koliko se sjećam (a dobro se sjećam), glavni vanjskopolitički cilj hrvatske države od prvog dana je bilo priključivanje zapadnim savezima, EU & NATO. To je željelo 99,99% Hrvata. Nitko nikad nije ni spomenuo nekakvu neutralnost jer se neutralnost povezivala s propalom Jugoslavijom i Titom, što je fuj i bljak. Hrvatskoj je mjesto uz Washington, Berlin, London i Pariz, a ne uz Moskvu, Peking, Teheran, Kinšasu i Pjongjang
dalje, priključivanjem zapadnom bloku je hrvatski narod dokazivao svoju trinaeststoljetnu pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu i "učlanjivanje" u zapadne strukture je trebalo značiti konačno skidanje bizantsko-pravoslavnih okova i odmak od svijeta kojeg su Hrvati držali kulturno, moralno i ekonomski nazadnim
bez pripadnosti zapadnom krugu bi danas Hrvatska ostala u društvu s limbo-državama poput Bosne, Srbije, Albanije, Moldavije, Bjelorusije, Armenije i sličnih, što bi tek bila totalna katastrofa
nit su Berlin, nit Washington, ni Pariz, a bogami ni London krivi Hrvatskoj što se u zadnjih 28 godina pokazala kao nesposobna riješiti svoje vlastite probleme. Nitko od njih nije zabranio Hrvatskoj da ulaže u IT tehnologiju, u robotiku, u nanotehnologiju. Međutim, Hrvati su se odlučili ulagati u Konzum i priče tko je pobijedio '41-'45. Berlin, Pariz, London i Washington su otvorili svoja vrata i primili su je u svoje društvo, pa danas ima priliku isto kao Češka, Poljska, Estonija, Bugarska ili Litva tražiti svoj prostor pod suncem u udruženju država koje je najnaprednije i najslobodnije na svijetu
niti jedan hrvatski problem neće riješiti navodna neutralnost niti lizanje s raznim istočnim diktatorima, već će samo pokazat da nismo bili iskreni 1990 kad smo se kleli u svoju pripadnost zapadu
[uredio ian wright - 19. lipnja 2018. u 16:29]