Jedna osoba uhićena za ratni zločin u Borovu selu

Započelo obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.

Obilježavanje Dana sjecanja na žrtvu Vukovara, pod geslom „Vukovar - pobjednik jer je žrtva“, započelo je 6. studenoga Drugim memorijalnim stolnoteniskim turnirom, a trajat će do subote 20. studenoga. U 14 dana obilježavanja najvažniji su završni dani 18., 19. i 20. studeni kada će Vukovarci u koloni sjećanja proći put koji su 1991. prošli ispred pušaka okupatora. Prisjetit ćemo se tih dana nemilih događanja u hangarima Veleprometa te konačne egzekucije na Ovčari.

Kolonu predvode bivši logoraši srpskih konc-logora

Kolonu sjećanja 18. će studenoga nakon programa u dvorištu bolnice predvoditi članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Grada Vukovara, a dolazak kolone na memorijalno groblje očekuje se u 12,15 sati kada će uslijediti polaganje 28 vijenaca što bi trebalo biti završeno do 13 sati za kada je najavljen početak svete mise. Predvodit će ju mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, uz glazbenu pratnju crkvenih zborova, a prijenos svete mise moći će se pratiti na Hrvatskoj televiziji, Hrvatskom radiju i Hrvatskom radiju Vukovar.

Siniša - zaustavljeni glas

Popratni program Dana sjećanja na žrtvu Vukovara sličan je onom iz prijašnjih godina, a ove godine valja izdvojiti premijeru filma Siniša - zaustavljeni glas autorice Višnje Starešine. Riječ je o dugometražnom dokumentarnom filmu o nezaustavljivom novinaru o kojem priča ustvari nikada nije do kraja ispričana. Radijski novinar u ratnim je okolnostima simbolizirao otpor agresoru, ali i tadašnjoj Hrvatskoj vlasti jer nije odustajao od istine koju je uporno eterom prenosio. Uz crne brojke o stradalima i razaranjima Glavašević je našao vremena i volje za pisanje i nekolicine priča koje su mu posthumno objavljene.
Godinu je dana novinarka Višnja Starešina prikupljala materijal za film i rezultat je stominutni cjelovečernji film koji će se, osim Sinišom Glavaševićem, baviti i njegovim prijateljem i tehničarom HRV-a Brankom Polovinom koji je bio zaslužan da se Sinišin glas pronese izvan Vukovara. Po riječima autorice Starešine film o Siniši Glavaševiću film je o ljudima koji su iskreno, bez vlastitog koristoljublja, stvarali samostalnu hrvatsku državu.

Žrtva Borovo naselja

U Borovu naselju također će biti prigodni program Žrtva Borova naselja za domovinu, koji organizira Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja „Vukovarske majke“, a molitvu će predvoditi fra Vjenceslav Janjić, župnik župe sv. Josipa Radnika . Počast žrtvama bit će odana polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen obilježja na farmi Lovas, a novina u ovogodišnjem obilježavanju je i Memorijalna izložba sitnih životinja u spomen na poginule i nestale članove udruge koju organizira Hrvatska udruga za selekciju i uzgoj sitnih životinja Vukovar.

Grad - to ste vi

Nezaboravne riječi legendarnog novinara Hrvatskog radija Vukovar Siniše Glavaševića i ove su godine moto novinarsko-književničkog susreta koji se održava u organizaciji Gradske knjižnice Vukovar i Hrvatskog radija Vukovar u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom i Društvom hrvatskih književnika. Susret, šesti po redu, održat će se 20. studenog i posvećen je novinaru, književniku i ratnom izvjestitelju Siniši Glavaševiću i svim nevinim žrtvama ubijenim na Ovčari. Istoga dana je i mimohod u organizaciji Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata koji će pješice prijeći put od Memorijalnoga groblja u Vukovaru do mjesta masovne grobnice na Ovčari gdje će se u organizaciji vukovarske Udruge udovica održati prigodni program Zašto ste ranili naš grad.
Svetu misu na mjestu koncentracijskog logora Velepromet predvodit će mons. Tadija Pranjić, dekan Vinkovačkog dekanata.
Ovogodišnje se obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. održava pod motom Vukovar - pobjednik jer je žrtva.
- Kompletan je program kao i plakat ovogodišnjeg obilježavanja usuglašen s udrugama proizašlim iz Domovinskog rata - naglasio je gradonačelnik Željko Sabo. Prošlogodišnje je obilježavanje grad stajalo blizu 400.000 kuna, a Vlada ga je sufinancirala s 200.000 kuna. Sličan je zahtjev podnesen i ove godine, a odgovor se još čeka

U udžbeniku prešućena i Ovčara

Iako povijest nije religija, a povjesničari ne prihvaćaju dogme, ne priznaju zabrane i tabue, nije im posao da veličaju ili osuđuju, nego objašnjavaju i podučavaju, udžbenici povijesti nerijetko su poprišta ideoloških i političkih obračuna kojima nije cilj utvrđivanje povijesnih istina.

Pokušali smo doznati što učenici hrvatskih osnovnih škola danas uče o Domovinskom ratu i Vukovaru u ratu, a gradivo o tom vremenu planom je predviđeno u osmom razredu. Iako pet postojećih udžbenika, držeći se programa, slično obrađuje temu, postoje i uočljive razlike. Tako se spominju ubojstva branitelja i civila, ubojstva zarobljenika, masovne grobnice, Ovčara, potresni izvještaji Siniše Glavaševića, podatci da je poginulo 3.000 osoba (2.400 civila), da je 500 Vukovaraca odvedeno u srbijanske logore, a 20.000 protjerano. Jedan od udžbenika kaže da je Vukovar simbol otpora agresiji na RH, a agresorske su snage zauzele grad 18. studenoga 1991. počinivši teške zločine. Jedan udžbenik spominje junake Blagu Zadru i Sinišu Galvaševića, drugi ih ne spominju.

Prešućen i Papa

Julija Barunčić i Željka Križe iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa pregledale su sve udžbenike koji obrađuju razdoblje Domovinskog rata. Pri raščlambi njihova sadržaja velikim djelom vodile su se, kažu, uputama koje propisuje Nastavni plan i program za povijest za osnovne i srednje škole jer su one za autore udžbenika obvezujuće. Nakon pregleda udžbenika zaključile su da među njima nema većih razlika i odstupanja. U javnosti i među znanstvenicima najsporniji je udžbenik Snježane Koren.
- U knjizi Jedna povijest, više historija objavljen je Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest, autora Tvrtka Jakovine, Magdalene Najbar-Agičić i Snježane Koren. Taj je dodatak trebao biti najvažniji udžbenik po kojemu su učenici osnovnih i srednjih škola trebali učiti o Domovinskom ratu. Stručne recenzije negativno su ga ocijenile, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa na kraju ga je odbacilo. Dodatak je dijelom krivotvorio, a dijelom zatajio najvažnije činjenice o Domovinskom ratu. U tom udžbeniku ne zna se tko je koga napao, tko se branio, koji su ratni ciljevi napadača, zašto se napadnuti brani. Zna se samo da se vodio nekakav rat, ali koji su uzorci toga rata, djeca neće naučiti. Tko je agresor i što je cilj tog agresora, djeca neće naučiti. Autori praktički izjednačavaju ulogu hrvatskih medija s onima u Srbiji za odgovornost za rat – kaže Mato Artuković, jedan od šest recenzenata i voditelj Instituta za povijest Slavonije, Baranje i Srijema u Slavonskom Brodu, i dodaje kako i sam naziv Domovinski rat udžbenik spominje usputno kao pojam «koji se uvriježio» u Hrvatskoj. Riječi agresija i okupacija ne spominju se kao ni pojam Velika Srbija. Zatajeno je da je JNA otela hrvatskoj Teritorijalnoj obrani oružje, da je međunarodna zajednica uvela embargo na uvoz oružja razoružanoj Hrvatskoj, da su najugledniji među znanstvenicima ovoga svijeta, nobelovci, tražili obustavu agresije i razaranja Hrvatske, da je papa Ivan Pavao II. priznao Hrvatsku i to među prvim državnicima čime je prekinuo stoljetnu tradiciju vatikanske diplomacije.

Umjesto vukovarske, fotografija osječke bolnice

- Zatajena je i Ovčara pa iz toga udžbenika proizlazi da su ranjenici iz Vukovarske bolnice odvedeni u Srbiju. Komunistička JNA i velikosrpska ideja nisu označeni kao glavni krivac za rat. Iz ovoga Dodatka puno toga je prenijela Snježana Koren u svoj udžbenik za 8. razred osnovne škole po kojemu danas djeca uče povijest Domovinskog rata, a izdavač je Profil. U tom udžbeniku đaci neće saznati da za ubijanje Vukovara nitko nije odgovarao, da Haaški sud nije podigao optužnicu niti protiv jednoga generala iz vrha JNA. Lijepo je što vidimo fotografiju osječke bolnice za vrijeme rata, ali ni Osječani ne bi imali ništa protiv da se dala prednost reprezentativnijoj bolnici u Vukovaru – tvrdi Artuković.
Autori spornoga Dodatka i udžbenika u Vukovaru su organizirali razgovor o toj temi.
- Nameće se zaključak kako Vukovar nije odabran za pokretanje dijaloga i objektivne rasprave o pisanju današnjih udžbenika povijesti, odnosno što ti udžbenici trebaju kao objektivnu spoznaju sadržavati o temi ili temama iz Domovinskoga rata, već su oni Vukovar iskoristili za svoje promidžbene potrebe kako bi s internetskih stranica Documente odaslali poruku hrvatskoj javnosti da se i dio vukovarske javnosti slaže s njima. U lokalnim medijima njihov je dolazak također prošao apsolutno nezapaženo. Vukovarska javnost nije prije njihovog dolaska ni znala koje su teze iznijeli o Domovinskom ratu. Nije li stoga ovaj dolazak očiti pokušaj manipulacije Vukovarom kao simbolom hrvatske obrane u Domovinskom ratu i simbolom stvaranja suverene hrvatske države jer ako Vukovarci „podržavaju“ Dodatak, onda je on pogodan i za upotrebu na cijelom prostoru republike? – napisao je ondašnji vukovarski gvardijan fra Zlatko Špehar.

O Domovinskom ratu premalo podataka

Zanimalo nas je i što o nastavi povijesti kažu učitelji u vukovarskim školama, a oni su odabrali najmanje sporni udžbenik Vesne Đurić.
- Udžbenik povijesti za osmi razred Vesne Đurić odabrala sam jer je gradivo za cijelu školsku godinu razrađeno po nastavnim jedinicama. Učenici ga razumiju jer je pisan rječnikom njima razumljivim. Obogaćen je velikim brojem fotografija uz objašnjenje, prati ključne pojmove, ima objašnjenja nepoznatih riječi i uz svaku cjelinu lentu vremena. Zastupljen je i Vukovar. Tu je fotografija razorenoga Vukovara, datum okupacije grada, podatci o žrtvama i prognanicima. Ima i fotografija Ovčare uz objašnjenje što je Ovčara, tko su žrtve i što su logori. U tekstu saznajemo o granatiranju Vukovara, razaranju te o ljudskim i materijalnim stradanjima, položaju prognanika i mirnoj reintegraciji Podunavlja – kaže Ana Hutz, učiteljica povijesti u OŠ Mitnica, i dodaje da za obradu Domovinskog rata osim udžbenika koristi i druge izvore. Tako je tradicionalno za učenike osmih razreda Domovinski rat realiziran kao terenska nastava. Posjećuju bolnicu, Ovčaru, Memorijalno groblje i vojarnu.
Darko Tufekčić, profesor povijesti u OŠ Dragutina Tadijanovića, kaže da tamo također koriste različite izvore, a živa riječ sudionika ima neprocijenjenu vrijednost. Tako su uoči obilježavanja pada grada nastavu organizirali kao integralni radni dan, a učenici su razgovarali sa sudionicima Domovinskog rata i časnicima HV-a. Problematičnim smatra što se lekcije o Domovinskom ratu na nastavi povijesti obrađuju pred sam kraj nastavne godine u 8. razredu kada je pažnja osmaša smanjena i to samo 2 nastavna sata od ukupno 70 sati nastave povijesti godišnje.
- U udžbenicima svake izdavačke kuće gradivo o Domovinskom ratu prešturo je obrađeno, nedostaju mnoge povijesne činjenice koje se olako izostavljaju s obrazloženjem pretrpanog plana i programa. Učenici su zainteresirani, ali i ponekad zbunjeni pa pitaju o suđenju generalima HV-a u Haagu. Tada im iznosimo osobna iskustva i mišljenja jer tih podataka u udžbenicima nema – kaže Tufekčić i dodaje da udžbenici moraju jasno reći da je Hrvatska bila napadnuta od višestruko jačeg protivnika i da se 1995. oslobađala, da je Oluja bila prekretnica, da Srbi nisu protjerani, nego su otišli na poziv svojih vođa. Dubravka Nakić, učiteljica povijesti u istoj školi, smatra da je važno reći kako je HV oslobodila ta područja, a ne „stavila pod hrvatski suverenitet“.

Na Vukovar je ispaljeno više od milijun projektila

Prema popisu stanovništva ondašnja općina Vukovar imala je 84.198 stanovnika, od toga 36.910 Hrvata, odnosno 43,8 %, te 31.445 Srba, 37,4 %. U samom gradu od 44.369 građana, Hrvata je bilo 21.065, 47,2 %, Srba 14.425 %, odnosno 32,3 %. Ostali su građani bili Rusini, Mađari, Slovaci, a među njima bili su najbrojniji Jugoslaveni, njih 9,8 %. Usporedimo li postotak Srba u strukturi stanovništva prije rata i danas, ustanovit ćemo da je on potpuno jednak te da rat nije doveo do smanjenja ni povećanja broja Srba. Postotak Hrvata danas je veći, no to treba zahvaliti prvenstveno nestanku Jugoslavena koji su se uglavnom vratili hrvatstvu.

Početak pobune

Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. u općinskom vijeću bilo je najviše vijećnika SDP-a, njih 59, a HDZ je imao 26. Među vijećnicima najviše je bilo Hrvata, njih 46, zatim Srba 42 te 17 Jugoslavena i ponešto ostalih. Srpska demokratska stranka, koja je pripremala političku platformu velikosrpske oružane pobune, nije imala ogranak u Vukovaru, ali ga je osnovala 10. lipnja 1990. u Adici gdje je govorio i predsjednik stranke Jovan Rašković. Serija mitinga pobune organizirana je u veljači i ožujku 1991., a srpski su političari odbacivali hrvatski ustav i prijetili Hrvatima. Prve barikade na našem području u tzv. Balvan revoluciji srpski su pobunjenici postavili u tadašnjem Borovu Selu 31. ožujka 1991., potom i u ostalim selima sa srpskim stanovništvom. Prvi hitci ispaljeni su s barikade u Bršadinu 2. travnja na automobil u prolazu, a u njemu je ranjena žena. Pobunjene Srbe posjećivali su srpski ministri i parlamentarci i poticali ih. Tako su pobunjenici i specijalci policije iz Srbije u Borovu Selu 2. svibnja 1991. pobili 12 hrvatskih redarstvenika, a Srbija je organizirala podjelu oružja pobunjenicima dok je JNA ranije razoružala Hrvatsku oduzimajući joj oružje Teritorijalne obrane. U pomoć vukovarskim policajcima dolaze kolege iz Slavonskoga Broda, Varaždina i Čakovca. Za nesmetanu logističku potporu osnovana je 4. bojna 3. A brigade ZNG-a.
JNA se predstavljala kao vojska koja razdvaja zaraćen strane, a zapravo je sprečavala hrvatsku policiju da uvede red. S 20 tenkova i oklopnih transportera JNA je 27. lipnja opkolila silos kod Đergaja i zahtijevala povlačenje pripadnika ZNG-a. Uz granicu smjestile su se jake tenkovske i topovske snage JNA. Tridesetak srpskih terorista napalo je Borovo naselje sutradan, napad je odbijen kao i sljedeći napadi. Dobar broj vukovarskih Srba iselio se u srpnju iz grada i bio je to pouzdan znak da slijedi otvorena agresija, a tada su počele padati i prve granate ispaljene z Borova Sela, Trpinje i Orlovače. Predsjednik Franjo Tuđman posjetio je Vukovar 21. srpnja te nakon toga za Vladina povjerenika za Vukovar imenovao Marina Vidića Biloga koji je u gradu ostao do pada i u zarobljeništvu sve dok nije i posljednji Vukovarac izašao iz logora. Vukovar je 8. kolovoza posjetio i predsjednik Vlade Franjo Gregurić kao i Vladimir Šeks, a ministar obrane Luka Bebić bio je u Vukovaru 11. i 23. kolovoza. Tada su napadi JNA na grad bili ustaljena praksa, zrakoplovi su raketirali položaje hrvatskih branitelja, a 24. kolovoza Luka Andrijanić pogodio je dva zrakoplova JNA koji su napadali silos. JNA je priznala pad jednoga zrakoplova i bio je to prvi zrakoplov JNA oboren u Domovinskom ratu.
- Luka počne pucati, ja gledam i nije mi jasno zašto je jedan avion G-4 počeo ponirati prema Marincima, a drugi se zadimio i zastao djelić sekunde i u niskom letu odlazi u Srbiju. Gledamo gdje se između Bršadina i Marinaca diže crna gljiva od dima, a Luka će na to: „Ovaj je pao“. A pala su obadva. Helikopter s oznakom Crvenoga križa, koji je došao po ranjenoga pilota nismo dirali jer ipak smo mi hrvatska garda – svjedočio je hrvatski branitelj Joisp Jakobović koji je sudjelovao i uz obaranju Miga 21 i još jednoga G-4 kod Vodotornja.

Obruč se steže

Vukovar je bio okružen postrojbama JNA, samo je cesta preko Bogdanovaca bila prohodna. Opći tenkovski napad JNA na Vukovar počeo je 25. kolovoza. Zaustavljen je. Na Bogdanovačkoj cesti kod podvožnjaka branitelji su oštetili tenk JNA, a na Sajmištu jedan uništili, tri onesposobili te zapalili dva kamiona. Zrakoplovi JNA ispalili su toga dana 30 raketa na hrvatske položaje. JNA je tri mjeseca granatirala grad iz svih raspoloživih oružja s kopna, iz zraka i s Dunava, čak zabranjenim kasetnim i fosfornim bombama te bojnim otrovima. Vodeću ulogu u obrani Vukovara imao je do sredine kolovoza Tomislav Merčep koji tada odlazi u Zagreb za pomoćnika ministra unutarnjih poslova, a obranu je uz Vladina povjerenika preuzeo Ivica Arbanas. Profesionalni vojnik potpukovnik Mile Dedaković Jastreb obranu grada preuzima krajem kolovoza, a s njim je došao i bivši kapetan JNA Branko Borković Mladi Jastreb koji je dužnost preuzeo od Dedakovića sredinom listopada. Sekretarijat za narodu obranu vodio je Danijel Rehak. Obrana je organizirana u 4 bataljuna, osnovana je Vojna policija.
- Činjenica je da su vukovarski branitelji, pripadnici 204. vukovarske brigade, imali impozantne rezultate. Mala, ali odlično organizirana postrojba vodila je u Vukovaru bitku koja je i u svjetskim razmjerima nesumnjivo impresivna – kaže Borković.
Policijski sat, odnosno zabrana kretanja po gradu od 23 do 5 sati ujutro, donesena je 10. rujna. Potpisana primirja agresor nije poštivao, Hrvatski radio Vukovar obavještavao je građane o opasnostima i bio im snažna moralna podrška. Nakon okupacije na Ovčari su neprijatelji ubili novinara Sinišu Glavaševića i tehničara Branimira Polovinu. Na Trpinjskoj je cesti nastalo poznato groblje tenkova, a neprijatelj je uspio zauzeti silos i spojiti svoje snage s Petrove gore s onima u vojarni. Tada je, 15. i 16. rujna, u operaciji „čišćenja“ JNA ubijeno 89 branitelja i civila. Već su tada neprijatelji osnovali koncentracijski logor Velepromet koji je postojao do ožujka 1992. Prvoga dana listopada JNA je zauzela Marince i presjekla jedini put iz Vukovara do slobodnih hrvatskih krajeva. Najkrvaviji dani Bitke za Vukovar bili su od 2. do 4. listopada kad je na grad palo oko 11.000 projektila. Hrvatska je vojska 13. listopada pokušala osloboditi Marince, no nije uspjela. Bojišnica u Borovu naselju probijena je 16. listopada kada je poginuo i general Blago Zadro kao i Alfred Hill, zapovjednik vojne policije. Branitelji su borbom prsa u prsa uspjeli u protuudaru vratiti položaje i uništiti neprijateljski pontonski most na Vuki te u Đergajskoj šumi zarobili veće količine streljiva i oružja, uključujući i tri tenka.

Slomljena obrana

Vukovarska bojišnica bila je duga oko 10 kilometara, a prema riječima Mile Dedakovića Jastreba branilo ju je najviše 1.800 branitelja dok je brigada imala oko 5.000 pripadnika na području cijele nekadašnje Općine Vukovar. Neprijatelj je imao više od tisuću borbenih vozila, zrakoplove i brodove, a procjene su da je na grad u tri mjeseca palo između milijun i milijun i pol projektila. Neprijateljskih vojnika u napadu na Vukovar bilo je u početku 27.000, na kraju do 80.000. Prema procjenama vukovarski su branitelji uništili oko 200 neprijateljskih tenkova i dvadesetak zrakoplova. Prema hrvatskim podatcima poginulo je između 5.000 i 15.000 neprijateljskih vojnika dok je JNA priznala smrt oko 1.200 vojnika.
Početak sloma obrane Vukovara počeo je 2. studenoga kada je JNA osvojila Lužac, no u napadu je poginuo i general JNA Mladen Bratić. Hrvatski su branitelji 9. studenoga morali napusti obrambene položaje kod Lušca i na Budžaku. Sutradan je JNA zauzela Bogdanovce, s Lušca izbila na Priljevo i do podvožnjaka, u gradu zauzela Milovo brdo. Vupikov silos na Priljevu JNA je zauzela 13. studenoga i tako potpuno presjekla komunikaciju između grada i Borova naselja. Toga je dana propao i posljednji pokušaj proboja Hrvatske vojske preko Marinaca. Veći dio Vukovara okupiran je 18. studenoga, sutradan i Borovo naselje. Sporadični otpor hrvatskih branitelja na nekim je mjestima trajao do jutarnjih sati 20. studenoga. Potom su počela masovan ubojstva zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, pljačkanje i protjerivanje građana. Prema neslužbenim podatcima u Vukovar u je smrtno stradalo u vrijeme napada i nakon ulaska neprijateljskih snaga oko 3.500 civila i 921 branitelj, a 13.000 branitelja odvedeno je u srpske logore. Na službenom popisu 1.739 je poginulih Vukovaraca među kojima 86 djece. Prognano je oko 22.000 građana. Na popisu zatočenih i nestalih građana još je nešto više od 400 Vukovaraca. Prema podatcima Ministarstva zdravstva u Vukovaru je 19. studenoga bilo 14.100 civila i 900 branitelja. U bolnici je na dan okupacije bilo 420 ranjenika i 250 ranjenika u Borovo Commercu.
Vukovar je praktično ostao okupiran do početka mirne reintegracije 15. siječnja 1998. koja je najavljena dolaskom u Vukovar predsjednika Franje Tuđmana 8. lipnja 1997.

Priče iz proboja: U Nuštar smo stigli za 25 sati

Nisu se svi Vukovarci u studenom 1991. predali srpskim okupatorima na milost i nemilost, nego su mnogi u posljednjim danima obrane i nakon pada grada pošli u proboj prema slobodnih hrvatskim teritorijima. Nitko još nije popisao sve ove hrabre ljude koji su se razasuli diljem Hrvatske, a dobar broj njih poginuo je u pokušaju proboja ili zarobljen i sudbina im nije poznata. Tako nije moguće pouzdano reći koliko je ljudi pošlo u proboj, no sigurno ih je bilo više stotina i većina je u proboju uspjela. Razgovarali smo s dvojicom preživjelih vukovarskih branitelja koji su se uspjeli probiti do Vinkovaca.

Granate kao kiša

Andrija Biro, umirovljeni agronom, još je 16. studenoga 1991. vodio sklonište Vladimir Nazor gdje je boravilo oko 400 građana i nije pomišljao na proboj, nego je sutradan otišao po gvardijana da održi misu u skloništu i ohrabri ljude kako što je to i ranije činio. U 8 sati ujutro počeo je opći napad na grad.
- Grante su padale kao kiša, kao da se nebo otvorilo. Jedva sam stigao do crkve i tamo ostao do 17 sati jer se nisam mogao vratiti od kiše granta. Pristigli ranjenici rekli su nam da je grad presječen na više mjesta, da neprijatelj puca s Milova brda po mostovima na Vuki. Bilo mi je jasno da je grad pao. Naše je zapovjedništvo bilo u pregovorima o predaji grada i evakuaciji stanovništva autobusima, no nisam vjerovao u dobar ishod, očekivao sam krvavi pir jugovojske pa smo se odlučili na proboj. Oko 19 sati 17. studenoga okupili smo se u podrumu Općine Vukovar i prva je skupina krenula Ulicom Borisa Kidriča (današnja 204. vukovarske brigade) prema Adici, no naišla je na minsko polje, nekoliko je osoba ranjeno i vratili su se natrag. Potom smo krenuli prema bolnici i preko staroga bolničkoga groblja uz nogometni stadion usmjerili se prema Adici. Kod ugostiteljskoga objekta Bečki dvori pregazili smo Vuku. Kiša je padala kao iz kabla, mrak je bio takav da prst pred nosom nisi vidio i te su se okolnosti pokazale kao naš spas. Bila je hladna voda nekome do pasa, nekome do vrata. Kako smo ionako bili mokri od kiše, dodatna voda iz Vuke nije nam se činila većom preprekom – priča Biro i nastavlja kako su uz Vuku proveli oko dva sata čekajući da svih 200 ljudi u proboju pregazi rijeku. Ubrzo se skupina od 200 ljudi razbila u više manjih jer su neki procijenili da su im mogućnosti proboja veće ako budu u manjim skupinama, drugi su bili nestrpljivi u čekanju sporijih. Biro se sa svojom skupinom popeo kroz šumu do polja suncokreta i stigli su do lovačkoga doma u kome su srpski vojnici pjevali i svirali.
Vukovarci su prešli cestu i ušli u polje kukuruza, pošli njime ne znajući u kom se smjeru kreću. Vjerovali su da idu prema Bogdanovcima, zaobilazili srpski osvijetljeni vojni logor u kome vojnici zbog kiše i mraka nisu ni slutili da tik pored njih prolazi kolona Vukovaraca. Tijekom noći i ova se skupina raspla na više manjih, a Birova je ujutro stigla do rijeke ili kanala u dolini, pregazili su vodu i nisu bili sigurni gdje su sve dok jedan lovac nije rekao da prepoznaje petrovačku šumu. Potom su nastavili put kroz velika polja kukuruza pretpostavljajući da su to Vupikova polja. Bio je već dan pa su ih neprijateljski vojnici primijetili i pošli za njima oklopnim transporterima kroz kukuruze, no Vukovarci su pobjegli u šumu za koju je jedan pčelar iz skupine rekao da ju poznaje i da se s njena kraj izlazi u Nuštar.

Jedan je ranjen

- I šumskim su prosjekama prolazili transporteri pa smo ušli dublje u šumu i primirili se. Kasnije smo ušli u atar, ponadali se da je nuštarski, vidjeli kuće bez krovova, neki vodotoranj bez vrha i povjerovali da je to Nuštar. Dragovoljci iz Našica izašli su na put i požurili prema kućama, ali na njih je otvorena vatra pa smo shvatili da nismo pred Nuštrom, nego pred okupiranim Cerićem. Pošli smo opet kroz kukuruze desno od Cerića prema Henrikovcima za koje nismo znali drže li ih neprijatelji ili naši pa smo ih nastojali obići. Bojali smo se minskih polja, no ugledali smo nekoliko goveda kako lutaju pa smo znali da tu nema minskih polja. U izgaženom kukuruzu vidjeli smo tragove krvi, zavoje i zaključili da je netko prije nas ušao u minsko polje. Ispred nas bila je čistina do sljedećega kukuruz, u daljini se vidio crkveni toranj iz Cerića s koga su nas počeli gađati neprijatelji. Polje smo pretrčavali jedan po jedan i nitko nije bio pogođen. Iza kukuruza bio je šumarak, tamo smo bili sigurniji i padala je noć. Začuli smo ljudski govor, poslali izvidnika koji je utvrdio da je to punkt neprijateljske vojske pa smo pričekali potpuni mrak kako bismo mogli prijeći. Legli smo na mokru zemlju, bili smo mokri i od kiše i triput smo pregazili Vuku pa smo komentirali da će nas dotući prehlada ako to prije ne učini neprijatelj – nastavlja Biro i dodaje da noć nije donijela olakšanje jer je bilo vedro i nadaleko se vidjelo pa su neprijatelji otvorili vatru po njima i jedan je čovjek, Mišo Holovak koji je išao sa sinom, ranjen u plećku, metak je prošao kroz meso ne oštetivši kost.
Tako su čistinu prepuzali do sljedećega kukuruza. Potom su opet naišli na čisto polje, vjerojatno od ljeti pokošene pšenice. Tamo su vidjeli neke žice i pomislili da je minirano. Zato su izašli na tvrdi put, išli njime dok nisu shvatili da vodi prema Henrikovcima pa je netko rekao da moraju ići preko Vašarišta, a Tone Čulig je dodao da se s Vašarišta odmah spušta u Nuštar. No na Vašarištu su ugledali ledinu koja je na mjesečini izgledala kao šahovsko polje s tamnim i svijetlim površinama. Pretpostavljali su da je minirana, no ipak su prošli preko nje bez posljedica i putem došli do došli do nekoga križanja.

Spas u Nuštru

- Neki su tvrdili da moramo ići desno, da poznaju taj put, drugi da treba ići lijevo pa smo se razdvojili. Danas znam da je desni put vodio u Marince, tada nisam znao. Bio sam u skupini na lijevom putu i da ne bismo svi stradali, jedan je dragovoljac pošao sam naprijed. Začuli smo da razgovara s nekim, a onda je doviknu da smo na dobrom putu. Pozvali smo ostatak skupine s desnoga puta, nastao je stampedo i stigli smo u Nuštar našim vojnicima koji su nas uputili u podrum. Stigli smo iz Vukovara za 25 sati, to je bilo iznimno brzo u onim okolnostima. Bili smo druga skupina koja je stigla u Nuštar. Neke su skupine putovale i pet dana. Nitko u mojoj skupni, izašlo nas je 9, nije smrtno stradao i nismo morali pucati da se zaštitimo. Od početnih 200 osoba do slobode je stiglo oko 150. Ostali su poginuli ili su zarobljeni poput našega zapovjednika i mnogima se ni danas ne zna sudbina. Bilo je tu od djece stare 7 godina, do žena i staraca poput Tomislava Provića koji je imao više od 70 godina. Tomislav i Ruža Horvat zalutali su u Cerić i prespavali u tamošnjoj crkvi – završava Biro koji je potom stigao do hotela Slavonija u Vinkovcima, a zatim preko Đakova i Donjeg Miholjca do Zagreba. Kako je bio u prvoj skupini Vukovaraca koja je stigla do Zagreba, nakon što je prenoćio na Borongaju, smješten je u hotel Internacional. Ubrzo je s bivšim generalnim direktorom Vupika Mihovilom Jurišom otišao u Crikvenicu, Novi Vinodolski i otok Unije gdje je Vupik imao oko 200 hektara polovično korištenih poljoprivrednih površina. Tamo je sa šest djelatnika pokrenuo proizvodnju na pogonu Pavlomir na 45 hektara površine već 6. siječnja 1992. kada su počeli krčiti zapuštene površine, sjeći makiju i iznosili kamenje. Već sljedeće godine uzgajali su 15 kultura i proizvode plasirali u hotele. Tamo su 1997. u Vinodolskoj dolini posadili pokusno jedan hektar sa 7 sorti loze, među njima i kontinentalnih, a uspjeh je bio odličan pa su i sada tamo vinogradi na 35 hektara. U Vukovar se vratio nakon obnove kuće 2001. Žena i kći izašle su iz Vukovar u kolovozu 1991. i preživjele rat.

Kružili kroz mrak

Stipan Nikolić, autolakirer, u proboj je također krenuo iz središta grada nakon odluke zapovjedništva da se krene u proboj. Već je prva prepreka bila prelazak mosta preko Vuke u središtu grada jer je po njemu neprijatelj pucao. Hranom su se opskrbili u Nami.
- Od Vladina povjerenika Marina Vidića Biloga i dr. Vesne Bosanac čuli smo da se trebamo presvući u civile i organizirati za sutrašnju dogovorenu evakuaciju, međutim odlučili smo se za proboj, a te evakuacije nije nikada ni bilo. Bio sam u skupini koju je vodio Drago Berkofer. Došli smo do stadiona, no morali smo se vratit i čekati još jednu skupinu u kojoj je bio i dr. Aleksijević i njegova žena Agneza kao i nekoliko medicinskih sestara. Na Adici su neki naišli na mine, stradali i vratili se, među njima i pokojni Marko Mandić. Prelazak Vuke izgledao mi je kao prelazak Sutjeske. Tenkovi su bili u blizini, neprijatelji su pucali svjetlećim metcima, čuo se plač ljudi. Iza lovačkoga doma, kada smo prešli cestu,u mojoj je skupini ostalo oko 30 osoba. Tamna noć, visoki kukuruzi, blato, hodali smo cijelu noć, nešto zaobilazili, gazili kroz vodu, uspinjali se, svu sam kožu poderao… Vjerujem da smo prešli 40 kilometara te noći, ali kad je svanulo, ugledali smo bršadinski silos i ustanovili da smo se zapravo vratili na početak, da smo kružili – priča Nikolić čija se skupina tada uputila prema Marincima, stigla u šumarak, tu se odmorila, jela, čak su jeli svježi kupus s polja.
- U Marincima smo nas četvorica iznemoglih, ja, Boro Šegesta, Tomo Baugneter i Slobodan Ristić ušli u vikendicu i zapalili vatu da se osušimo. No ubrzo je netko viknuo da dolaze četnici. Ostali su otišli, pobacali teške rance, a nas smo četvorica ostali sami. Nisam htio baciti ranac s leđa jer sam se sjetio Dimnjačara Borisa Dvornika iz Kapelskih kresova koji je poginuo kada je bacio ranac. Stigli smo do šumarka kod Henrikovaca, povjerovali da smo pred Nštrom jer je jedan kolega tobože prepoznao nuštarski toranj, no tamo su na nas pucali. Mislio sam da je naša vojska, skinuo sam majicu, vezao za pušku i mahao njome, no paljba nije prestala. Kako je Rile bio najmlađi, pošao je prema selu da kaže da ne pucaju po nama. Pojurio je, čuli smo neke glasove, vratio se i rekao da je naišao na još jednu skupinu u proboju, oko 15 osoba, no podigao je automatsku pušku prema nama i povikao da se predamo. Na naše odgovore da smo to mi, Rile je potrčao u kukuruz, začuli smo rafalnu paljbu i glas: „Predaj se. Digni ruke. Di su ostali?“ Kako je Rile, Slobodan Ristić, bio Srbin, pomislio sam da nas je izdao. Boro mi je povikao da bježim, a on ne može. U 5 minuta bio sam u trećem kukuruzu i ostao sam sam. Lutao sam kukuruzima, prolazio pored srpskih straža, izgubio se – nastavlja Nikolić koji je vodu pio iz poljskih lokvi.

Pas ga nije nanjušio

Naišao je na put iza koga je bio bunker, tada nije znao gdje je, a danas zna da je to bilo kod Cerića. Vojnike nije vidio i izašao je na put, no tada se pojavio oklopni transporter i oko njega vojnici. Skočio je iza grma, svega dva metra od puta, a kraj njega je prošla cijela neprijateljska kolona vojnika koji su pjevali i pucali iz kamiona. Kad je kolona prošla, namjeravao je izaći na put, no dolazio je vojnik sa psom i upaljenom baterijom. Pomislio je da će ga pas otkriti, sagnuo je glavu i čekao dolazak vojnika. Iako su mu minute izgledale kao vječnost, kad je podigao glavu, vidio je vojnika kako s psom odlazi tragom kojim je Nikolić došao. Pas je nanjušio trag, ali krenuo u pogrešnom smjeru. Čim se vojnik udaljio, Nikolić je izašao na cestu i prepoznao rovove u Ceriću. Odustao je od namjere da se u jednom rovu odmori, čuo je šuškanje u kukuruzu i pošao dalje. Vidio je da je kukuruz u prvim redovima tamniji, zastao da ponovno čuje li zvuk, ali više ništa nije čuo. Puno kasnije doznao je da je u kukuruzu bila još jedna skupina Vukovaraca koja ga je vidjela, ali nije znala čiji je vojnik. Nikolić je nastavio putovanje, opet se izgubio te ugledao zapaljene kuće. Znao je da je to hrvatsko selo jer Hrvati nisu palili srpska sela.
- Molio sam se Bogu da mi pokaže put, da mi dade zvijezdu vodilju. Neprijatelj je pucao svjetlećim metcima s PAM-a. Gledao sam kamo metci lete jer sigurno su išli prema hrvatskim položajima pa sam i ja krenuo tamo. Kada sam došao do prvih kuća, iz polja ovršenoga suncokreta čuo sam automobil i ljudske glasove, ali nisam moga razabrati što govore, niti odrediti gdje sam. Dvojio sam što učiniti. Loše sam se osjećao i odlučio krenuti prema kućama. U dvorištu je bila puma na bunaru, ja žedan i počeo sam pumpati, no vode nije bilo, ali sam na 20 metara ispred sebe ugledao vojni bunker i u njemu siluetu vojnika koji je uperio pušku u mene i rekao da bacim oružje i dignem ruke. Učinio sam to i upitao stražara u kojem sam selu. Nije mi odmah odgovorio, nego tek na moj treći upit rekao da je Mala Bosna. Zaprepastio sam se kako sam u Bosnu dospio, tada nisam znao da je Mala Bosna u Vinkovcima. Dotrčali su drugi vojnici, a mojoj sreći nije bilo kraja kada sam na njihovim kapama ugledao šahovnice - kaže Nikolić uz napomenu da su njegove kolege, od kojih se rastao u Marincima, upale u neprijateljsku zasjedu pa su neki ubijeni, neki zarobljeni. Od početnih 30 osoba u proboju iz te skupine uspjelo je do slobode doći tek njih pola.
- U hotelu sam pričao kako nas je Slobodan Ristić izdao, kao su četnici pobili Boru i Brku, no samo pola sata nakon toga ugledao sam ih i čuo kako je Rile, Slobodan Ristić, zapravo od iznemoglosti imao halucinacije i zato pucao po pripadnicima skupine. Brku je pogodio u kapu. Bili su doista blizu Nuštra i tamo izašli, tražili su i mene, no nisu uspjeli. S Riletom sam kasnije bio cimer u hotelu Internacional u prognaništvu u Zagrebu, a Rile je vatrogasac pa taj posao radi i danas – završava Nikolić.

U ratu smo bile ravnopravne s muškarcima

Među gotovo pola milijuna hrvatskih branitelja u Registru hrvatskih branitelja su i 22.244 braniteljice dok su u Domovinskom ratu poginule njih 133. Popis braniteljica s područja naše županije nije posebno izdvojen pa nije moguće reći točnu brojku koliko ih ima, no prema procjenama bilo ih je više od tisuću. Braniteljice s područja naše županije odlučile su se po uzoru na neke druge županije organizirati i javnost upoznati s tim da su i žene dale značajan doprinos obrani Republike Hrvatske pa su nedavno osnovale udrugu Braniteljice Vukovarsko-srijemske županije, a predsjednica je dr. Mirjana Rutko Semenić. Želja im je i da neke braniteljice izađu iz kuća i druže se, razmjenjuju iskustva, razbijaju predrasude o ženama u ratu te javnosti dadu do znanja da postoje.

Od saniteta do puške
Violeta Grdić (45) umirovljenica, priključila se obrani Borova naselja, točnije Mjesne zajednice Nikole Demonje čije je sjedište bilo u istoimenoj ulici, današnjoj Kralja Petra Krešimira IV.
- Nisam mogla sjediti kod kuće dok se okolo pucalo. Takva sam osoba da sam morala znati što se događa pa sam se priključila susjedima braniteljima i osobama koje sam poznavala. Bilo je to u vrijeme masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. Ranije nisam pojma imala o oružju, no brzo sam uz dečke naučila rukovati automatskom puškom, bombom, doznala na kojim je dijelovima tenk najosjetljiviji, kako se puškom može gađati zrakoplov… U početku nisam imala oružje jer oružja nije bilo dovoljno ni za muškarce pa je moja uloga bila da organiziram sanitet. Skupljala sam ranjenike i vozila ih u bolnicu kada je to bilo moguće, a kada nije, previjali smo ih, pružili prvu pomoć u podrumu mjesne zajednice gdje je bio sanitet i zapovjedništvo, a potom čuvali u kućama u naselju dok ih ne prebacimo u Borovo Commerc. Pušku sam dobila tek neposredno prije pada kada su braniteljski redovi bili prorijeđeni, no nisam išla u akcije, nisam sudjelovala u borbama ni držala stražu. Puška mi je ipak poslužila u proboju iz grada - priča Grdić koja opovrgava da je bila diskriminirana kao žena među braniteljima jer oružja nije bilo dovoljno, no ipak priznaje da bi pušku dobila ranije da je bila muškarac.
- Na žene se tradicionalno gleda kao na glave obitelji, kuhamo, peremo, spremamo, odgajamo djecu i brinemo za muževe pa su nas muškarci tako doživljavali i u ratu, postavili su se zaštitnički prema nama – nastavlja Grdić koja je na raspolaganju imala vozilo Hitne pomoći, no ono nije bilo dovoljno za prijevoz ranjenika pa su ranjenici do bolnice svakodnevno dovoženi i osobnim automobilima. Grdić se nije imala namjeru predati neprijateljskoj vojsci pa je sa skupinom od 30 branitelja iz naselja krenula u proboj. Na Budžaku je većina krenula uz kanal prema Bogdanovcima, a s Grdić su ostali Mladen Dugorepec iz Marije Bistrice i Damir Pučak iz Kutine koji nisu poznavali lokalne putove.

Ranjena u proboju

- Kanal smo 19. studenoga pregazili kod mosta i s druge strane u visokoj travi preležali cijeli dan jer je već bilo svanulo. Navečer smo puzali do šume i krenuli dalje. Već na kraju šume sve nam se nekako okrenulo, no ugledali smo silos, prešli cestu do njega kako bismo zaobišli Bršadin. Naletjeli smo na poteznu rasprskavajuću minu i svi troje smo ranjeni, ja u desnu nogu, stopalo, potkoljenica i natkoljenicu. Nastojali smo što dalje otići od Bršadina pa smo stigli do Orlovače. Kad sam shvatila gdje smo, vraćali smo se prema Lipovači i tamo se u slami osušili i proveli jedan dan da nas neprijatelji ne pronađu. U Pačetinu su jurili tenkovima za nama, bili smo toliko blizu da su nas noževima vijali. Tako je naš proboj do Vinkovaca trajao 10 dana, stigli smo 30. studenoga u Malu Bosnu, a kako smo izgledali, najbolje govori podatak da kolege u Vinkovcima nisu prepoznale da sam žena – priča Grdić koja je danas 20-postotni invalid i napominje da je veća skupina do Vinkovaca stigla za svega dva dana.
- S ranom sam hodala 10 dana, noga mi je bila nateknuta i ogromna, kao balon. U Vinkovcima nisam dala da mi operiraju, nego sam samo dobila tablete da ne dođe do sepse. Htjela sam prvo doći do Čakovca gdje su bili moja 7 godina stara kći Ninoslava i moja majka Slavica koje su iz Vukovara izašle kukuruznim putom. Od vinkovačkoga patera dobili smo sto njemačkih maraka da imamo za put pa smo vlakom stigli do Kutine gdje mi je liječnik opet previo ranu, a potom sam stigla do Velike Gorice gdje su mi u ratnoj bolnici sestara milosrdnica operirali nogu i zadržali me tri mjeseca. Potom sam došla do Zagreba i u Španskom privatno stanovala i tu sam se našla sa svojima – priča Grdić koja je nakon oporavka morala i na operaciju žuči, no već u kolovozu 1992. u Rakitju se priključila 204. vukovarskoj brigadi te s njom stigla do Vinkovaca, no uglavnom je radila administrativne poslove. Priključila se i 5. brigadi s kojom je išla na teren u zadarsko zaleđe, a u prosincu 1999. umirovljena je. Iako je u Vinkovcima otkupila vojni stan, tamo nije ostala, nego je stan prodala i dobivenim novcem izgradila obiteljsku kuću u Vukovaru gdje i danas živi. Prije početka Domovinskoga rata razvela se od muža, a danas živi sama. Njena jedina kći udana je u Nuštar, ima jedno dijete i očekuje drugo pa baka Violeta ima koga dadiljati.

Vojna policajka s Lušca

Irena Đuđar (38) početkom rata živjela je u obiteljskoj kući na Lušcu i bila mlada radnica na Poliju koja je na posao odlazila do srpnja iako je tvrtka već bila propala. Kako joj je kuća bila na kraju Lušca, neprijateljski tenk s brda imao ju je na nišanu. Otac Mihajlo uključio se u obranu, odlazio na stražu na bojišnicu gdje su branitelji imali samo jednu pušku i predavali ju jedan drugome na straži.
- S majkom i maloljetnom sestrom uspjela sam izaći iz Vukovara, no sestru smo poslale u Njemačku, a mi se vratile na Lužac. Nisam htjela bespomoćno sjediti kod kuće, nego sam od oca tražila da me uključi u obranu što on nije mogao jer ni sam nije imao oružje. Tako sam otišla u grad, dobila na čuvanje stan novinara Romana Varenice, a kako mi je maka Nada Đuđar radila na sudu i poznavala suce, otišla sam u zapovjedništvo obrane u sadašnjoj zgradi Ureda za obranu gdje sam radila administrativne poslove te obilazila mjesne zajednice jer telefoni nisu radili, a radio veza bila nepouzdana jer se mogla prisluškivati. S Damirom Bosancem razvozila sam pozive za sastanke i koordinacije. U zgradi s nama bio je interventni vod i svi njegovi pripadnici izginuli su u borbi u Bogdanovcima - priča Đuđar koja se potom priključila Vojnoj policiji. Među dvadesetak muškaraca bile su još dvije žene s njom u policiji i obavljale su sve poslove policije, najčešće su išle mobilizirati muškarce u skloništima koji su se opirali jer „brane svoje žene“. Način opskrbe grada tada je bilo i avionsko dostavljanje streljiva i sanitetskoga materijala pa je Đuđar s kolegicama palila vatre kao znakove pilotima gdje trebaju iskrcati teret, potom kupila pakete i nosila u bolnicu. Danju je držala i stražu, a pomagala je i braniteljima koji su došli iz Varaždina i Slavonskoga Broda budući da se nisu snalazili u gradu i zbog toga nepotrebno stradavali, a Vukovarci ih nisu baš objeručke prihvatili.

U proboj s mitraljezom

- Od naoružanja ima sam dva AK 47, jednu sam naslijedila od ranjenoga kolege. Sama sam naučila kako rastavljati pušku i čistiti, kako pucati, nitko mi nije pokazao. Imala sam i pištolj i njim sam vježbala gađanje – nastavlja Đuđar koja se spasila u proboju sa skupinom Varaždinaca, ukupno oko 50 osoba.
- Izašli smo preko Adice, potom između Bogdanovaca i Petrovaca, tom dolom, obišli Marnice, na Henrikovcima odležali jedan dan te sutradan stigli do Vinkovaca, na Žankovac. Imali smo jednoga ranjenika, Mato Prce, koji je izašao u Nuštru. Triput smo kretali u proboj i treći put uspjeli. Na tom putu kolega je nosio mitraljez i imao pun ranac streljiva. Ranac i mitraljez nosili smo ja i on naizmjence, nitko se od 50 muškaraca nije ponudio da pomogne – nastavlja Đuđar i dodaje da joj se majka spasila kroz tranzitni logor, a otac je nakon pada Lušca pošao u proboj i izašao. U prognaništvu je bila u Zagrebu, a već 1991. počela je raditi u borongajskoj vojarni te radila na formiranju 204. vukovarske brigade. Radila je i u odjelu za skrb u Vlaškoj ulici, a u prosincu 1993. prebačena je u 5. brigadu u Vinkovcima gdje je radila administrativne poslove u Odjelu za političke djelatnosti. Nakon preustroja otišla je u oklopnu bojnu u Đakovo odakle je i umirovljena 2007. kada se i vratila u Vukovar pa danas živi u vlastitom stanu u Borovu naselju s trinaestogodišnjim sinom. Slobodno vrijeme provodi plešući u KUD-u „Osif Kostelnik“, a kaže da joj je žao što se zbog zdravstvenoga stanja ne može više rekreativno baviti odbojkom.
- U ratu su među muškarcima i ženama braniteljima bili ljudski odnosi, bili smo u svemu jednaki. Raslojavanja je bilo kasnije kada smo se vraćali obiteljima. Nisam nikada ništa ružno doživjela od kolega muškaraca, samo sam čula priče kako su pojedinci u stanju na sve žene gledati isto pa neko svoje jedno vlastito loše iskustvo pripišu svim ženama. Mi žene moramo se jako puno boriti i dokazivati za ono što muškarci lako dobiju. Muškarci su nas trebali u ratu kao što nas trebaju i u miru i teško funkcioniraju bez žena – završava Đuđar.

Jedna žena s 80 muškaraca

Ružica Mokoš za vrijeme rata bila je u Civilnoj zaštiti na željezničkom kolodvoru u Vukovaru. U podrumu je vodila brigu o građanima u skloništu nebodera kod restorana Mornar. Od svih osoba u skloništu preživjela je njih nekolicina.
- Nastojali smo živjeti, poticati nadu, maštali o velikoj proslavi kada porazimo četnike. Pekli smo meso između padova granta, izlijetali ga okretati da ne izgori. Zapečeno smo meso zalijevali u mast u kante jer nismo imali hladnjak pa je tako meso moglo ostati jestivo. Vodu je donosio jedan stariji gospodin iz svoga bunara, nikome drugom nije dao da ide tamo. Kasnije smo donosili vodu iz bunara u blizini bolnice. Išli smo noću oko tri sata. Prokuhavali smo i vodu iz Dunava. Kruh smo same mijesile i pekle dok je bilo kvasca, nešto smo dobivali iz mlina. Nismo bili gladni, čak nam je hrane ostalo jer smo pažljivo raspoređivali da dulje potraje. Bilo je i lijepih trenutaka, čak smo znali zaigrati i nogomet u trenutcima zatišja – priča Mokoš i dodaje da su ih neprijatelji gađali s lijeve strane Dunava otkuda su ih dobro vidjeli, s Petrove gore, kasnije s Lušca.
- Otišla sam van raširiti deke da se prozrače i par minuta kasnije tamo je udarila granata i raznijela ih. Znači da su me vidjeli kada sam bila vani. Jedan je čovjek bio dva dana mrtav u fići nedaleko nas, ali ga nismo mogli izvući jer su granate počele padati čim bi netko krenuo. Najteže mi je bilo što na vrijeme nismo mogli pomoći ranjeniku kome su se vidjela crijeva. Umro je na putu do bolnice – kaže Mokoš koja je i sama ranjena pa je posljednjih 15 dana opsade bila je u bolnici, a iz okupiranoga grada izašla je s konvojem do Mitrovice i Šida gdje je provela sedam dana te preko Bosne stigla do Hrvatske, Zagreba i Opatije, no ubrzo se priključila Hrvatskoj vojsci, Desetoj domobranskoj pukovniji, i četiri godine radila kao vezist, bila zapovjednik desetine za što je završila i tečaj u Osijeku kao jedina žena među 80 muškaraca.
- Bila sam odličan strijelac i nosila sam pušku. Sama sam morala naučiti rukovati oružjem. Kao vezist obožavala sam krpati žice, spajati i odvajati telefone, raditi na centrali – nastavlja Mokoš i dodaje da joj je u vojsci bilo prekrasno raditi s muškarcima, bolje negoli sa ženama. Nitko od muškaraca nije očekivao da kuha kavu, za to su postojale kuharice. Demobilizirana je 1997. i godinu dana kasnije vratila se u Vukovar te počela raditi kao konobar u restoran Povratnik budući da je taj posao radila i prije rata.
- Htjela sam raditi u svojoj struci, ne kao neki konobari i trgovci koji su počeli raditi u policiji. Nije me sram moga posla – završava Mokoš koja živi sama kao udovica jer joj je muž Andrija Mokoš ubijen na Ovčari kao pripadnik Civilne zaštite, a djece nisu imali. Do travnja ove godine radila je, a odnedavno je u vojnoj mirovini. I danas bi jednako postupila kao u ratu i priključila se vojsci, tvrdi Mokoš.

Iz rodilišta na kirurgiju

Ružica Đurić i Blanka Maslov medicinske su sestre Odsjeka za neonatologiju Opće bolnice Vukovar gdje su radile i u vrijeme Domovinskoga rata do kolovoza kada su sa svim sestrama povučene na kirurgiju i radile s ranjenicima dok su s novorođenčadi ostale dvije časne sestre jer djeca su se rađala sve do sloma obrane, čak je dvoje bilo u inkubatoru jer su bili nedonoščad teška tek nešto više od kilograma, a danas su živi i zdravi.
- Bio je šok nakon deset godina rada u rodilištu raditi s ranjenicima i ratnim ranama koje prije nisam vidjela. Bilo je teško, nas malo, radile smo i po 24 sata. Uvjeti rada bili su teški. Kada nije bilo vode, nismo mogli ruke prati, nego smo ih potapali u jedan lavor s dezinfekcijskim sredstvom. Nije bilo dovoljno ni hrane, lijekova, sanitetskoga materijala… Sa mnom su u bolnici bila i moja malodobna djeca, sin Siniša star 7 godina i kći dvije godine starija. I muž mi je bio na ratištu gdje je i ranjen – priča Đurić koja je s obitelji izašla konvojem preko Sremske Mitrovice i BiH te se u prognaništvu smjestila u Bjelovaru gdje je radila u struci u tamošnjoj bolnici do 1999. kada se vratila u Vukovar.
- Najteži mi je trenutak kada smo ostali bez hrane u bolnici, dobili su samo ranjenici, a mi smo dobili po pola šalice graha. Sin je također bio gladan, brzo je pojeo svoj grah i tražio od mene. Dala sam mu, ali me zgrozila dvojba koja mi je u sekundi prošla glavom, da dadem ili ne, jer i ja sam gladna. Pojavio se neki animalni osjećaj preživljavanja za koji nisam bila svjesna da uopće postoji i zaprijetio majčinskom osjećaju. I danas me proganja kako sam tako nešto mogla pomisliti, makar i na sekundu, i vjerujem da ću s tim i umrijeti – završava Đurić koja također ima status braniteljice, ali taj joj je status manje važan, važnijim smatra svoj doprinos ozdravljenju pacijenata i tome da se dobro osjećaju u bolnici. Nikakva poseban prava kao braniteljica nije ostvarila i radi u svojoj struci.
Blanka Maslov proživjela je što i Ružica, a svoju kćer jedinicu Anu tada staru 5 godina ostavila je u Nuštru kod bake.
- Krajem rujna u kamionu za dostavu sanitetskoga materijala kroz kukuruzni put preko njiva izašla sam iz Vukovara i došla u Nuštar, obećala kćeri Ani da se više neću vraćati u Vukovar. Vjerovala sam u obećanje, tako sam rekla i kolegicama na poslu. Sutradan je Nuštar granatiran, dan kasnije bilo je mirno i odlučila sam se vratiti u Vukovar jer sam znala koliko posla ima u bolnici i da sam tamo potrebnija. Nisam popustila ni kćeri koja me podsjetila na obećanje, rekla da sam ju slagala i ostavljam ju. Bilo mi je teško jer nisam znala hoću li ju i kada ću ju opet vidjeti. Opet sam kroz granatirani kukuruzni put došla u Vukovar. Smatrala sam da je moja obveza vratiti se jer tko bi pomogao ranjenicima kada bi svi otišli. Zavidjela sam Ružici što su njena djeca s njom, a pri padu grada bila sretana što je moje dijete otišlo na sigurno u Njemačku. S pacijentima smo živjeli kao obitelj, sve smo dijelili, od hrane do cigareta i nitko od pacijenata nije bio zahtjevan – rekla je Maslov koja je u prognaništvu bila u Zagrebu, radila kao medicinska sestra u Traumatološkoj klinici, a bila je i u Desetoj domobranskoj pukovniji. U Vukovar se vratila raditi 1997. u Dom zdravlja, a putovala je na posao iz Nuštra. Od 2000. opet radi na ginekologiji u bolnici, živi u stanu u Borovu naselju s mužem, kćerkom Anom koja je završila studij kraotistike i sinom koji je rođen prije 18 godina.

U Vukovaru su postojali logori za silovanja

„Zatočenici svjedoče da su čuli vrisak žena koje su silovane. Drugi svjedok svjedoči o trudnici, njegovoj poznanici, i još 15 Hrvatica koje su silovane u logoru. Srpkinja udana za Hrvata također je silovana. Posljednji izvor svjedoči da je Velepromet bilo mjesto brutalnog silovanja.

Seksualni napadi zbivali su se i izvan logora. Pred kraj studenoga 1991. Kapetan je silovao dvije djevojčice stare tek 14 godina i to pred njihovom bakom, a onda ih sve tri ubio. U listopadu mlade hrvatske djevojke, koje su služile srpske dobrovoljce, bile su prisiljene na seksualni odnos. Muškarac je prijetio da će ubiti njihovu obitelj ako ne pristanu. Albanka je prijavila da ju je 12 sati uzastopce ispitivala i silovala skupina JNA vojnika. U drugom slučaju, u prosincu, starija žena je ubijena, a njezina kći silovana. Počinitelj je identificiran. Prema drugom svjedoku, identificirani muškarac uzastopce je silovao Hrvaticu odvodeći ju navečer i vraćajući ujutro. U idućem slučaju 54-godišnja Hrvatica navodi kako su ju terorizirali i silovali srpski vojnici nakon okupacije i pada Vukovara. Dodatni izvor kaže kako je član srpske paravojne grupe optužen od Hrvatske vlasti za ubojstvo 150 osoba i silovanje 30 žena. Optuženi je priznao sudjelovanje u skupnom silovanju." - samo su neki od iskaza pohranjenih u Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Tukao ju je i silovao

U studenom i prosincu 1991. Hrvaticu, kasnih tridesetih godina, koja je bila u hrvatskoj Narodnoj gardi, prisiljavala su na seksualni čin dvojica stražara u dva različita zatvora. Oslobođena je u kolovozu 1992., a Amnesty International ju je intervjuirao u prosincu 1992.
Žrtva je zarobljena u selu pokraj Vukovara 25. listopada 1991. Od 1. studenog do 14. prosinca 1991. držana je u logoru Begejci. Misli da je od 460 tamo zatočenih ljudi, civila, osim nje bilo još pet žena. Bilo joj je zabranjeno razgovarati s drugim ženama. U neko doba došlo je nekoliko srpskih rezervista, očito se radilo o stražarima. Jedan od njih ju je svakodnevno dva tjedna odvodio u svoju spavaonicu. Nije se usudila povjeriti ni časniku JNA koju ju je ispitivao i za koga je rekla da se prema njoj odnosio korektno. Nije rekla ni drugim zatvorenicama. Tada je prebačena u vojni zatvor u Beograd gdje ju je, prvih nekoliko tjedana, stražar prisiljavao na oralni odnos, a osim toga ju je tukao i silovao.
Ponovo je žrtva bila previše ustrašena da ikome kaže što se dogodilo, čak i kada je to prestalo. To je bilo nakon što su ju prebacili u ćeliju gdje je već bila jedna Srpkinja. Liječnica, koja ju je tjedno pregledavala, očito je gledala samo leđa jer nije vidjela povrede na prsima koje je zadobila kada ju je stražar tukao. Željela je pričati s nadglednikom zatvora nasamo, ali nikako nije mogla pronaći prigodu u kojoj je stražari ne bi mogli čuti, plašila se da bi oni mogli obavijestiti počinitelja.

Tek dvije presude

Iako je silovanje u Domovinskom ratu okarakterizirano kao ratni zločin, za taj su ratni zločin do sada izrečene tek dvije presude, doznajemo u udruzi Žene u Domovinskom ratu. U jednom slučaju počinitelj je dobio tri godine zatvora zato jer „zločin nije ponovio“, a u drugom slučaju je sudjelovalo više počinitelja koji su osuđeni na sedam godina zatvora dok je jedan i oslobođen budući da je silovana žena za njega izjavila da se, zbog stanja u kojem se tada nalazila, više ne sjeća je li ju i on silovao. Inače, ista je silovana žena svoj iskaz morala davati čak šest puta što ju je dovelo do psihičkog sloma pa se na kraju osjećala kao zločinka, a ne da je nad njom počinjen tako strašan zločin.

Tabu tema

Ratna silovanja žena i muškaraca u Domovinskom ratu godinama su tabu tema hrvatskoga društva. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. Jedna je takva priča i ona iz okupiranoga Vukovara iz travnja 1992. u kojoj je šest muškaraca silovalo dvije sestre, jedna je tada imala 18, a druga samo šest godina. Počinitelji su dobili po sedam godina zatvora, a njihova brutalnost i svirepost očitovala se i u spolnom zlostavljanju mlađe, tada šestogodišnje djevojčice. Danas ove žrtve doslovno vegetiraju i preživljavaju uz pomoć lijekova. Prije četiri godine na Županijskom sudu u Vukovaru otvoren je i postupak protiv "srpskih teritorijalaca" iz Vukovara, Radeta (53) i Dušana Ivkovića (45) koje je optužnica vukovarskog teretila da su u jesen 1991. silovali tada 23-godišnju sugrađanku Snježanu M. Zlostavljanje je potrajalo više od mjesec dana, do pada Vukovara.
- Nikad si neću oprostiti što ih nisam izazvala da me ubiju, a ne da mi čine to što su činili –najčešće su izjave žena koje su preživjele silovanje, a koje nakon godina šutnje ipak odluče progovoriti.
- Ni 19 godina nakon silovanja žene nad kojima je počinjen ratni zločin ne mogu si oprostiti što su doživjele tako strašno poniženje, fizičko i psihičko zlostavljanje, a danas je u Hrvatskoj taj zločin sveden na nevjerojatnu razinu nevažnosti. Pravosuđe silovanim ženama poručuje da pravdu mogu tražiti privatnim parnicama, a zatim silovateljima, zbog lošeg materijalnog stanja, mi porezni obveznici plaćamo sudske troškove - tvrdi Marija Slišković, predsjednica
udruga Žene u Domovinskom ratu.
Silovanja su se odvijala na okupiranom području i u logorima na teritoriju Srbije i to sustavno. Žene su izvođene iz zatvorskih soba, odvođene u druge prostorije i zatim vraćane natrag u zajedničke prostorije. Svjedoka silovanja tako nema.

Rođeno 240 djece

Nakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od 200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima Vukovarki.
Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15 kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Znači samo 15 predmeta i samo dvije osude do sada, 19 godina nakon rata. Od navedenih 15 predmeta, 11 spisa se odnosi na silovanja počinjena na području Vukovara. Podatci iz državnog odvjetništva ponešto se razlikuju od onih iz udruge, ali su svejedno poražavajući. Od Miroslava Dasovića, zamjenika županijskog državnog odvjetnika, doznajemo da su dva kaznena predmeta završena pravomoćnim osuđujućim presudama počiniteljima, odnosno zatvorskim kaznama od 10 i 14 godina. Pet spisa nalazi se u fazi optuženja i u tijeku je glavna rasprava na Županijskom sudu u Vukovaru dok su u osam spisa počinitelji nepoznati i državno odvjetništvo poduzima radnje s ciljem utvrđivanja njihova identiteta.

Treba iznijeti istinu

Sigurno bi više počinitelja bilo pronađeno i osuđeno kada bi više silovanih žena progovorilo o onome što su preživjele. Međutim, one za to nemaju hrabrosti jer društvo je u našoj zemlji potpuno ravnodušno prema toj vrsti zločina i one nemaju hrabrosti za daljnju borbu za pravdu. Jedna od onih, koje su smogle snage progovoriti o zločinu koji je nad njom izvršen i boriti se za prava žena silovanih u ratu, Jadranka je Cigelj koja je svoje svjedočanstvo pretočila u knjigu Apartman 102. Bila je zatočena u logoru Omarska kao jedna od tek dvije katolkinje u tom logoru.
– Iz logora Omarska izašle su 32 žene, pet nije preživjelo torture. Po dolasku u Zagreb doznala sam da je kroz Petrovu bolnicu u Zagrebu prošlo više od 240 seksualno zlostavljanih žena iz Slavonije, a ja sam osobno prikupila 63 iskaza Vukovarki silovanih u ratu - izjavila je tijekom posjeta Vukovaru Cigelj naglašavajući da ju je nakon izlaska iz logora vodila samo mržnja.
– Iz logora sam izašla kao zvijer, mržnja me držala dvije godine i vodila me samo želja za osvetom. Sada sam u Vukovaru nakon višegodišnje pauze po prvi put progovorila o ovome jer me ubija ravnodušnost vlastitoga naroda prema ratnom zločinu silovanja -poručila je Cigelj i pozvala sve žene koje su doživjele silovanje u Domovinskom ratu, da daju iskaze kako bi se ratni zločinci konačno počeli kažnjavati.

Trebamo iskaze

- Počinitelj na sudu izjavi da se silovana žena nije protivila tom činu i njega to odmah oslobađa odgovornosti, a kako se ona trebala protiviti, kada su joj zaprijetili da će joj ubiti osmomjesečnu kćer i nju samu? - pita se Jadranka Cigelj i dodaje da je psihička tortura žena prije i nakon silovanja bila neizdrživa.
- Imamo slučaj u kojem su četnici silovali trudnicu koja je zbog toga u petom mjesecu trudnoće izgubila bebu, jedva preživjela pobačaj i oni su ju nakon nekog vremena ponovno nastavili silovati. Kako se ona njima mogla ili trebala usprotiviti? - pita se Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koje je od 1995. prikupilo 40 iskaza silovanih žena.
- Jedna mi je žena pet dana zaredom prepričavala što su joj radili. Ona je do rata bila vrlo atraktivnoga izgleda, a danas je to bolesna žena polomljenih kostiju lica i vilice. Uništena je. Svaki put, kada bi završili sa silovanjem, oni bi ju iscipelarili po cijelom tijelu, po glavi, licu, gdje su dohvatili i tako iz dana u dan. Dnevno ju je silovalo 5 do 10 muškaraca - iznosi samo djeliće iz iskaza silovanih žena Rehak uz tvrdnju da su u Vukovaru nakon okupacije postojali logori za silovanje. Jedan od njih bio je u Bateksu, a drugi u Veleprometu.

Osobe uništenog zdravlja

- Te su žene uništene psihički i fizički, a što smo mi njima kao društvo pružili? Baš ništa. Država nam je neorganizirana, institucije nesposobne i od njih ne možemo očekivati da će tim ženama pružiti bilo kakvu zaštitu. Kao društvo moramo omogućiti tim ženama da se ne osjećaju kao četničke kurve kako ih neki i nazivaju. Moramo se potruditi da istina izađe na vidjelo – zaključuje Rehak te najavljuje kako njegovo društvo priprema knjigu Žene silovane za vrijeme srpske agresije.
- Silovane se žene vrlo teško vraćaju uobičajenom životnu. Čak i kod ginekologa odlaze ne govoreći mu što su prošle jer bi to značilo da svaki pu ponovno moraju proživjeti strahotu. Nismo uspjeli u cijeloj zemlji otvoriti jednu jedinu ambulantu za silovane žene gdje bi radili ginekolozi specijalizirani za pristup ovim žrtvama - smatra Marija Slišković. Njoj nije jasno kako je prostrijelna rana dovoljna za stupanj invalidnosti, a silovanje nije. Žene su na okupiranom području i u srpskim logorima uz silovanja prolazile razne fizičke i psihičke torture i sigurno su zaslužile status invalida budući da je nad njima izvršen ratni zločin.
Žrtve ratnog zločina silovanja imaju status civilnih žrtava rata i primaju novčanu naknadu u iznosu 2.400 kuna, hrvatske institucije su nesposobne kazniti počinitelje, a civilno društvo potpuno ravnodušno prema patnjama žrtava, moglo se čuti na tribini o silovanjima u srpskim koncentracijskim logorima održanoj u Pastoralnom centru sv. Bone. Tribinu je organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu - Zagreb čija je predsjednica Marija Slišković istaknula da je silovanje u Domovinskom ratu bilo planski organizirano i sustavno provođeno, a do sada su donesene tek dvije presude i to na tri, odnosno sedam godina zatvora za počinitelje.
Da se u Hrvatskoj o ovom obliku ratnog zločina do sada zaista brinulo samo površno, dokazuje i podatak da nije obavljeno niti jedno kvalitetnije istraživanje o ratnom zločinu silovanja. U Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nemaju nikakve podatke o ratnom zločinu silovanja. Kažu da nešto podataka imaju, ali nam ih nisu mogli proslijediti iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata.
- Postoje brojna svjedočanstva o silovanjima, međutim s obzirom na sudske postupke koji se vode, ne mogu vam dati precizne podatke. Tek mogu spomenuti da su slučajevi silovanja zabilježeni na Veleprometu odakle su žene odvođene u posebne prostorije "na ispitivanje" i tamo su silovane od većeg broja pripadnika srpskih snaga (4, 5, 15 vojnika). Zabilježeni su i
primjeri silovanja nakon okupacije. Zlostavljane su i djevojčice - navodi Ante Nazor, ravnatelj centra. Civilne udruge, od kojih se neke bave i problemom silovanja žena, također nemaju podatke o ratnom zločinu silovanja tako da su silovane žene doista prepuštene sebi samima. Iako silovanja predstavljaju kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ne mogu zastarjeti, protekom vremena sve je manja realna osnova da će zločini biti procesuirani i počinitelji osuđeni.
– Broj prijavljenih silovanja tijekom Domovinskog rata zasigurno je manji od stvarnog broja počinjenja tih kaznenih djela, najviše zbog emocionalne boli žrtava i stigme koja je povezana sa silovanjem te potiskivanja ove traume budući da je riječ o iznimno teškoj povredi psihičkog i fizičkog integriteta žrtve. Zato žrtve o toj traumi ne progovaraju, a kamoli prijavljuju nadležnim institucijama - navodi Dasović ističući da dodatna saslušanja o svim detaljima događaja u najmanje tri navrata pred policijom, istražnim sucem te tijekom glavne rasprave uzrokuju žrtvama i dodatnu traumu.
Hrvatsko društvo, posebice državne institucije čija je primarna zadaća zaštita ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, trebali bi se s puno više odgovornosti i poštovanja odnositi prema žrtvama seksualnog silovanja u koncentracijskim logorima. Da je ratni zločin silovanja zaista tabu tema hrvatskog društva, dokazala je i tribina Ratni zločin – silovanje u srpskim koncentracijskim logorima koju je u Pastoralnom centru posjetilo točno 14 posjetitelja iako je Vukovar grad u kojem je silovano najviše žena u Domovinskom ratu.

Mjesta stradanja Vukovaraca u Domovinskom ratu posjetilo više od milijun posjetitelja

Oko 200.000 turista godišnje posjeti Vukovar i obiđe mjesta stradanja u Domovinskom ratu. Spomen dom Ovčara godišnje bilježi posjet oko 180.000 osoba. Uglavnom su to ljudi kojima savjest ne dopušta da, bez obzira na razlog dolaska u Vukovar, zaobiđu to mjesto na kojem su nemilo stradali nedužni ljudi, a mnogi među posjetiteljima dolaze redovito, svake godine, i pale svijeće za žrtve. Najčešća su mjesta obilaska Spomen dom Ovčara, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata i Mjesto sjećanja –vukovarska bolnica 1991.

U vukovarskoj vojarni postavljenom izložbom posjetitelji mogu upoznati s Bitkom za Vukovar i sjećanjima na Domovinski rat. Tu je i izložba o samostalnom zrakoplovnom vodu, a dio podrumskih prostorija uređen je po sjećanjima bivših logoraša na Stajićevo i Begejce tako da posjetitelji mogu vrlo jednostavno stupanjem u taj prostor zamisliti u kakvim su uvjetima bili zatočeni logoraši.
Posebnu pozornost kod posjetitelja izaziva izložba pješačkoga naoružanja korištenoga u Domovinskom ratu gdje je među izlošcima i pješačko naoružanje ručne izrade.

Realni prikaz bojne situacije

Uz navedene izložbe posjetitelji vukovarske vojarne imaju prigodu na četiri hektara površine vidjeti i simulaciju bojnog polja s prikazom uređenja i ukopanim skloništima za ljude i streljivo od protuzračnog naoružanja do topničkog i protuoklopnog naoružanja. Tu se nalazi i Aleja topništva s topovima, zrakoplovima i tenkovima te drugom vojnom tehnikom korištenim u Domovinskom ratu.
– Imamo i malu, ali dosta realnu situaciju minsko-eksplozivnih sredstava s poučnim panoom gdje ukazujemo na opasnost od minsko eksplozivnih sredstava jer kod nas dolazi dosta djece, a znamo da je jedna trećina Hrvatske bila minirana pa na ovaj način djelujemo i edukativno upozoravajući ih na postojeću opasnost i obavještavajući ih kako u takvoj situaciji trebaju postupiti - pojašnjava Petar Čavar, načelnik muzejskog multimedijalnog odjela Domovinskog rata Vukovar. Domaći i strani vojnici obično se začude kada dobiju informaciju s kojom količinom i kakvim naoružanjem su se branitelji Vukovara usprotivili srpskom agresoru.
– Ova je vojarna bila pod neprijateljskim nadzorom, samo nešto malo više od kilometra zračnom linijom udaljena od Dunava i stranim je časnicima, koji ovamo dođu, vrlo čudno kako agresorka vojska taj kilometar, neka bude i kilometar i pol, nije mogla savladati tako dugo, a protiv sebe je imala gotovo goloruke ljude s priručnim naoružanjem. Tu dolazi do izražaja čovjek, prava vrijednost Vukovara. Čovjek koji je imao svoju obitelj, svoju povijest, koji je branio svoj dom i budućnost i zato je podnio žrtvu. To je ono što fascinira sve vojne pripadnike koji dođu u vukovarsku vojarnu -navodi Čavar dodajući da ovaj memorijalni centar upravo i prenosi poruku da je Vukovar samo htio živjeti.
– Najviše posjeta imamo u listopadu i studenome jer, kako se i sami Vukovarci osjećaju tih dana, tako i senzibilitet državljana Hrvatske raste prema stradanju grada u ove dane. Veći posjet bilježimo početkom školske godine, a moram naglasiti i da imamo organizirane posjete braniteljskih udruga i pripadnika vojske i Hrvatske vojske, ali i iz međunarodnih krugova - navodi Čavar. Veći se broj posjeta bilježi i dolaskom proljeća što je opet povezano sa školskim ekskurzijama, a i inače je među ukupnom brojkom posjetitelja najviše djece od predškolske dobi do studenata.
– Redovito nas posjećuju studenti Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba i Ljubljane, ali broj djece u ukupnoj brojci posjeta je oko 60 %, više nego svih drugih kategorija posjetitelja - kaže Čavar.

Prezentiramo istinu o Vukovaru

Vukovar zbog ratnog turizma godišnje posjeti gotovo 200.000 ljudi, a u vojarnu dođe manji dio. Razlozi su višestruki, a jedan od njih je svakako i duljina obilaska cjelokupnog postava vojarne kao i nedostatak bilo kakve reklame. Za obilazak svih sadržaja vojarne treba do sat i pol vremena, sve se odvija uz stručnoga vodiča jer u vojarni je od 15 zaposlenika njih sedam obučeno za rad sa posjetiteljima tako da je obilazak vojarne uvijek stručno odrađen.
– Naš je zadatak da ljudima prezentiramo istinu o Domovinskom ratu i o obrani Vukovara što se ne može odraditi u kraćem vremenskom razdoblju. To je dosta zahtjevan postupak pa posjetitelji, pogotovo oni mlađi, uglavnom dolaze već pripremljeni za informacije koje ovdje mogu čuti - navodi Čavar.
Radno vrijeme vojarne je od 8 do 16 sati s tim da se zaposlenici vojarne prilagođavaju skupinama koje dolaze i kasnije, ali se pritom moraju najaviti. Također se moraju najaviti i za dolazak vikendom tako da ni u takvim slučajevima nema problema sa stručnim vodstvom.
Nerijetko vojarnu posjećuju i pojedinačni turisti, odnosno Vukovarci koji dovode goste u obilazak vojarne i muzejskih postava i sve je to moguće izvesti uz prethodni dogovor, a takvih je posjeta u ukupnoj brojci oko 15 %.
– Posjetitelji dolaze i u ponovljeni posjet jer su prvi put ponijeli pozitivne dojmove i sada to žele prenijeti svojim prijateljima ili rođacima pa ih dovode u Vukovar. Tako smo imali posjetitelje iz Strizivojne, Đakova, Vrpolja i Perkovaca, to je bilo nekoliko obitelji koje su s djecom došle i ovdje boravile tri sata u obilasku - doznajemo od Čavara.
U posljednje tri godine rada Muzejsko multimedijalnoga odjela Domovinskog rata Vukovar, ovo je mjesto posjetilo blizu 100.000 ljudi o čemu se vodi i evidencija potkrijepljena i fotografijama posjetitelja. Inače, svi se posjetitelji mogu upisati u knjigu dojmova pa su tako do sada ispunjene već tri knjige.
- Moram naglasiti da smo u protekle tri godine uspostavili iznimnu suradnju s drugim spomen mjestima stradanja, s braniteljskim udrugama u čijoj organizaciji turisti često i dolaze k nama te sa svim gradskim poduzećima i institucijama s kojima kontaktiramo. Među nama nema nikakvog rivalstva, već samo zajednička želja da posjetiteljima prikažemo istinu o Vukovaru - zaključio je Čavar.
Za sada se ulaz u vojarnu ne naplaćuje, a kada cijeli centar bude dovršen, tada će posjetitelji moći za 30 kuna noćiti u vojarni i tako se zadržati u obilasku grada više dana bez prevelikih financijskih troškova. Kada memorijalni centar bude dovršen, a prostirat će se na 12 hektara površine, ovdje će se moći pratiti cjelokupan razvoj od stvaranja samostalne države do procesa mirne reintegracije.

Spomen dom Ovčara

Najveći broj posjetitelja, koji žele odati počast žrtvama Domovinskog rata, posjećuje Spomen dom Ovčara. Godišnje ovo mjesto posjeti oko 180.000 ljudi, a najviše ih dođe u dane kada se obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.
– Tih dana, znači od 10. do 20.studenog, ovdje nam dođe oko 30.000 ljudi - doznajemo od Vinka Čatalinca iz Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. On u spomen domu dežura svaki peti tjedan u jednoj smjeni, dan je podijeljen u dvije smjene tako da svatko može posjetiti dom i dobiti stručne informacije. Radno vrijeme Spomen doma je od 10 do 17 sati, a najave nisu potrebne.
– Ljudi nam dolaze pojedinačno i organizirano i to nikada nije bio problem - napominje Čatalinac. Ulaz je i ovdje besplatan, a u suvenirnici posjetitelji mogu kupiti suvenire ili uzeti besplatne brošure u kojima je kratak opis događaja na Ovčari uz popis imena ubijenih branitelja i civila.
Spomen dom Ovčara radi četiri godine i za to vrijeme je kroz njega prošlo 720.000 ljudi, napominju iz Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, što znači i da se toliko ljudi upoznalo s događanjima na Ovčari i zvjerstvima koje je ovdje srpski agresor činio nad zarobljenicima.
– Kada posjetitelji izađu van, izrazito su potreseni onim što su vidjeli i čuli, mnogi i plaču, to budu i odrasli muškarci. Jednostavno rečeno, vidi se da im nije svejedno zbog onoga što su Vukovarci ovdje doživjeli i na taj način možemo biti sigurni da naša žrtva neće biti zaboravljena - napominje Čatalinac.

Pišu osmu knjigu dojmova

Kada je riječ o kategorijama posjetitelja, godišnje Spomen dom Ovčara posjeti oko 40.000 učenika osnovnih i srednjih škola diljem Hrvatske dok su ostatak posjetitelja ljudi starije životne dobi koji su i sami ili sudionici Domovinskog rata ili samo žele doznati više o ovom zloglasnom mjestu. Za djecu je program prilagođen bez teških potresnih detalja koji nisu ni primjereni njihovom uzrastu. Ondje postoji i knjiga dojmova u koju su se osim domaćih posjetitelja upisali i brojni posjetitelji iz azijskih i arapskih zemalja, Južne Amerike, SAD-a i gotovo svih europskih zemalja. Upisuju uglavnom svoje zgražanje nad nedjelima počinjenim nad nedužnim žrtvama i riječi podrške ljudima koji su to preživjeli. Do sada je ispisano sedam takvih knjiga, a u neke su upisana i poznata imena poput one Carle del Ponte, nekadašnje glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, Paula Vandorena, veleposlanika EU u RH, svih visokih hrvatskih dužnosnika i brojna imena običnih ljudi kojima je zločin počinjen na Ovčari još uvijek neshvatljiv. Nakon posjeta spomen domu ljudi obično odlaze na mjesto masovne grobnice gdje zapale svijeće u spomen na sve žrtve koje su upravo na tom mjestu pobacane u zajedničku grobnicu.

Pola milijuna posjetitelja na Memorijalnom groblju

Na putu iz grada prema Ovčari posjetitelji zastanu na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata koje je status memorijalnoga dobilo prije točno deset godina i do sada je kroz njega prošlo blizu 600.000 ljudi. Točnije, evidenciju je resorno Ministarstvo branitelja počelo voditi od svibnja 2001. i do kraja listopada ove godine memorijalno je groblje posjetilo točno 545.550 osoba. Samo je u studenom prošle godine bilo 33.350 posjetitelja. Porast posjetitelja iz godine u godinu postao je stalan, a najmanje je posjetitelja u zimske dane tijekom siječnja i veljače kada ih bude tek nekoliko stotina. Posjetitelji su uglavnom učenici osnovnih i srednjih škola, umirovljenici, članovi udruga iz Domovinskog rata, sportski klubovi, razna društva, hodočasnici, službena izaslanstva županija, gradova ili općina, političke stranke, iseljenička društva i slične organizacije.
- Povremeno se bilježe i posjeti stranaca, uglavnom osoba na studijskim putovanjima i seminarima, a uočavamo i konstantni porast heterogenih grupa (klasični turisti) u organizaciji turističkih agencija - doznajemo od Marije Alvir, glasnogovornice Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

Skrb ministarstva

Sredstva za održavanje, čuvanje i zaštitu groblja osiguravaju se u državnom proračunu preko Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a te poslove obavlja vukovarski Komunalac dok održavanje reda i mira te protokolarnu skrb na groblju provode za to ovlaštene osobe iz Službe protokola. Svaku skupinu posjetitelja dočekuje djelatnik službe na ulazu u groblje te ih, nakon upoznavanja, vodi u obilazak groblja i pritom ih upoznaje s činjenicama vezanim za osnivanje i gradnju groblja, ekshumacije i identifikacije žrtava iz masovne grobnice, značenju bijelih križeva, alejama i broju pokapanih osoba, uređenju groblja, spomeniku i svim ostalim detaljima vezanim za objekt a po potrebi i prema iskazanom zanimanju i pobliže informacije o pokopanim osobama.
Posjetitelji Memorijalnog groblja ne moraju se najavljivati, a budući da se Služba protokola nalazi na objektu tijekom cijeloga dana, najave su potrebne samo za izaslanstva koja polažu vijence. Radno vrijeme je u ljetnom razdoblju do 7 do 20, a u zimskom 7-18 sati.

Mjesto sjećanja – bolnica

Kako doznajemo od Nevenke Soldo, voditeljice muzeja Mjesto sjećanja - Vukovarska bolnica 1991., kroz njihove je podrumske prostorije, u kojima je muzej smješten, tijekom prošle godine prošlo 37.500 posjetitelja. Broj posjetitelja po mjesecima varira, ali se može uočiti kako ih najviše u proljetnim mjesecima te u jesen kada se cijela Hrvatska prisjeća vukovarske tragedije.
– Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., naš muzej u samo nekoliko dana posjeti oko 13.000 posjetitelja i to su sve organizirani posjeti. Turisti se i inače kod nas moraju najaviti i najavu potvrditi pisano, a mi pripremimo prezentaciju o događanjima u bolnici koja traje oko 45 minuta - navodi Nevenka Soldo dodajući kako posjetitelje najviše zanima cjelokupna priča o ranjenicima i osoblju, odnosno svih 90 dana opsade grada. U muzej vukovarske bolnice najčešće dolaze učenici, studenti, umirovljenici i hodočasnici, a u sklopu muzeja otvorena je i suvenirnica gdje se može nabaviti prigodna literatura te suveniri specifični za Mjesto sjećanja –Vukovarska bolnica 1991.

Paljenje lampaša u znak sjećanja na žrtve Vukovara

Šest tisuća lampaša u znak sjećanja na Grad heroj

“I reći ću vam samo još jednu stvar - zapamtite Vukovar”, natpis je kojim su branitelji podsjetili na vukovarske žrtve