Nego, možda profa ima neki "inside info", a možda ga imaju svi a ja baš nemam dubinu da skužim ovu umjetnost (BTW, boranija,

moj čo'ek)... Naime, sinoć odgledah Oca na službenom putu ponovo nakon nekih...oooo... jedno 20 godina.
Dakle, zašto Malik mjesečari? Mislim, to se događa u cijelom filmu, čak i završna scena je u tom fazonu... ET goes home iznad cijelog svijeta... sa smješkom na licu... pa reko mora u tom bit neka po(r)uka, ali ja se ne mogu domislit šta bi to moglo bit? Jednom dođe mami, jednom tati, a jednom Maši... dvaput je to opasno, jednom baš i nije... al to je zaključivanje desnim mozgom -- ajd pomognite neko mozgu sa zakržljalom lijevom stranom.

Nego kad sam već ovdje, moram priznati da me užasno razočarala scena kad se Malik i Maša opraštaju (nju odvoze u bolničkim kolima da se više nikad ne vrati). Naime, počela je jako dobro, čak mi je napravilo i knedlu u grlu, da ne kažem ovlažilo oko

, a onda onaj nategnuti, prepatetični, neprirodni, uzrastu neprikladni dijalog: "Voliš li me?" "Volim te, više nego sebe samog."

Da, taman posla, djeca od 9 ili koliko godina... i moš mislit, oni znaju da je to to, kako da ne...
I još jedno otkriće... možda o samom sebi više nego o filmu... ali jednostavno mi nikako nije sjedalo da Mikija Manojlovića zovu Meša, Pavla Vujisića Muzaref... da ih je
sunetilo i tome slično... Pa čak i jedan Mustafa Nadarević kao Zijo... Mislim, ono, kakvi bi to trebali bit autentični Bosanci muslimani? Pa mi se na svaki turcizam izrečen od njih, uho "spotaklo"... šta ću, und bi reko i možda bio u pravu, "podsvijest me je.be"...

Nego, kad već spominjem ime najvećeg sina ovog foruma, gledam film, gledam, i ne mogu se otet tome da je Zijo = und... A još kad je tam pri kraju reko "pa jel znaš ti kakvo je to vrijeme bilo, brat nije brata znao..." malo pa se nisam skotrljao s kauča!
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.