Ante Gotovina, Napadajni bojevi i operacije HV i HVO (Hrvatskih snaga) – Zima 94, Skok 1, Skok 2, Ljeto 95, Oluja, Maestral i Južni potez, Zapovjedništvo Zbornoga područja Split, Knin, 1996.

Nakon početka velikosrpske agresije na Hrvatsku, dakle, u prvom dijelu Domovinskoga rata, hrvatske su postrojbe vodile uglavnom defanzivni rat, što je na strateškoj razini omogućilo održavanje hrvatske vlasti obranjenom teritoriju, a na političkoj pak razini, nemoć srpskih i jugoslavenskih snaga da brzo skrše hrvatsku obranu, stvorila je preduvjete za međunarodno priznanje hrvatske državnosti.  Razdoblje između međunarodnoga priznanja i početka operacije Zima 94 sve tri zainteresirane strane (Hrvatska, Srbi, međunarodna zajednica) koristile su za realizaciju svojih ciljeva.

Dok je srpska strana pregovore koristila da uz posredovanje međunarodnih čimbenika stvori „državno“ razgraničenje s Hrvatskom, međunarodni čimbenici ovo su razdoblje rabili da na štetu Hrvatske poprave vlastite pozicije nastale njezinim međunarodnim priznanje. Hrvatska se u tom razdoblju nalazila u nezavidnu položaju. Trećina zemlje bila je okupirana, a s tih zaposjednutih područja protjerana je većina hrvatskoga pučanstva. Preostali pak Hrvati na tom području su sustavno zlostavljani, ubijani i masakrirani, što je kod stanovništva u slobodnoj Hrvatskoj izazivalo bijes i stalni pritisak javnosti na državno vodstvo. Muslimansko-hrvatski sukob u BiH te pokušaji hrvatskih snaga da se odupru muslimanskom prodoru na more, neke su europske sile nastojale iskoristiti za nametanje sankcija Hrvatskoj. Danas je znatno vidljivija genijalna strateška odluka predsjednika Franje Tuđmana, koji uz pomoć SAD-a prekida sukob Muslimana i Hrvata u BiH, a potpisivanjem Washingtonskoga sporazuma omogućuje zajedničko nastupanje protiv velikosrpskoga okupatora. Hrvatska je vrijeme koristila i za ustrojavanje svojih vojnih snaga, koje bi iz obrambene pozicije mogle krenuti u navalno djelovanje. Kolikogod uspjesi operacija Maslenica (22. – 27. siječnja 1993.) i Medački džep (9. - 11. rujna 1993.) imali svoje značenje na taktičkoj razini, one su na strateškoj razini ipak pokazale kako hrvatske snage za oslobađanje okupiranoga područja moraju promijeniti smjer nastupanja.

Oslobodilački pothvati iz smjera hrvatskih primorskih gradova i Like, koje je neprijatelj očekivao, trebalo je zamijeniti strateškim prodorom s protivne strane, odnosno područja hercegbosanskih Hrvata i na taj način doći u zaleđe okupacijskim snagama te stvoriti povoljne okolnosti za završne pothvate oslobođenja Dalmacije, Like i Pounja, a na političkoj razini spriječiti spajanje Republike Srpske u BiH s okupiranim područjem u Hrvatskoj, čime je istodobno spriječena i humanitarna katastrofa na području Bihaća, gdje muslimanskom stanovništvu prijetila sudbina poklane Srebrenice. Koliko god se taj pothvat, zbog svoga uspjeha, danas činio prirodnim, a s vojničkoga stajališta strateškim iznenađenjem, ovako promišljenu odluku mogao je donijeti samo um vješt povijesnom iskustvu hrvatskoga naroda. Naime, područje nekadašnje Turske Hrvatske, po kojem su nastupale postrojbe generala Gotovine, hrvatske su snage tijekom tri stoljeća gubile u osmanskim navalama s juga, a u kasnijim vojno-oslobodilačkim pothvatima s frontalne strane nije im polazilo za rukom da taj prostor ponovno vrate u sastav hrvatske države.

Treća pak strana Tuđmanove genijalnosti otkriva se u stvaranju zajedničkoga nastupanju hrvatskih snaga, dakle HV-a i HVO-a, bez čijeg zajedništva ne bi bilo krune svih hrvatskih vojničkih pobjeda, koju obično nazivamo Olujom, odnosno krovnom operacijom, koja se nalazi samo kao jedna u nizu sjajnih vojničkih pothvata, kojima je s navedenoga područja zapovijedao general Ante Gotovina. Zato početak Oluje vremenski treba datirati 31. listopada 1994. kad su snage HVO-a u operaciji Cincar oslobodile Kupres, što je stvorilo dovoljno širok manevarski prostor za nastupanje na Livanjskoj bojišnici. Stečena iskustva u operaciji Maslenica u vođenju i zapovijedanju postrojbama primijenjena su u olujnom nastupanju hrvatskih snaga, koje sažeto vojnički u svojoj knjizi iznosi general Ante Gotovina. Sedam napadajnih bojeva -  Zima 94, Skok 1, Skok 2, Ljeto 95, Oluja, Maestral i Južni potez vrhunac su vojnoga umijeća po svojoj učinkovitosti, brzini, čistoći i političkom uspjehu, kojim je pobjednički završen rat u Hrvatskoj, a u BiH stvoreni preduvjeti za potpisivanje mirovnoga sporazuma. Svaki napadajni boj u knjizi je obrađen na razini pripreme, cilja i dinamike njegova ostvarenja. Tako je pothvatom Zima 94 (29. studenoga - 24. prosinca 1994.) neprijatelj poražen na planini Dinari, a veći dio Livanjskoga polja našao se pod nadzorom hrvatskih snaga, čime je otklonjena svaka mogućnost bočnoga srpskog napadaja na Sinj.

Pothvatom Skok 1 (7. travnja 1995.) hrvatske su snage proširile prostor na Dinari, a Skokom 2 (4. lipnja -11. lipnja 1995.) bočnim i frontalnim pomacima zauzele su istaknuta uzvišenja s kojih se moglo nadzirati cijelo Livanjsko polje. Bočnim pak pomacima na zapad došlo se iznad sela Uništa, čime se mogla nadzirati Cetinska dolina i Vrličko polje. Livanjsko polje više nije bilo klin između srpskih snaga, nego je svojim vrhom otvaralo sad putove prema Bosanskom Grahovu i Glamoču, koji se našao u poluokruženju hrvatskih snaga. Ove tri pojedinačne operacije stvorile su strateške preduvjete za navalni pothvat Ljeto 95 (25. srpnja – 30. srpnja 1995.), što je izazvalo uzbunu kod nekih europskih sila, pa su one na područje pod nadzorom HVO-a poslale svoje interventne snage kako bi se pokušale razmjestiti na Dinaru, čime bi ometali nastavak hrvatskih operacija. Naravno da u tom svom naumu nisu uspjeli.

Operacijom Ljeto 95 hrvatske su snage razbile 2. Krajiški korpus srpske vojske te se preko Crnoga luga primakle Bosanskom Grahovu i Glamoču, čime su neprijateljske snage u sjevernoj Dalmaciji dovedene u poluokruženje, s dva moguća izlaska prema BiH, od kojih im ni jedan nije bio potpuno siguran. Početak Oluje (4. kolovoza – 8. kolovoza 1995.) vezan je uz Splitsku deklaraciju i poziv muslimanske strane za hrvatsku vojnu pomoć u spašavanju Bihaća te odbijanje srpskih okupacijskih političara da prihvate pregovore u Ženevi. Brz i učinkovit ulazak hrvatskih snaga u Knin značio je slom srpske okupacijske politike u Hrvatskoj te izlazak hrvatskih snaga na granicu s BiH, što je omogućilo i uključivanje snaga Armije BiH u oslobađanje bosanskohercegovačkoga područja. Kako bi hrvatski državni prostor bio siguran od srpske protunavale hrvatske su snage nastavile oslobađanje područja u BiH pa su operacijom Maestral (8. rujna – 15. rujna 1995.) oslobođeni Šipovo, Jajce i Drvar te dva najvažnija planinska prijevoja koja od Banja Luke vode prema moru. U operaciji Južni potez (8. listopada – 15. listopada) hrvatske su snage došle na domak Banja Luke, a tim pothvatom omogućile i Armiji BiH da napreduje prema Sanskom Mostu i Skender Vakufu. Banja Luka je bila praktično pred padom, u koju hrvatske snage nisu ušle zbog interesa svjetske politike, što je stvorilo preduvjete za pregovore na koje su napokon pristali i Srbi.

Nizom od sedam uzastopnih operacija hrvatske snage su za godinu dana oslobodile okupirana područja u Hrvatskoj, a u BiH područje zapadno od rijeke Vrbasa. Ova vrsna vojnička pobjeda omela je razvoj različitih međunarodnih strategija pa je nakon smrti predsjednika Tuđmana 1999. u Hrvatskoj pokrenut lov na generale koji su sudjelovali u tim pothvatima. Jedni su kriminalizirani na sudu u Haagu, drugi na sudovima po Hrvatskoj, a neki likvidirani kao progonjene zvijeri. Protiv predsjednika Tuđmana, koji je bio mozak hrvatske politike i strategije pokrenuti je proces detuđmanizacije, a protiv ministra Gojka Šuška kao simbola hrvatskog zajedništva histerično se napadalo Herceg-Bosnu, dok je istodobno Hrvatska, zahvaljujući jugokomunističkim strukturama proglašena agresorom na t. zv. srpsku krajinu, a onda i na BiH. Međunarodni pak legitimitet hrvatskim pothvatima, u kojima je sažeta sva povijest hrvatske borbe za nezavisnost i slobodu, tek je svojom oslobađajućom presudom u Haagu dao časni sudac Theodor Meron.

Mate Kovačević