Petar Preradović
P U T N I K
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze,
svud go kamen noge gaze,
trudne noge po pustinju!
Još noćišta nijesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
a tuđincu siromaku
još je veći mrak u mraku,
još je tvrđa zemlja tvrda!
Naokolo magla pada,
zastrta je mjesečina,
ne vidi se zvijezdam traga;
majko mila, majko draga;
da ti vidiš svoga sina!
Da ti vidiš njega sada
okružena bijedom svega,
ti bi gorko zaplakala,
ruka bi ti zadrhtala
od žalosti - grleć njega!
Zašto tebe nijesam slušo,
kad si meni govorila:
"Ne idi, sinko, od matere
koja mekan ležaj stere
tebi usred svoga krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
ne id' od krova očinoga,
tuđa zemlja ima svoje,
ne spoznaje jade tvoje,
tuđa zemlja ljubi svoga!"
Govoreći sobom tako,
ka kolibi jednoj klima
koju spazi iznenada
umoreni putnik sada,
i zakuca na vratima.
Otvarajuć sve polako,
pitajuć se: 'Tko će biti?'
glavu pruži jedna stara.
"Daj, u ime božjeg dara,
bako, meni prenoćiti!
Ne znam gdje sam - kud sam zašo,
noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze,
svud go kamen noge gaze,
trudne noge po pustinju!
Drugi noćaj gdje bih našo!
Sjever brije s snježnog brda,
a tuđincu siromaku
još je veći mrak u mraku,
još je tvrđa zemlja tvrda.
Naokolo magla pada,
zastrta je mjesečina,
ne vidi se zvijezdam traga;
majko mila, majko draga;
primi pod krov tuđeg sina!"
- "Primila bih tebe rada,
ali vidiš: tuj spavaju
tri mi sinka i tri kćerce
koji cijelo majke srce
i svu kuću ispunjaju!"
"Nij' daleko već do dana,
već pozdravlja pijevac vile;
dok zagrije danak boži,
malo vatre bar naloži,
da otopim smrzle žile!"
- "Vatra mi je zapretana,
drva nemam skoro ništa,
ovo malo što j' unutra
treba mojoj djeci sutra
kad se skupe kod ognjišta!"
"Za tuđinca ništa nemaš,
tuđa majko, kad te moli,
tuđe dijete tvoje nije!"
Tim mu grozne suze dvije
niza lica kapnu doli.
- "Gdje su ruke tvoje majke
sad, da skupe suze sina?
Gdje koljeno da počine,
da si teško breme skine,
gdje je tvoja domovina?"
Ko da su mu grči ljuti
timi riječmi srce stisli.
Sav ukočen putnik stoji,
leden znoj mu čelo znoji
i otimlje mozgu misli.
Al oči mu uzdignute
okrenu se, oj onamo,
gdje od drage domovine
svako jutro sunce sine,
tamo željom hiti, tamo!
"Tebi opet duša diše,
tebi opet srce bije;
domovino, majko sreće,
k tebi opet sin se kreće,
od radosti suze lije!
Primi opet svoje dijete,
dovijeka će tvoje biti,
ljubit tebe svako doba,
u tvom polju daj mu groba,
tvojim cvijećem grob mu kiti!"