Mirko Jakovljević 

Zapovjednik profesionalne postrojbe Bojna "Andrija Tadić" Žepče, u sastavu Pukovnije "Ante Bruno Bušić", sada I Gardijske brigade HVO, rođen je 20. veljače 1964. godine, u Lupoglavu općina Žepče, od majke Pave i oca Ante, kao drugo po redu dijete u osmočlanoj obitelji. Imao je 4 brata i 3 sestre. Školovanje je završio u Osovi, Lupoglavu i Zenici. 
Još 1991. godin počinje njegov borbeni put za obranu Hrvata i hrvatskih prostora od agresije srpske i crnogorske vojske, srpskih dragovoljaca, domaćih četnika i ostataka bivše "JNA". U rat odlaze i njegova tri brata. Od tada počinje prismotra na njegov rodni dom, tadašnja vlada proglašava ih neprijateljima sustava SFRJ, kao društveno i moralno nepodobni, te priželjkuju njegov povratak u rodno Žepče kako bi ga uhitili. 
Mirko Jakovljević, uveliko ratuje, po Hrvatskoj, stječe prva borbena i zapovjednička iskustva, te biva predložen za polaznika I Časničke škole u Zagrebu. 
Po završetku časničke škole na I -Sljemenu i Kumrovcu, sa odličnim uspjehom, dobiva čin satnika HV, te biva raspoređen - imenovan za zapovjednika elitne postrojbe "Bosanski zmajevi", koju uglavnom čine iskusni i prekaljeni ratnici rodom iz Bosne i Hercegovine, ali koji su do tada svoja borbena iskustva stjecali po bojištima Hrvatske. 
Dio borbe u Bosni

Borba Mirka Jakovljevića 
Ostvaruju tada "Bosanski zmajevi" pod zapovjedništvom Mirka Jakovljevića značajne rezultate po bojištima Novske, Kričkog Gorja, Josipdola, itd. Početkom agresije srbočetničke vojske na Bosnu i Hercegovinu, početkom 1992. godine, dok vlada tadašnje BiH uveliko tvrdi da rata u Bosni i Hercegovini neće biti, "Bosanski zmajevi" ostvaruju vidne rezultate braneći Posavinu. 
Borbe započinju u okolici Bosanskog Broda,. Koraće, Kričanovo, Sijekovac, Novo Selo itd. "Bosanski zmajevi" sa zapovjednikom Mirkom Jakovljevićem čine okosnicu obrane i uvez ivanje samoorganizovanog hrvatskog pučanstva na ovim prostorima 
Jedne prilike, kako je pričao Mirko, 27 pripadnika Bosanskih zmajeva je krenulo u akciju čišćenja naselja preko magistralnog puta; oko stadiona Premium. Za vrijeme akcije, koja je trajala do kasno u noć svi pripadnici, pa i zapovjednik Mirko bili su ranjeni! Da nepisem u nedogled vodile su se i dalje borbe a Mirko je sudjelovao u svakoj od njih i bio je ranjavan vise puta!

Zapovjednistvo u Žepču bojna Andrija Tadic

Po zapovjedi generala Ante Rose, da se formira prva profesionalna postrojba HVO, i to baš u Žepču, Mirko sa ostalima dolazi na ove prostore 18. lipnja 1992. godine. Dolazi do velikog priliva dragovoljaca iz ranije formiranih specijalnih vodova, prave se poligoni za obuku, nabavlja oružje i oprema i počinje sa radom. 
Međutim, neprijatelj sve više napada naše položaje na Komušini. Mirko sa još 12 dragovoljaca Bojne odlazi stalno kao ispomoć obrane Hrvata i-hrvatske Komušine. 
Nakon toga vodi akcije Bojne na prostorima Dubrava, Crnog Vrha. Maglaja itd. U Maglaju Bojna na čelu sa Mirkom zaustavlja neprijateljsku ofenzivu, uništava oklopni vlak. neprijatelja, i obranjuje Maglaj. 
Petnaestog studenog neprijatelj  pokušava da prije zime spoji Teslić i Ozren, ofenzivom nazvanom "Posljednja "šansa", koju razrađuje i vodi osobno general Slavko Lisica. Po zapovijedi Bojna odlazi•na te položaje obrane na Hatkinim Njivama kao ispomoć postrojbama koje su hrabro držale te crte obrane.U silovitom napadu neprijatelja, snijeg se crnio od granata i mina. Mirko biva teže ranjen. kao i još sedam pripadnika Bojne, u toj ofenzivi. I pored toga, obrambeni položaji Hatkinih Njiva ostaju čvrsti i stabilni a Hrvati i dalje na svome.

Početkom 1993. godine muslimanski fanatici i fundamentalisti počeli su napade na postrojbe HVO s ciljem potčinjavanja pod zapovjedništvom tzvArmijeBiH, protjerivanja Hrvata sa vjekovnih ognjišta, a naseljavanjem muslimana iz istočne Bosne, Krajišnika itd. Jedan po jedan grad pada pod muslimanske snage. Postrojbe HVO se povlače, hrvatsko pučanstvo ostavlja na tiranisanje muslimanima. 
Uvidjelo se da taj sukob neće zaobići ni Žepče. Mirko se uključuje u pripremu obrane Žepča i okolice. Na sukob se nije trebaolo dugo čekati. Muslimani 24. lipnja napadaju naše postrojbe i počinju borbe. Mirko, ostalipripadnici Bojne, kao i pripadnici 111 xp Brigade, započinju borbu sa daleko brojnijim neprijateljem, kojem pristiže i pomoć iz Zenice i Kaknja. Neprijatelj je počeo da bježi, da se predaje. Nakon pet dana borbe protiv muslimana, Mirko Jakovljević biva imenovan za zapovjednika obrane grada Žepča. 
U borbama protiv muslimanskih snaga, za oslobođenje Preka, Mirko 2. srpnja biva po peti put ranjen u obe noge. Odlazi naliječenje u Republiku Hrvatsku, ali se ubrzo vraća sa zapovijedi o imenovanju za zapovjednika Bojne »Andrija Tadić" Žepče. 
Smrt Mirka Jakovljevića 
Učestvuje u akcijama: protjerivanja muslimanskih snaga iz Preka, Drenjka Orahovice, Kiseljaka, Hrastuše, Previle, Bandere itd. Iako još neoporavljen pomaže koliko može u svakoj akciji. 
Početkom prosinca po zapovjedi Mirko Jakovljević odlazi u Hercegovinu. Pri povratku policija VRS (Vojske Republike Srpske), po zapovijedi srpskih vlasti nedozvoljava prolazak za Mirka Jakovljevića preko srpske teritorije do Žepča, do kojeg se uvijek vraćao i uvijek želio, vratiti. Sva ubjeđivanja i molbe kod srpskih vlasti nisu pomogle. "Mirko Jakovljević nemože više za Žepče ... " 
Nakon te spoznaje razočaran i afektivan, vraća se u Grude, te odlazi da posjeti djevojku u Splitu i sestru u Šibeniku. Zbog kiše, noći; klizavosti i smanjene vidljivosti u Kaštelima doživljava prometnu nesreću u kojoj biva teško povrijeđen. Povrede su grudnog koša, stomaka; prelom natkoljenice itd. Nakon sedam dana liječenja u intenzivnoj njezi, sedam dana kome, 31. 12. 1993. godine dolazi pred ponoć k svijesti i saznaje da se nalazi u bolnici i što se sve desilo. Na traumatološkom odjelu splitske bolnice Firule osjeća se dobroi započinje oporavak., Postoperativni tok ide po planu. Svaki dan je bolje. Žao mu što nemože u Žepče, što nemože da pomogne ostalima u borbi do kraja. Daje upute i brine se za svakog vojnika raduje se osvojenom Bukoviku, žao mu momaka koji su i živote utkali u taj Bukovik. 
Osmog siječnja dolazi do pogoršanja, zdravstvenog stanja, prebacuje se u centar intezivne njege, vrši se punkcija grudnog koša, dolazi do poremećaja disanja i rada srca i pored hitne liječničke pomoći UMIRE. 
Svi su tužni i iznenađeni. Plaču i bolesnici u sobi broj 7 u kojoj je ležao. Ne mogu shvatiti da je umro. Umro je sin žepačkog kraja i istinski borac za slobodu. Na sahrani u Grudama 12. siječnja željeli su prisustvovati mnogi, a najviše njegovi suborci, prijatelji iz Žepča, ali nisu mogli doći. Na ispraćaj i opraštanju od našeg zapovjednika Mirka je rečeno: »Dragi naš zapovjedniče Mirko! Tužna je spoznaja i istina da smo te izgubili u trenutku kad si nam u Postrojbi i pučanstvu Žepačog i ostalog hrvatskog pučanstva bio najpotrebniji.. Izgubili smo te u ovim sudbonosnim trenucima za našu opstojnost na stoljetnim nam ognjištima i domovima. Tvoj odlazak je za sve nas nenadoknadiv gubitak. Još rujna 1991. godine kao dragovoljac otišao si u rat u Hrvatsku, za obranu Hrvata i Hrvatske od srpskog agresora. Branio si Hrvate na bojištima Slavonije, Dalmacije, Posavine, Dervente, Bosanskog Broda, Maglaja, Komušine, Novog Šehe 
ra, tvog rodnog Žepča i drugih prostora, kako od srpskog, tako i od muslimanskog agresora. U tim borbama bio si 5 puta ranjavan i zadobio 11 ratnih rana. Uvijek si se ponovno vraćao u Postrojbu, iako još neoporavljen, pomažući savjetima, uputama i direktnim učešćem ili potporom u akcijama. 
Tvoja iskustva iz rata, stručnost i hrabrost u akcijama bili su primjer zapovjednika koji je uvijek zapovijedao "ZAMNOM", što je djelovalo kao podsticaj za ostale vojnike i zapovjednike da uvijek istraju do kraja, ali i tako nastave. Našu slobodu i konačnu pobjedu nisi dočekao, jer te tragična sudbina zauvijek otrgla od nas. Uvijek si iamAo nadu i volju za životom, optimizam u pobjedu, što ti je i pomoglo da -mnoge bitke dobiješ. Ipak ovu nisi uspio. Posljedice nezgode bile su takve i smrtonosne. 
Dragi Mirko! Borbeni put bojne »Andrija Tadić" Žepče je i tvoj borbeni put, kojeg ćemo nastaviti i istrajati u toj borbi do konačnog cilja. Sretni smo što smo te imali. Zahvalni smo ti što si kao hrabri Hrvatski vitez učinio za nas u Postrojbi, za naše prostore, hrvatski . narod i svima nama dragu domovinu. Tvoj mladenčaki ideal pridružio te Zboru hrvatskih mučenika. 
Dragi zapovjedniče Mirko! Ne postoji zaborav, već samo sjećanje na tvoju plemenitu mladost, požrtvovnost i djela kojim si nas sve zadužio. 
Obitelji preminulog Mirka, suborcima, prijateljima i ostalima, u ime 1 Gardijske brigade »Ante Bruno Bušić" HVO, 3. Pješačke  bojne Žepče, izražavam sućut, a našem Mirku neka je vječna slalava i hvala za sve što je za nas učinio, a njegovoj duši neka je vječni pokoj, a njemu laka Hrvatska gruda.