Devastacija hrvatskih timskih sportova, uzroci, posljedice i pogled na budućnost !
Otvaram novu temu koja obuhvaća sve ove prethodne podforume i mislim da joj je najprikladnije mjesto na ovom mjestu. Sam naziv dovoljno govori i tko god je i malo upućen u naše ekipne sportove barem zadnjih 10-ak godina može bez problema primjetiti ova događanja koja nažalost svoj vrhunac dosežu svakim novim turnirom, oni koji sport u Hrvatskoj prate više desetljeća nažalost vide devastaciju iz nekog "Zlatnog" perioda ekipnih sportova u potpuno rasulo i jednu katastrofu koja se dogodila zadnja tri desetljeća. Predugo bi bilo kada bi analizirao baš svaki detalj i opisao cijelokupnu povijest do ovog trenutnog stanja, no samo letimično da preletimo neke stvari...
Možemo krenuti redom, raspadom bivše države Hrvatska je imala ukupno 3 aktualna prvaka Europe u 3 različita sporta. U vaterpolu Mladost (90 i 91) koju nasljeđuje Split ( 92 i 93), u rukometu Zagreb ( 1991/92 i 1992/93) te u košarci naravno neponovljiva Jugoplastika od 1989-1991 godine tri uzastopna naslova pri čemu je postala najuspješniji košarkaški europski klub 20-og stoljeća. Bez spomenute Cibone sa dva naslova pri čemu su hrvatski klubovi uzeli u košarci čak 5 od 7 zadnjih Euroliga sa 90% domaćim igračima, osvajanje 9 od zadnjih 10 tadašnje yugo lige koja je bila najjača liga Svijeta nakon NBA lige, hrvatski igrači koji su činili čak 50% tadašnje najbolje košarkaške momčadi Svijeta, osvajača SP- i EP-a....Zadnja 3 MVP nagrade za najboljeg igrača SP i dva puta EPa su otišle u ruke Kukoču i Petroviću....
U rukometu hrvatski klubovi uvjerljivo su osvojili najviše domaćih liga, na prvom mjestu je Bjelovar koji je palio i žario 60-ih i 70-ih godina na čelu sa legnedatnim trenerom Selešom. Više od 50% tadašnje reprezentacije su činili igrači samo iz toga kluba. Ostala dva su već spomenuti RK Zagreb te Medveščak također sudionici finala LP, te naravno rasadnik talenata RK Metković koji će svoj vrhunac doživjeti nešto kasnije. Samo Zagreb je 90-ih igrao 6 puta finale LP, a 7 puta je igrao završnicu F4. Neki vrhunac je bilo osvajanje zlata na OI-u 1996, a zatim dva zlata 2003 i 2004 predvođene generacijom već spomenutog Metkovića...
Od 2004 do 2020 na čak 9 uzastopnih EP-a Hrvatska reprezentacija je samo jednom propustila polufinale, 2018 doma smo bili 5 ( danas mokri snovi)...U istom peridu nam je na SP-u uspjelo biti čak 4 puta u polufinalu, a najgori rezultat je bilo 6 mjesto 2015 godine...
Vaterpolo je slična priča, dominaciju hrvatskog vaterpola najbolje svjedoči činjenica da od 1988 do 2018 godine ni jedan F4 nije prošao bez hrvatskog kluba...Međutim od tada uzastopnih 6 godina nema ni jednog našeg kluba.
Sport gdje smo unatoč već prikazanoj sjajnoj dominaciji Srbije i Crne Gore uvijek imali 50% reprezentativaca, proizveli najboljeg trenera u povijest i neke od najboljih igrača u povijesti toga sporta....
Nogomet je posebna priča, no čak i za vrijeme najzaguljenijih srpskih izbornika je uvijek bilo preko 40% Hrvata u reprezentaciji. Ona zadnja je imala čak 9 od 22 na SP-u 1990-te iako su Hrvati činili manje od 20% stanovika bivše države...Iako su Dinamo i Hajduk dominirali u sastavima, tu su se znali pronaći i igrači Osijeka, Rijeke i ponikli u još manjim hrvatskim sredinama.
Da sadašnjoj ipak nije toliko loša pokazuje i dalje perjanica hrvatskog sporta, a to je nogomet koji je uspio uzeti 3 medalje od čega 2 na zadnja dva SP-a kao najprestižnijeg nogometnog natjecanja, imao predstavnike na svim finalima LP osim jednog od 2010 godine, prozveo neke od najboljih svjetskih igrača na čelu sa Modrićem...
Tu je i spomenuti vaterpolo koji i dalje nas je doveo u 3 finala koja su se održala ove godine i gdje smo uzeli zlato na SP-u...
Dva kluba gdje je stasalo preko 60% reprezentativaca u oba sporta su dubrovački Jug i zagrebački Dinamo.
Međutim, budućnost nikad nije izgledala gora. Klubovi su devastirani, košarka nema predstavnika u Euroligi od 2015 godine, reprezentacija propušta većinu velikih natjecanja i ispala je iz top 30, mlađe kategorije koje su jedan period vladale i dominrale su ispale u B diviziju u samo roku od nekoliko godina...
Rukomet koji je dugo bio ponos je doživo potpuni raspad od seniorske reprezentacije do mlađih selekcija gdje nikad nismo imali tako loše rezultate, klubovi nepostoje osim Zagreba i Nexe-a koji drže neke periferne pozicije u europskim okvirima....
Klupski vaterpolo već po spomenutom doživljava nikad gore trenutke, mlađe selekcije također nakon godina donošenja medalja su "isušile"...
Kao vruhnac svega je ispadanje naših nogometnih klubova u prvim kolima europskih natjecanja osim Dinama koji jedini drži reputaciju domaćeg nogometa i donosi rezultate na stranim terenima...
Sport je prvo preuzela "mafija" sa lokalnim šerifima kao što su Mamić, Radić, Gobac kao produžena ruka politike koji su stvorili centralizaciju, uništili konkurenciju kroz sudački lobi i odvođenjem igrača, potkupljivanjem i manipuliranjem natjecanjima...
No, politika je ipak kroz pohlepu došla po svoje, maknula maske i stavila svoje ljude...Pa gledamo Kustića, Vrankovića(nekad Šukera), Bukvića kao bivše zastupnike HDZ-a koji drmaju našim savezima, Grahovcem na čelu rukometnog u čijem odvjetničkom uredu radi kćer Jandrokovića, a naravno na čelu HOO se nalazi nekadašnji premijer Mateša te u Međunarodnom Olimpijskom nedavna predsjednica Kolinda...
O bivšim čelnicima saveza kao teniskom gdje je gospodario Čačić ili jedriličarskom na čelu sa mužem Mrak Taritaš bolje da ne govorim, u Taekwando gdje drma poznati odvjetnik Ante Nobilo...
Timski sport gdje smo samo zadnjih 10-ak godina dali najboljeg rukometaša Svijeta( Duvnjaka), nogometaša(Modrića) te vaterpolistu( Sukna) doživljava crne trenutke. Količina nepotizma, korupcije i neznanja većinom uguranih iz politike ili "kumskih" odnosa je urušio sve ono vrijedno što su generacije ulagale.
U prilog nam ne ide i visoko ulaganje u sport te infrastrukturu zemalja koje nekad nisu bile ni na mapi, da pače nisu ni poznavale pojedince sportove, a sada nam drže lekcije. Koliko je sve nisko palo bez da itko više obraća pažnju da najpopularniji sport na Svijetu koji donese 2 medalje u roku od 4 godine i preko 100 miliona eura u nagradama ne može dobiti jedan normalan stadion, travnjaci su u raspadu na većini stadiona, a jedini pravi su napravili privatnici( Mađari)...
Kamo dalje? Postoji li nada da se izdigne iz ovog svega, otarasi politike koja mu je stavila omču oko vrata i steže ga do smrti, dovede napokon struka i kapital koja će ga podignuti iz mrtvih i vratiti nas tamo gdje i pripadamo....
Uz sve to iako zvuči nepopularno još od domaćih komentatora kojima su za svaki poraz krivili suce kako bi opravdali neke dublje probleme koji su bili zbog sastavljanja kadrova i postavljanja izbornika se uvukao još neki pesimistični/gubitnički mentalitet. Neću reći sve naše momčadi, ali vidljiv je taj faktor glave gdje često pucamo pod pritiskom što nam se nekad nije događalo ili je bilo u manjoj mjeri vidljivo...
Kamo dalje ?? Hoće li sport ostati na ambicioznim pojedincima, njihovim roditeljima i trenerima ili će se nekako iščupati iz ove provalije u koju je upao. Ono što je još svakako zanimljivo da danas najbolji igrači nogometne reprezentacije( Kovačić), rukometne ( Martinović), košarkaške (Zubac) te vaterpolske ( ponajbolji- Harkov) nisu rođeni na tlu RH, niti su prošli cjelokupni razvoj domaćeg sporta, već onog vanjskog...
[uredio ARIZIN - 16. kolovoza 2024. u 15:43]
ian wright je napisao/la:
koliko para, toliko muzike
upoređivat 1980-e s 2020-ma nema baš nikakve veze. Dva različita svijeta
pravo pitanje je kako baš hrvatske tajkune sport nikako ne zanima. Jedine u Europi
Vidi cijeli citat
Apsolutno....koliko para, toliko muzike
U vezi tajkuna mislim da je odgovor jasan......premalo se love tu može oploditi tj ima puno boljih i lakših načina za pranje novaca,a i mnogo je veći profit nego u samom sportu.
Realno,jedino u nogometu se vrti ozbiljna lova i tu sigurno postoji nekakav interes pojednica za namlatit lovu ali mislim da je to ipak samo komadić nečijeg bogatstva,dok ovi ostali naši klupski sportovi su jad i bijeda od proračuna pa samim time i uspjeha....
In plerisque rebus mediocritas optima est
kod tajkuna se ne radi o profitu nego o tome "ja imam toliko da mogu bacit tri ili pet milijuna godišnje". Nema zarade u vođenju sportskih klubova osim ako nisi neki kokošar
ali kad si vlasnik kluba koji je netko i nešto u hrvatskoj sportskoj galaksiji, to je velika stvar za ego i za biznis
naši tajkuni očito još nisu sazreli do te razine. Sve neki povučeni oprezni likovi, na posao idu Fabijom, oblače se u Lidlu, a kamoli da kupe Cibonu..
[uredio ian wright - 16. kolovoza 2024. u 22:56]
Bespredmetno se vraćati na ono što je bilo, vremena su se promijenila. Konkurencija, fluktuacija ljudi, novca... Evo samo primjer drastične promjene koji se mnogima neće svidjeti, nostalgičarima i u moje vrijeme je bilo bolje posebno. Spominješ Jugoplastiku i njene naslove. Dok je Žutima za uzeti europski naslov trebalo odigrati 5 ozbiljbih utakmica, danas ih treba odigrati 50 na nož. Takvo nešto podrazumijeva izvrsnost tj. top kvalitetu u svim pogledima: logističku, igračku, stručnu... A za to su potrebno novci.
Uglavnom, da, razloga je jako puno, ali onaj osnovni je novac. Bez ozbiljnih ulaganja zaostajati ćemo još i više.
Nije došlo do evolucije čovjeka, već ostalih stvari koje su mu omogućile da ide do svojih limita.
Velik broj utakmica je omogućio napredak medicine, kondicijskih treninga, prehrane i slično ...Nebi rekao da je Jugoplastika odigrala mali broj relevantnih utakmica kada si tada imao top kremu europskih igrača u Europi, da pače čak mislim da su bili konstantno na visokom natjecateljskom tempu bez obzira što danas postoji velik broj utakmica. No, tada za napore tadašnjih sportaša to je bio maksimum i igrao si protiv najboljih, oporavak je trajao dulje, lakše povrede su ti uništile karijeru... Dražen je prve treninge sa utezima po njegovim riječima susreo tek u NBA ligi, osobno mi je doktor reprezentacije na predavanju pričao da je Kukoč ostavio tene nove nakon jedne utakmice na EP-u 1999 u svlačionici i da su trčali za njim na što im je rekao da ih bace jer njemu svaku tekmu idu nove, danas je to standard, nekad si dobio hrpu mikrotrauma te imao par godina kraću karijeru.
Tada si imao si 14-ak utakmica u skupinama osmine finala, završnicu f4, Jugo liga koja je bila najjača tada u Europi i kup utakmice iste zemlje sa jakom konkurencijom. Dodaj na to da su igrači imali pripreme reprezentativne koje su trajale jako dugo, često brutalni treninzi pogotovo iz današnje perspektive, a danas velik broj igrača propušta reprezentativna natjecanja dok je tada to bio vrhunac sezone...
Danas 80-ak utakmica je isto što tada 40 do 50-ak, daj onim igračima tadašnje uvjete ili ovima danas tadašnje dobiti ćeš iste mogućnosti sportaša koje može ispuniti. No, to ne umanjuje postignuti rezultat.
Općenito je nama tada prirodni talent dolazio više do izražaja i što je sport bio mjerilo uspješnosti tadašnjih komunističkih/socijalističkih zemalja u odnosu na one zapadne te neka vrsta rivalstva. Ne mislim uopće glorificirati tadašnje mogućnosti koje su nemoguće danas kako si i sam rekao te se ne treba vraćati, ali ono što je vidljivo da su se pratili određeni standardi, ulagalo se u rad trenera i mlađih kategorija...Kad smo se već dotakli košarke, nije bilo jednom da su tadašnji klubovi i reprezentacija imali turneju po SAD-u, Ćosić koji je bio avangarda u igračkom i trenerskom pogledu je kao mlad postavljen na najzahtjevniju poziciju da uvrsti mlade igrače i znanje koje je stekao vani ukomponira kao izbornik reprezentacije, McDonalds turnir gdje je Jugoplastika i Yuga igrala sa tadašnjim NBA momčadima itd.
Jasno da danas Hrvatska ne može financijski konkurirati u Euroligi, ali problem je što smo za razliku od recimo Srba i Slovenaca uništili komplet mlađe selekcije, rad sa mladima, potjerali trenere koji su vrijedili dok se dobar dio umirovio te su se uvukli razni uhljebi...
Problem kod nas je prvo korupcija te nepotizam jer i sa ono malo novca bi se mogle napraviti dobre stvari da su ljudi sa kompetencijama i znanjem tamo. Srbi i Slovenci izbace svaku generaciju ili svaku drugu kvalitetne bekove dok mi od Ukića ne možemo stvoriti poštenog razigravača. Nagy pred par godina šalje udžbenike za košarku, sam organizira prijevod i šalje ljudima koji su plaćeni i koji nisu do tada otvorili fan shop reprezentacije unatoč potražnji, ali zato mogu spržiti 2 miliona eura na kvalifikacijski turnir i domaćinstvo. Slovenci nemaju jaku klupsku košarku, ali ulažu u mlade iako su povijesno doslovno do pred par godina uvijek bili iza nas, ali već su ove godine bili na dva postolja dok smo mi ispali u B divizije i nitko ne preuzima odgovornost, niti se poziva na loše rezultate...
Novaca kod nas ima, ali očigledno ljudi koji su na čelnim pozicijama ne žele, ne znaju i nije im u interesu raditi na dobrobit našeg sporta već gledaju neke osobne interese i tako će biti dok će ih politika postavljati na ta mjesta.
Nije problem u lovi i uvjetima, nego u krivim ljudima na vodećim mjestima u savezima. U Jugi se znalo dogoditi da se ne organizira prvesnstvo juge u karateu za juniore, jer nema love. Danas je to nemoguće. Školski sport je puno bolje organiziran. Gotova svaka škola ima svoju sportsku dvoranu. Djeca se mogu organizirano baviti sportom već od predškolske dobi. Postoje lige za sve uzraste i za masu sportova.
Ova konstatacija da je Jugoplastika imala možda pet jakih utakmica u borbi za naslov prvaka Europe je nablaže rečeno diletantizam. U to vrijeme teže je bilo postati prvak Jugoslavije nego Europe. U ligi bivše države svaka utakmica je bila na nož. Cibona, Partizan, Jugoplastika, Zadar, Crvena Zvezda, Bosna, Šibenka, Olimpija..čak ni u Skopju kod Rabotničkog nisi bio siguran hoćeš li uzeti bodove. Tada su naši klubovi ne samo u košarci nego i nogometu, rukometu, odbojci imli vrhunsku konkurenciju u ligaškim natjecanjima. Lige su bilo puno jače. To se može objasniti većim prostorom i brojem klubova i igrača. Jugoslavija je prije raspada imala 23 miliona stanovnika. I tada se puno više vodilo računa o struci, nisi imao uvjete kao danas ali je trenerski kadar bio obrazovaniji. Gotovo svaki je bio profesor tjelesnog. Školski sport je bio masovniji nego danas. Osobno sam prošao do kraja 8.razreda sve momčadske sportove u trajanju od 4 godine, od 5-8. razreda i ovisno koliko si bio dobar nakon školskog se išlo na republičko pa državno natjecanje. Iz te kvantitete se mogla izvući kvaliteta. Danas je i školski sport zanemaren. Ima još škola koje solidno vode školski sport. Nažalost većina je zapuštena ali se mora reći da je jedan od razloga i taj što je sve manje djece, pogotovo one koji se žele baviti sportom....
[uredio Kecbaia - 23. kolovoza 2024. u 07:47]
- Najnovije
- Najčitanije
U dvoboju sredine ljestvice dvije momčadi žele se vratiti pobjedama
46 min•Nogomet
Maresca se vratio u Leicester samo kako bi 'skuhao' otkaz svom nasljedniku
1 sat•Nogomet
Antonia Ružić došla do rankinga karijere, Ćorić se vratio među 90 najboljih
1 sat•Tenis
Večeras se sastaju dvije najlošije momčadi Serie A, obje u svojim redovima imaju Hrvata
1 sat•Nogomet
Amorim nakon debija: 'Moji igrači su tijekom utakmice previše razmišljali, moraju više riskirati'
2 sata•Nogomet
Kicker nakon sjajne partije protiv Bayerna uvrstio Labrovića u momčad kola
3 sata•Nogomet
Lučić nakon Osijeka: 'Ako ne možeš pobijediti, onda nemoj izgubiti'
3 sata•Nogomet
Očajno izdanje Hrvatske u Sarajevu, Europsko prvenstvo vjerojatno će ostati samo san
16 sati•Košarka
Kronologija: Podjela bodova u Osijeku
22 sata•Nogomet
Amorim nakon debija: 'Moji igrači su tijekom utakmice previše razmišljali, moraju više riskirati'
2 sata•Nogomet
Ante Budimir dvostruki strijelac, Osasuna ispustila pobjedu protiv Villarreala
22 sata•Nogomet
U dvoboju sredine ljestvice dvije momčadi žele se vratiti pobjedama
46 min•Nogomet
Vukovarci sa Schildenfeldom na klupi traže povratak na vrh SuperSport Prve NL
4 sata•Nogomet
Sesar: 'U veljači imamo utakmice s Francuskom i Ciprom u kojima moramo tražiti svoju priliku'
15 sati•Košarka
Cibona kao stopostotna prošla u polufinale, Petranovićeva simultanka sa Širokim
20 sati•Košarka