'Generali' u režiji prisavskih krivotvoritelja

Prošlo je petnaestak dana od prikazivanja treće, odnosno zadnje epizode HRT-ovog serijala Generali, kojemu je scenarist i autor novinar Hrvoje Zovko. U međuvremenu su objavljena tri  analitička osvrta vrijedna pozornosti, dva osvrta Joška Buljana (Hrvatski tjednik, brojevi 507 i 508), a jedan na portalu hrsvijet. Reagirao je i odvjetnik generala Gotovine Luka Mišetić u intervjuu Večernjem listu, 23. 06. 2014. g.

U najavama prikazivanja serijala Zovko se pohvalio da mu je to 'prvi i samostalni dokumentarni film' na kojemu je, kako kaže, radio godinu dana. Unatoč tome, nije nepoznat novinar. Na dvadesetu se godišnjicu pada Vukovara u središnjoj informativnoj emisiji 'hrvatske televizije' gledateljstvu predstavio prilogom upravo onako kako su to agenti neprijateljske kontraobavještajne službe napravili 1991. godine, dakle kao krivotvoritelj istine o obrani spomenutog grada, pa je s ovim trodjelnim dokumentarnim filmom Generali u krivotvorenju novije hrvatske povjesti napravio i korak dalje.

Prema broju laži i manipulacija ovaj se trodjelni serijal može shvatiti i kao dezinformativni prinos ustrajnom krivotvorenju istine iz novije hrvatske povijesti unatoč presudi Žalbenog vijeća u predmetu Gotovina, Čermak, Markač. Ta krivotvorina ne bi imala nikakvu važnost da nije rađena pod krovom kuće kojoj je vlasnik hrvatska država niti bi bila kakva novost da nije predstavljena kao dokumentarni film.

O kakvim se krivotvorinama u serijalu radi?

I prije emitiranja serijala Generali, samo nekoliko dana nakon presude Žalbenog vijeća mogli smo čuti i čitati slijedeće optužujuće tvrdnje voditeljice Dokumente Vesne Teršelić (Hina, 19. 11. 2012.) i Milorada Pupovca (Novi list, 15.12. 2012., Der Standard, 24. 11. 201.):

- Hrvatske vlasti su sprječavale povratak izbjeglih Srba i zataškavali zločine.

- U Hrvatskoj nema niti jedne pravomoćne presude za ratne zločine tijekom i nakon Oluje.

- Prema podacima HHO-a od početka Oluje do kraja 1995. ubijeno je više od 600 civila.

- Prema podacima HHO-a ubijeno je oko 800 Srba, a prema nekim drugim ubijeno je između tisuću i dvije tisuće.

- Hrvatske vlasti su kontrolirale (oslobođeni prostor), puštali su lopove da ulaze u tamošnja sela i pljačkaju.

- Presuda je shvaćena kao oslobađanje krivnje i pobjeda one politike od koje se Hrvatska distancirala 2000.

- Nakon oslobađajuće presude generalima Ante Gotovini, Mladenu Markaču i ranije Ivanu Čermaku 'ostaje pitanje: Tko je kriv?'

- Zašto bi bio legitiman rat za ponovno uspostavljanje granica koji se velikim zločinima pretvorio u etničko čišćenje? Ako generali nisu krivi, tko je onda kriv?

U Hrvatskoj dakle postoje javne osobe, pojedinci, centri, odbori, udruge i mediji ... koji se ne mire s činjenicom da je Haški sud utvrdio legitimitet Domovinskog rata i Operacije Oluja. Tu obvezujuću zakonsku činjenicu osim Građanskog odbora za ljudska prava i Dokumente (koja uživa potporu predsjednika Josipovića), ne uvažava ni HRT što potvrđuje i serijal Generali u kojemu se dijelom na isti a dijelom na približno isti način ponavljaju navedene optužujuće tvrdnje:

? Nema nikakvog razloga da osobnu pobjedu (generala) ... pretvaramo u pobjedu ove zemlje; ono što se dogodilo u kolovozu '95. ... njen je moralni krah. (Ivica Đikić)

? Dogodilo se etničko čišćenje i to su nesumnjivo činjenice. Rat je u suštini bio dogovoren. (Drago Kovačević)

? Danima je trajalo to da su iz Splita vlakom i vlakovima odlazilo u Knin pljačkati tamošnje trgovine, kuće, napuštene objekte ... to je trajalo danima, tjednima, to su svi znali. (Đikić)

? Ako postoji komandna odgovornost, za ono što se događalo, onda su odgovorni i Markač i Gotovina. (Kovačević)

? Tko postavlja pitanje: Što je je vojna policija radila, koja je uloga vojne policije, tko postavlja pitanje Državnog odvjetništva primjerice, sudbene vlasti, represivne vlasti, ustroja, Vojnog državnog odvjetništva? Gospodin Bajić je tada bio vojni državni odvjetnik za Zborno područje Split itd. Treba njega pitati: 'Što ste glavni državni odvjetniče poduzeli kao najodgovorniji da se otkriju počinitelji (zlodjela)'. 'Znate što je poduzeo? Nula! Zero!' (Željko Sačić)

? Ivan Jarnjak je odgovoran za sve stvari, za sve zločine koje je Specijalna policija radila za vrijeme rata, ako ni po čemu drugom a ono po zapovjednoj odgovornosti. (Željko Peratović)

? Ali odmah iza njih (hrvatske vojske, op. I.M.B.) policija je trebala zaštititi civile. Tu treba reći svoje zašto nije zaštitio civile Jarnjak kao ministar unutarnjih poslova. Na to on treba odgovoriti. (Stjepan Mesić)

? Ja mislim da je određeni plan da Srbi nestanu s tog područja sasvim sigurno postojao ... i to se može dokazivati ... može i brijunskim transkriptom, ali ne nužno time, ja bih to dokazivao posljedicama ... što se događalo nakon Oluje, znači, ubijalo se danima, pljačkalo se danima, palilo se danima na tome području, a nitko nije poduzimao ništa da se to zaustavi. (Đikić)

? Pravomoćno oslobođeni generali Markač i Gotovina sasvim sigurno jesu imali određeni stupanj odgovornosti za ono što se događalo na tome prostoru južnog sektora tkz. Krajine od početka kolovoza do recimo kraja listopada '95. godine. Naravno, možemo razgovarati o razini njihove odgovornosti za ono što se događalo, ali da su odgovorni, ja mislim da jesu izvan svake sumnje.(Đikić)

? Iako će to šokirati hrvatsku javnost, ne slažem se da nije postojala politika koja je namjeravala da što manje Srba ostane u 'krajini'. (Florence Hartmann)

? Netko je odgovoran ... žrtve postoje, ima netko tko je kriv za to ... žalosno je da Haag i Hrvatska nisu doveli do toga ... (Florence Hartmann)

? Znači, mi još nismo odgovorili na ta pitanja, zašto, tko je propustio, na koji način, i ja nekako očekujem da će i generali Gotovina i Markač sada kada budu na slobodi, na neki način – ne javno – ali ali na neki način ... jer oni i te kako mogu utjecati, pomoći da se to rasvijetli, da konačno tu knjigu zatvorimo. Dok ona ne bude zatvorena, neće biti dobro (Jadranka Kosor)

? Nakon odlaska 150 ili 200 tisuća Srba s tog područja, planski, u državnoj režiji na to područje u kuće tih ljudi koji su otišli, planski dovođeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine iz određenih djelova Bosne i Hercegovine koji su bili predviđeni za iseljavanje Hrvata: Vareš, Kakanj, Drvar, itd. Ako nije postojao plan da Srbi nestanu trajno ili što duže s tog područja, zašto je država u svojoj režiji dovodila ljude iz druge zemlje i davala im opet svojim ukazima i aktima i odlukama kuće ljudi koji su otišli. (Đikić)

Izravne i neizravne optužbe koscenarista serijala Generali i autorovih sugovornika

Ukratko, Teršelić i Pupovac u tisku i u drugim medijima, a Mesić, Đikić, Peratović, Kovačević,Hartmann, Sačić u serijalu iznose izravno i neizravno optužbe da su: (a) Srbi protjerani iz Hrvatske, (b) da su hrvatske vlasti znale za zločine, da su dopustile ubojstva, pljačke i palež s namjerom da spriječe povratak protjeranih, (c) da su hrvatske snage ubile više od 600 Srba tijekom i nakon operacije Oluja, (d) da hrvatske pravosudne vlasti i policija nisu istraživali počinjene zločine, (e) da su nakon Oluje uvedeni diskriminirajući stambeni zakoni.

Sve ove tvrdnje u konačnici znače da je postojao udruženi zločinački pothvat.

Pravorijek Haaškog Tribunala

Nevolja je onih koji su izrekli ovakve optužujuće tvrdnje samo i jedino u tome da je Haški Tribunal nakon 17 godina istrage i četiri i pol godine sudskog procesa ove, a i mnoge druge optužbe u pravosnažnoj presudi poništio:

( A) Srbi nisu bili protjerani iz Hrvatske, zaključak je to ne samo Prvostupanjskog vijeća koje je Gotovinu osudilo, jer su (prema stavku 1762. presude) 'dužnosnici republike srpske krajine pozvali stanovništvo na evakuaciju; Srbi su izbjegli zbog straha od nasilja povezanog s oružanim sukobom; izbjegli su zbog nepovjerenje u hrvatske vlasti i činjenice da su neki Srbi koji su odlazili prouzročili efekt masovnog odlaska (stavci 1754, 1762), nego je to zaključak i Žalbenog vijeća. Ono je zaključilo da Srbi nisu protjerani; zaključilo je da nije bilo prekomjernog i ne selektivnog granatiranja; zaključilo je da nije postojao 'zajednički zločinački pothvat' koji bi uključivao hrvatsko političko i vojno vodstvo.

(B) Iako je Sudsko vijeće u prvom stupnju osuđujuću presudu gradilo na tezi prekomjernog i neselektivnog granatiranja, ono u 2321. stavku presude jasno odbacuje tvrdnje iz optužnice da je hrvatska vlast namjerno dopustila ubojstava, pljačke i palež s ciljem da se izbjeglim Srbima spriječi povratak:

- Raspravno je vijeće zaključilo da zajednički cilj tzv. zločinačkog pothvata nije predstavljao ni uključivao kaznena djela progona (nestanak osoba, bezobzirno razaranje, pljačkanje, ubojstvo, nehumanost, okrutno postupanje i protupravno zatočivanje), uništavanja imovine, pljačkanja, ubojstva, nehumanih djela i okrutnog postupanja.

(C) Hrvatske snage nisu ubile 600 civila tijekom i nakon operacije Oluja, tvrdnja je haškog Tužiteljstva: u sektoru jug ubijena su 320 civila. Međutim, za razliku od Tužiteljstva, HHO-a i Dokumente, Raspravno je vijeće zaključilo da su ubijena 44 civila.

(D) Optužbu da hrvatske vlasti nisu istraživale zločine Sudsko je vijeće odbilo obrazloženjem u 2203. stavku presude:

- Raspravno vijeće konstatira da, iako dokazi ukazuju na incidente namjernog ometanja izvjesnih istraga, nije moguće nepobitno utvrditi da su hrvatske vlasti usvojile politiku ne vođenja istraga u vezi sa zločinima počinjenim tijekom i poslije operacije Oluja protiv Srba iz krajine na području na koje se odnosi Optužnica.

(E) Hrvatsko državno vodstvo nije donosilo diskriminirajuće stambene zakone poslje Oluje (Misli se na Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, NN 073/1995). Žalbeno je vijeće poništilo zaključak da su Srbi protjerani, što posljedično tome znači da stambeni zakoni donešeni poslje Oluje nisu bili u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom.

- Tvrdnje Ivice Đikića, zanimljivo, sukladne su tvrdnjama iz treće Optužnice koju je Tužiteljstvo podiglo nakon uhićenja generala Gotovine. Ono je naime tvrdilo da je hrvatski državni vrh bio udružen u zločinački poduhvat, koji je između ostalih imao ključni element -  diskriminirajuće zakone. Ti su zakoni, stajalo je u optužnici, uvedeni kako bi se vlasništvo nad imovinom oduzelo građanima srpske nacionalisti i predalo Hrvatima koji bi došli iz BiH i tako kolonizacijom oslobođenog prostora zabetoniralo etničko čišćenje. Kako bi toj Đikićevoj tvrdnji i inkriminaciji iz treće Optužnice dao snagu dokaza, Zovko je u trećem dijelu serijala 'nalijepio' izjavu tadašnjeg potpredsjednika Vlade Bosiljka Mišetića koju je dao u Vlaku slobode (26. 8. 1995.). U izjavi je Mišetić najavio donošenje Uredbe prema kojoj će se napuštena imovina pod posebnim uvjetima dati u posjed Hrvatima prognanim iz drugih područja. I doista, nakon Oluje donešena je Vladina Uredba a kasnije i Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (NN 073/1995). Međutim, Žalbeno je vijeće poništilo zaključak da su Srbi protjerani pa je ništavnim postao i zaključak da su stambeni zakoni poslje Oluje bili u koliziji s međunarodnim humanitarnim pravom.

- Očekivanja Jadranke Kosor (treći nastavak serijala) prema kojima bi 'javno ili tajno dvojica oslobođenih generala mogla utjecati' na zatvaranje knjige prošlosti, nije ništa drugo do ponovno navlačenje optužujuće sumnje i mrlje koja je na sudu u den Haagu konačno s njih maknuta.

Ovakvu, 'dubokoumnu' izjavu može dati osoba koja je i prije gubitka premijerskog broša i važnosti živjela od udivljenja vlastitoj pojavi, što su nesumnjivo prepoznali  dužnosnici instituta IFIMES koji joj je 2010. g. dodijelio nagradu za državnika godine i primio u savjetodavno članstvo.

Taj je naime Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije u listopadu 2013. godine nominirao glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza za Nobelovu nagradu za mir. Zanimljivo, nasljednik Carle del Ponte je u siječnju te iste godine u intervjuu beogradskim Večernjim novostima izjavio da su 'dokazi sažeti na 1300 stranica bili dovoljni da se osude hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač'.

Još je jedna činjenica zanimljiva: nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima spomenuti je institut pokrenuo hajku na suca Theodora Merona, i to tri mjeseca prije nego što je danski sudac (ad litem) Frederic Harhoff odaslao 'povjerljivo' pismo svojim kolegama (na 55 adresa) u kojemu je suca Merona optužio za pristranost i zatražio njegovo smjenjivanje. Nije nevažno i to da se Brammertz u agitaciji protiv suca Merona svrstao na Harhoffovu stranu. Na kraju, još jedna zanimljiva činjenica: predsjednik Savjetodavnog odbora instituta IFIMES je Budimir Lončar, a počasni predsjednik Stjepan Mesić.

Teze suca Harhoffa o pristranosti i dokazi glavnog haaškog tužitelja i Bramertzovi sažeti dokazi na 1300 stranica, iako su na sudu u Haagu odbačeni, postali su osnova poslanja Dokumente, Pupovca i junaka dokumentarnog filma prije svih Stjepana Mesića, Ivice Đikića i Željka Peratovića. U tome i takvom krugu indicija, sumnji i dokaza ostat će i autor filma Generali kao žrtva informacijskog rata u kojem sudjeluje.

- Zašto Željko Sačić 'ratuje' u loše režiranom filmu?Da je pratio s dovoljnom pozornošću sudski proces u Haagu zasigurno bi znao da je Ivan Galović - županijski državni odvjetnik u Zadru - bio svjedok obrane Ante Gotovine. Bilo je to možda i ponajbolje svjedočenje u korist obrane (srpanj 2009.) u kojemu je svjedok do najsitnijih detalja sudskom vijeću i tužiteljici Prashanthi Mahindaratne pojasnio u unakrsnom ispitivanju tko je i za kakva kaznena djela prijavljen, koliko je kaznenih prijava zaprimljeno, pojasnio je svoju nadležnost, nadležnost  vojnog suda, državnopravni ustroj područja prije i poslije Oluje, potvrdio je da nikada nije zaprimio prijavu protiv nekoga hrvatskog specijalnog policajca i u konačnici pobio sve inkriminacije iz optužnice o kojima Sačić pet godina nakon ovog svjedočenja u Haagu govori ili iz neznanja ili iz nekog drugog razloga.

Da je Sačić pratio suđenje u procesu protiv svog zapovjednika znao bi da je svjedok Tužiteljstva bio Željko Žganjer, bivši šibenski županijski državni odvjetnik i šef USKOK-a, i da je na sudu rekao sve što je trebalo reći o smrtnom stradavanju u selu Grubori '95. godine.

Da je Sačić pratio pozorno sudski proces u Haagu znao bi da je i Mladen Bajić bio svjedok na poziv obrane Ante Gotovine i da je u glavnom ispitivanju (kolovoz 2009.) 'relativno mali' broj krivičnih prijava protiv hrvatskih vojnika obrazložio nedostupnošću svjedoka. Na kraju krajeva, zna li da su sve istrage od 2000. godine bile u nadležnosti Tribunala u Haagu, točnije nakon SDP-ove Deklaracije o suradnji sa sudom u Haagu? Doduše, Sačić nije mogao znati u trenutku dok je davao izjavu novinaru Zovku da je sudski proces zbog stradavanje civila u selu Grubor – okončan.

Optužujuća i oslobađajuća varijanta pod istim naslovom

Prema svemu sudeći Zovko je film radio duže od godinu dana. Vjerojatno je iskren kada kaže da je dosta vremena proveo u montaži, a i naknadno snimanje izjava nekih sugovornika nakon oslobađajuće presude - među kojima je na prvom mjestu Stjepan Mesić, potom novinari Ivica Đikić i Željko Peratović - zahtijevali su dodatan angažman. Zbog čega? Morao je iz temelja preurediti prvotni plan i 'optužujući' kronološki predložak sukladan očekivanoj presudi Tuđmanu i njegovim generalima. Razumljivo je to po izjavama Zovkovih sugovornika koji se u filmu mogu prepoznati po 'optužujućoj' i 'oslobađajućoj' ulozi, ovisno o tome jesu li intervjuirani prije ili poslije 16. 11. 2012. godine.  Scenografija je dodatan dokaz tome.

Prvotni plan i naknadna pamet

Prema prvotnom se planu film trebao prikazati na dan presude generalima, 16. 11. 2012. godine. Budući se Zovkova očekivanja i očekivanja čelnika Informativnog programa kao i mnogih fak-ideologa s lijevo-liberalnog sektora nisu ispunila, emitiranje je filma 'odgođeno' zbog autorova iznenadnog putovanja na daleki istok. (Mora li autor biti nazočan u gradu u kojemu se prikazuje njegov film?) Na ovakve je tvrdnje Zovko reagirao tužbama pa i potpisnik ovoga teksta nestrpljivo očekuje sudsko sučeljavanje. Za početak će autor serijala morati objasniti dokaze koji mu ne idu u prilog:

Istini za volju, bilo je pojedinaca među prisavskim trudbenicima koji su dvojili oko prikazivanja ovog Zovkovog filma, ali je prevladalo mišljenje glavnih i odgovornih kako je hrvatska javnost izvježbana u 'korektnosti' pa neće ništa zamjeriti ni autoru ni njegovim sugovornicima. Sugovornika je bilo dvadeset i dvoje, između ostalih Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor, Petar Stipetić, Mladen Markač, Goran Mikuličić (odvjetnik), Željko Sačić, Drago Kovačević, Vanina Kanban (francuska novinarka i istraživačica), Željko Peratović (novinar), Florence Hartmann, (glasnogovornica glavne haške tužiteljice), Ivica Đikić (novinar).

Odabir sugovornika kao i imena onih koji su odbili biti Zovkovi sugovornici govori dovoljno o tome što je s filmom Zovko htio reći a što prešutjeti. Među sugovornicima - osim onih čija je prostodušnost i iskrenost dobro poslužila manipulativnom obrascu autora, naslovnu ulogu je ipak dobio bivši predsjednik i kapitalni haški svjedok koji je iskoristio priliku odglumiti samog sebe i poravnati svoja politička gledišta spram činjenice da je teza o udruženom zločinačkom pothvatu Tuđmana i njegovih generala ... pala u vodu.

Svoje sudjelovanje u filmu su odbili najvažniji akteri brojnih događaja iz vremena kojim se film bavi: Ante Gotovina i njegovi odvjetnici, Ivan Čermak i njegovi odvjetnici, čelnici tajnih službi  Tomislav Karamarko i Franjo Turek, zatim Mladen Bajić, Goran Granić, Markica Rebić i Ivić Pašalić. Međutim, neki važni sudionici događaja tijekom i nakon rata nisu niti bili pozvani, napr. ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Miroslav Tuđman i načelnik Obavještajne uprave admiral Davor Domazet, itd. Nadajmo se da je šutnja nekih privremena, pa u tome smislu i ovaj Zovkov dokumentarac ima svoj logički (još nenapisani) nastavak.


Preuzeto sa:
http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=32819:generali-u-reiji-prisavskih-krivotvoritelja&catid=1:politika&Itemid=9