Nemogu vjerovati da "12 poginulih redarstvenika" nisu zaslužili bolje obilježje od obične spomen ploče.Spomen ploče s golim imenima i prezimenima te datumima rođenja. Ta spomen ploča gotovo ne govori ama baš ništa.
  Ne govori ono najbitnije: zbog čega su baš tu stradali i od koje ruke su stradali.
Za bilo kakvo bar ono osnovne informacije o tom krvavom Svibnju na toj spomen ploči dozvolu bi trebala dati lokalna samouprava.Doslovno dozvolu bi trebali dati sami počinioci tog za nas tragičnog događaja.I dolazi do pravog apsurda.Da bi se podiglo dostojnije koje te žrtve zaslužuju obilježje,trebamo ljepo zamoliti za dozvolu upravo same sudionike.
   Dobro se sječam par dana poslje tog dgađaja bila je jedna kontakt emisija na TV Beogradu. Emisija o hrabroj obrani Borova sela.U toj emisiji pored "velikog Hrvatskog novinarskog pera, vojnog analitičara Miroslava Lazanskog tada uglednog lista Danas(90 prelazi u BG. Politiku) gostuje i sam Šoškočanin. Šoškočanin detaljno opisuje tu hrabru obranu sela gdje u obrani sudjeluje na ovaj ili onaj način cjelokupno stanovništvo tog sela.U emisiji se izričito divi ssa svojim naoružanjem (Tomsonom koliko je ta strojnica učinkovita). Veliča kako je dobro i savršeno organizirana te kako ustaše nisu imale ama baš nikakve šanse.
  Taj isti Šokočanin sredinom Svibmja ili se utopio ili je utopljen u Dunavu.
Zato mi je neiznjerno drag jučerašnji pokušaj suboraca pokojnih redarstvenika da postave dostojnije obilježje o samom događaju.To je zaista veliki čin makar znam da je to samo pokušaj da od toga nema ništa.Taj jučerašnji čin i to nošenje 70 kilogramske ploče za mene je poput ulaska u Borovo selo 2 Svibnja 91.