Kalendar je učinio svoje, pa je blagdan sv. Nikole, 6. prosinca, opet "pao" u petak. Kao i 1991. godine. No, blagdan sv. Nikole  1991. godine ostat će zauvijek zapisan u povijesti grada Dubrovnika kao jedan od najtežih dana. Tog petka pripadnici srpskih i crnogorskih postrojbi JNA, pojačani četničkim dobrovoljcima i potpomognuti ratnim zrakoplovstvom i brodovima Jugoslavenske ratne mornarice smještenim u Boki Kotorskoj napali su Dubrovnik svim raspoloživim sredstvima.

Tog petka, cijeli je Dubrovnik gorio.

U ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. godine, oko 5:45 sati započeo je topnički udar na utvrdu Imperial na Srđu. Istovremeno, kreće kombinirani pješačko - tenkovski napad srpsko-crnogorskih agresora. Jedan tenk uz potporu pješaštva je krenuo iz pravca istoka, iz sela Bosanka, a drugi tenk, također uz potporu pješaštva, iz pravca zapada, sa polusrušene stare utvrde Strinćjera. Noć uoči napada neprijateljske snage su se zbog konfiguracije terena uspjele privući do gornje postaje žičare gdje su čekale početak napada. Snage obrane su uočile neprijateljske pokrete, ali zbog potpisanog primirja branitelji nisu tim pokretima pridavali važnost.

 

Nakon prvotnog udara branitelji se povlače u unutrašnjost utvrde a neprijatelj zauzima istočno krilo i izbija na gornju terasu središnjeg dijela utvrde. Branitelji povremeno izlijeću iz utvrde na gornju terasu te ručnim bombama pokušavaju odbiti napad. Neprijatelj uzvraća također bombama, pa su tom prilikom dva branitelja ranjena. Neprijateljski tenkovi prilaze samoj utvrdi i dolaze na tridesetak metara daleko od njenog ulaza. Jedan od branitelja uspijeva pogoditi kupolu tenka koji je napredovao sa zapada. Posada tenka, ostavši bez uređaja za promatranje, panično traži pomoć i zamjenu.

Istoga dana u ranim jutarnjim satima neprijateljski vojnici s utvrde Strinčjera dolazi na kotu Jedarac iznad gradskog predjela Nuncijata sa zadaćom da spriječi pokušaj branitelja Nuncijate da krenu u pomoć braniteljima Srđa. Dobro utvrđeni neprijatelj je otvorio mitraljesku i minobacačku vatru po Nuncijati.

Uzvraćaju branitelji Nuncijate

Branitelji Nuncijate uzvraćaju pa se nakon gubitka dvojice vojnika, te ranjavanja trećeg, neprijateljski vojnici, unatoč grupi od desetak vojnika koji su u međuvremenu stigli kao pojačanje, povlače sa kote Jedarac natrag na utvrdu Strinčjera.

Istovremeno, a nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde traže od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića, da izda zapovijed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika kreću dvije grupe pripadnika Specijalne policije.

 

Prva grupa, sastavljena od šestorice branitelja, izlazi pod samu utvrdu te tromblonskom minom uništava neprijateljsko uporište u gornjoj postaji žičare. Tom prilikom je poginuo najmanje jedan neprijateljski vojnik. Branitelji, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati "Zovi, samo zovi" te posljednjim snagama uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je.

Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje sa povlačenjem.

Bitka za Srđ jedna od najvećih pobjeda

Bitka za Srđ se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Neprijatelj je zbog svoje nemoći pri napadu na utvrdu, topništvom tuče i po staroj gradskoj jezgri Dubrovnika te po svim crtama obrane, poglavito po hotelu Belvedere i selu Sustjepan u kojem su četvorica branitelja poginula.

Cijelo gradsko središte Dubrovnika trpi jake topničke napade, mahom na civilne objekte i staru gradsku jezgru. Za agresorskog napada na Dubrovnik pogiba 19 branitelja i civila, a 60 ljudi teže je ili lakše ranjeno. Osim ljudskih žrtava ogromna je bila i materijalna šteta. Na povijesnu gradsku jezgru palo je više od tisuću granata, oštećeno je više od 460 zgrada, a devet dubrovačkih palača nestalo je u požaru izazvanom napadom agresorske srpsko-crnogorske vojske.

Razarali i franjevački samostan

Samo na franjevački samostan "Male braće" upućeno je 37 projektila, čime su srpski i crnogorski zločinci još jednom, nakon razaranja Vukovara i zločina na Ovčari, pokazali i dokazali da im ništa nije sveto.

Ipak, svi napadi na Dubrovnik, 6. prosinca 1991. godine, na blagdan sv. Nikole, su uspješno odbijeni. Taj je dan malobrojna obrana Dubrovnika dobila rat.

Grad obranila 163 heroja

Tog petka, za vrijeme najžešćeg napada u dubrovačkoj povijesti, na prvim crtama obrane nalazilo su se točno 163 branitelja. Već 16. siječnja 1992. godine osnovana je 163. brigada HV-a koja je ime i dobila po točnom broju branitelja koji su 6. prosinca 1991. obranili Dubrovnik.

Tijekom studenog 1991. godine, na području Dubrovnika osnivaju se 1. i 2. pješačka bojna. Ove dvije postrojbe branile su grad i to: 1. pješačka bojna na potezu od hotela Belvedere do istočnog ulaza u grad i utvrde Imperijal na Srđu, a 2. pješačka bojna položaje u selu Sustjepan, naselju Nuncijata, te na Jadranskoj turističkoj cesti iznad naselja Gruž. Njima su se krajem studenoga 1991. godine pridružili pripadnici  IX. bojne HOS-a koji su bili stacioniran u utvrdi Imperijal, na Srđu, na kojoj je bio instaliran odašiljač Hrvatske radio televizije.

U zapadnom krilu utvrde Imperial nalazilo se oko 12 branitelja iz Dubrovnika, a u središnjem tridesetak pripadnika 4. gardijske brigade, i to pripadnici Samostalne satnije, koji su tih dana gliserima Odreda naoružanih brodova ušli u opkoljeni Dubrovnik kao ispomoć malobrojnim braniteljima grada. Pomoć braniteljima Srđa i utvrde Imperial davali su pripadnici protuzračne obrane sa dva protuzrakoplovna topa 20 mm, posada topa "ZIS" 76 mm te minobacači 82 mm. Ovi heroji zajednički su 6. prosinca 1991. godine obranili Dubrovnik.