto me ostavio?"

kao sto se vidi iz prilozenog, neispunjenih zivotnih snova imam jos dosta...

da li zivim onako kako sam planirao? Tesko reci, mozda cak i da: nekakav poluboemski zivot u tudjini, u potkrovlju stare zgrade, okruzen prijateljima iz slicnog miljea sa svih strana dobre stare Europe, zivim u gradu/drzavi gdje nisam ni turist ni domaci, proklet od starih austrougarskih frajli, koje na mene prstom pokazuju svojim unucicama od 13 godina kako sam opasan i nevaljao  (i ne znaju da istim unucicama drzim sate engleskog i/ili francuskog)... sam sebi gazda, sam sebi sef, dokazao sam da se ne bojim riskirat i prakticno sutra mogu dici sidro i otici u npr. Lisabon... i pocet pricu ispocetka... na uzas moje obitelji...

dokad? Eh, tu pocinje strah

 ja pokrenuo lavinu,ja nestao...no nije namjerno već rokovi stišću,a danas imam i nekih neodgodivih obveza...no,svakako ću danas napisati par rečenica na ovu temu.

prijatelju NYC,apropos arheologije,znao sam ja mi dida nije jedini DP virtualni blizanac!,...možemo nas dvojica uvijek samoiniicjativno krenuti istraživati istarske tumuluse ili tražiti skrivenu krunu i žezlo kralja Tomislava u zaljevu Raše...ovo nije šala,mislim ozbiljno.

također,najveći kompliment ()koji pamtim bio je od jedne mlađe kolegice s faksa koja mi je rekla da me njeno društvo godinama zvalo-Indiana Jones!A ja za to saznao 10 godina kasnije...

Što se mene tiče sasvim ok. Već sam zvao Dejana, ali čovjek ima stvarno debeo razlog da ostane doma. A i ostali su uvijek dobrodošli.

 Nego Bore, kakvi su rezultati Bečkih pregovora? Jel vam trebao prevoditelj?

I jel Popi uopće ljudsko biće ili hodajući spomenik hrvatskom geniju? 

 Catalanko,pa to nije samo tvoj san...zar si zaboravio da i wimledonski pobjednik ima iste neostvarene snove (zabiti gol na prepunom Poljudu)?...a što se tiče utorkaša-ja ih iznimno cijenim,odavno...a njihovi novinski članci (Boro,Ante,Jure) postali su mi dio rituala...jednako kao i Renato još davno dok je imao kolumnu u Feralu.Novu knjigu nisam čitao a 'Osmom povjereniku' dajem,sve skupa,-3.

Također kao i dida,nemam ništa protiv da Summit dobije međudržavni i internacionalni karakter,dapače.

Pole...pa zar nije zapeo na Bleiburgu?

Čitao Pavičićeve Ovce od gipsa, Christkind od Dežulovića i dvije od Tomića...

Pavičić mi se učinio kao netko tko novinarskim instinktom precizno zapaža neuralgične točke hrvatskog društva, ali ih još nije u stanju ukomponirati u stvarno "kvalitetnu" romanesknu cjelinu. Dosta zanimljivog "mesa" bez pravog fine tunninga. No, to mu je bio tek prvi roman i vjerojatno je od tada napredovao, ali nisam još stigao provjeriti... 

Dežulovićev roman sjajan u "predigri" i u stvaranju nekakve "gotske" atmosfere, ali bez prave dubine. Malo naivan, predvidljiv i usiljen u raspletu. Sva sreća da je te godine kada je dobio nagradu Jutarnjeg za roman godine imao dovoljno samokritičnosti da kaže da on sam sebi ne bi dao nagradu, stavivši vrh sebe Šumskog duha Gorana Samardžića, jedan sjajan roman (prve 2/3 stvarno fantastične) sarajevskog pisca objavljen u Profilu.

Ante Tomić... Hm, što reći... Kada sam čitao Što je muškaraca bez brkova prije 4-5 godina, iskreno sam se kidao od smijeha. Ovako s distance od par godina, nakon još jednog pročitanog romana i brda kolumni i reportaža, sve mi je to ok do jedne razine. Tomić je svakako darovit humorist, ali mislim da mu ipak puno nedostaje da skoči među "nove" domaće klasike u tefteru Dide KaraObradovića.

A kad sam već počeo von oben mudroseriti po novijoj hrvatskoj književnosti, red je da spomenem i par hrvatskih djelca koji pale krijesove u mojoj čangrizavoj staračkoj dušici... Dakle, apsolutni "novi" hrvatski klasici po mojoj autokratskoj prosudbi koji su ostali podalje od književno-estradnih reflektora i koje je sitnozorom trebalo tražiti po kojekakvim budžacima:

Zoran Malkoč: Kao kad progutaš brdo balona (put u slavonsko srce tame, mračna i barokna luzerska saga o slavonskoj provinciji, tip iz Gradiške, ali išao u brodsku gimnaziju, godinu dana ispred mene)

Dražen Karakaš: Kino Lika (put u ličko srce tame, hrpa mračnih i sočnih priča iz ličke provincije, jedan divni opori hrvatski dijalekt u punom sjaju)

Ivica Đikić: Cirkus Columbia (jedna fina nejergovićevska priča bh korijena, Duvanjski Amarcord, dečko je '77 godište, inače novinar Ferala)

Kao što vidite sve najbolje u hrvatskom romanu bavi se kojekakvim tamnim vilajetima hrvatskog duhovnog prostora. Izgleda da za sada tamo leži "autenična" inspiracija. Što se tiče ZG-a kao inspiracije, spomenut ću jedan sasvim solidan artefaktić stvarnosne proze koji nadmašuje razvikane FAK-ovske perjanice - Alen Bović: Metastaze (kvartovska priča sa zagrebačkog postratnog, posttranzicijskog asfalta anonimnog zagrebačkog liječnika mojih godina).

Naravno kao i svi dišpetožni Hajdukovci koji su prvi put u životu počinjali mučiti loptu u '70-ima u vrijeme Ivice Šurjaka i Slaviše Žungula, i Dida je sanjao o debiju na Staroj plinari. Dok me je moj stari (inače zakleti Dinamovac) mamio slatkišima i kojekakvim obećanjima da promijenim dres, ja sam snatrio o o huku splitskih tribina i redovitoj nastavi kod Tomislava Ivića. Na kraju, umjesto na Staroj plinari debitirao sam na BSK-ovom Stadionu kraj Save uklizavajući u noge gostujućim napadačima i slušajući kako s Vijuša vjetar duva...