NYC je napisao/la:
Da se, za kraj, samo vratim na razgovor o domaćem filmu, konkretno, o Kusti. U sećanju mi je zauvek ostao naš poslednji razgovor. Bilo je to davne 1994. u sred žestokog bombardovanja Sarajeva. Obzirom da smo se ranije, tokom njegovog boravka u NY, redovno prepirali na temu Slobe, čiji je on bio veliki poklonik (!), i uopšte, mogućih scenarija za dalju budućnost YU-prostora, ja sam ga nazvao telefonom u Pariz, gde je on tada živeo. Razgovor je, otprilike tekao ovako:
Ja: "Alo, Srbendo, je l' vidiš SAD koji su to kreteni?"
K: "Ako, tako im i treba!" (!!!!????)
"Na koga misliš, BRE?"
"Na Aliju i njegove JAJARE! Tako im i treba! Neka crknu svi redom!"
"Druže, ti si otkinuo!"
"Ma ja bi' ih sravnio sa zemljom, sve redom! Je..m li im mater lopovsku! JAJARE su to najveće, upamti šta ti kažem!"
"Dobro... kad tako misliš... Pozdravi Maju i klince... čućemo se."
Naravno, nikad se više nismo čuli, niti sam imao želju.

E, мој Немања!
Vidi cijeli citat
Ja ga i razumijem, u jednu ruku, ako je iz njega govorio bijes. Njemu su alijini "umjetnici" opljackali stan i uselili u njega onog kvazi pjesnika Ibrisimovica.
Medjutim, radovati se umiranju obicnih ljudi, i sve ih svrstavati pod Alijine jajare, tipicno je jalijaski i ograniceno razmisljanje zbog kojeg nikada nisam ni cijenio ljude poput Kusturice. On nikada nece moci pobjeci od tog svog mahalskog primitivnog nacina razmisljanja, nikada nece moci pobjeci od gorickih gena.
Slicno razmisljanje cujem od sarajevskih Srba koji su iz Sarajeva otisli u ratu, danas zive po Kanadi i slicnim egzoticnim drzavama. Veliki je tu broj mojih bivsih prijatelja, zauvijek bivsih iako se i vidimo i popijemo pice, ali zauvijek ce ostati zid izmedju nas. Ako on nije u stanju razluciti razliku izmedju ljudi i ljudi, onda on nije covjek. Niti jedan.