Ima i previše istine u tome što si napisao, al' kaj "index Hrvati" fakat moraju svaku tragediju iskoristiti za političke obračune, previše je toga.

svaka uzurpacija domovinskog rata od bilo koje stranke je neumjesna. velika većina dragovoljaca nije bila stranački opredjeljena a ako i jesu bili članovi neke stranke velika većina, naglašavam DRAGOVOLJACA bila je u redovima HSP-a sviđalo se to nekome ili ne. onog pravog HSP-a a ne današnjih ostataka i sprdačine. u rat su išli i bivši komunisti i unuci partizana, domobrana, ustaša. zato bi bilo dobro da nadrkani tzv. nacionalisti prestanu srat o nečemu o čemu nemaju pojma. jer danas jedni od najvećih nacionalista i vođa oporbe,tzv. desnih stranaka su veliki dijelom svojih karijaera pripadali udbaškom i komunističkom miljenu. licemjerje do bola. sukladno tome imamo socijaldemokrate koji ni sami ne znaju kako da objasne svoju pripadnost Hrvatskoj pa se napadima na nekakvo jugosdlavenstvo brane ispraznim podsjećanjem na kleptomanske navike, pljačke i otimačinu bivših komunista a sada velikih nacionalista. 

ostavite se svi domobvinskog rata, ne zaslužuje ni jedna strana u RH da se diči njime i prisvaja ga sebi jer u domoviski rat pošteni ljudi su išli sa srcem. i bez stranačkih iskaznica. u šta ga neki pokušavaju pretvorit i prisvojit može svakoga biti sramota.

http://narod.hr/hrvatska/obljetnica-napada-u-bombardiranju-osijeka-3-travnja1992-ubijeno-20-civila-preko-100-ranjeno

Obljetnica napada – U bombardiranju Osijeka 3. travnja1992. ubijeno 20 civila i preko 100 ranjeno

3. travnja 1992. u napadu velikosrpskih snaga izvršen je topnički napad na grad Osijek i njegove stanovnike.

Toga dana sirene u Osijeku su ponovno oglasile uzbunu za grad koji je već mjesecima bio pod opsadom srbijanske (para)vojske i JNA. U ratnom zločinu i žestokom bombardiranju grada poginulo je 20 stanovnika Osijeka i preko 100 ranjeno.

U obrani grada Osijeka poginulo je 1260 hrvatskih vojnika i civila, a ranjeno preko 5000.

CIA: Tuđmanova politika i briljantne operacije HV-a

• Srijeda, 26 Studeni 2014 15:47
• Autor: admin
• 0 Komentara

CIA: “Hrvati u borbi jedan-na-jedan sigurni pobjednici” Kako velike sile kao što su Sjedinjene Američke Države gledaju na regionalne sukobe i kako je njezina glavna obavještajna služba CIA pratila rat u bivšoj

Knjiga Ovo djelo prva je sveobuhvatna vojna analiza o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a ima za cilj predstaviti, objektivno i analitički, takvu povijest kroz prizmu jedne velike sile. Autori su se u knjizi koristili širokim spektrom otvorenih izvora, priredili mnoštvo vojnih karata na kojima je ispričana priča o velikim bitkama, od prvih hitaca u Sloveniji do Daytonskoga sporazuma o Bosni.

Jugoslaviji, možemo pročitati u knjizi CIA Balkan Battlegrounds, koja pruža vojnu povijest sukoba u bivšoj Jugoslaviji između 1990. i 1995. Knjiga su napisala dvojica vojnih obavještajnih analitičara koja su radila u analitičkome odjelu za Rusiju i Europu (Office of Russian and European Analysis).

Analitičari CIA-e slijedili su razvoj političkih, diplomatskih i vojnih događaja toga vremena tijekom raspada Jugoslavije, a za ovu knjigu koristili su se uglavnom neklasificiranim podatcima. Njihov je cilj bio producirati jedan cjelovit prikaz događaja na Balkanu tijekom toga razdoblja, a zatim primijeniti svoje iskustvo za stvaranje neklasificirane literature potrebne za opću uporabu na političkoj, diplomatskoj i vojnoj razini radi što boljega razumijevanja tih povijesnih događaja.

Ovo djelo prva je sveobuhvatna vojna analiza o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a ima za cilj predstaviti, objektivno i analitički, takvu povijest kroz prizmu jedne velike sile. Autori su se u knjizi koristili širokim spektrom otvorenih izvora, priredili mnoštvo vojnih karata na kojima je ispričana priča o velikim bitkama, od prvih hitaca u Sloveniji do Daytonskoga sporazuma o Bosni.

U knjizi se ocrtava svjetska, regionalna i lokalna politika, obrađuje raspad i transformacija JNA u srpsku vojsku, nastanak profesionalnih nacionalnih oružanih snaga, prati njihov razvoj u strateškome i taktičkome smislu uz prikaz svih velikih vojnih operacija JNA, svih srpskih vojski, Armije BiH i Hrvatskih oružanih snaga. U knjizi se ocrtavaju tragovi Tuđmanove briljantne politike jer je iz tih ratova, koji su vođeni u bivšoj Jugoslaviji, jedino Hrvatska izašla kao pobjednik.

Tuđmanova politika mira protiv Miloševićeve politike rata

Godina je 1991., Slovenija i Hrvatska nezaustavljivo su jurile prema nezavisnosti. Velikosrpska politika duboko ukorijenjena u totalitarnome, komunističkom,

Taktika Hrvatski su Srbi niz godina tajno naoružavani operacijama srpskih tajnih služba i tajnih služba JNA, stoga im nije bilo teško početi rat, a tamo gdje bi zapeli u okupaciji uključivala bi se savezna vojska kao ‘mirotvorac’ nakon čega bi okupirano područje predala Srbima na upravljanje. Takvom taktikom Srbi su htjeli predsjednika Tuđmana uvući u otvoreni rat koji hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman nisu željeli, ali tada Hrvatska nije imala izbora. Tuđman je svojom pametnom politikom umirio hrvatske sokolove koji bi naivno upali u ovakvu srpsku klopku jer Hrvatska nije imala vojsku, a sve oružje Teritorijalne obrane, tada SR RH, Ivica Račan prije predaje vlasti predao je na ‘čuvanje’ JNA.

jugoslavenskom režimu, čiju je okosnicu činila komunistička savezna vojska JNA , pod svaku cijenu za srpski interes htjela je očuvati Jugoslaviju. Taj komunistički politički i vojni pritisak nagnali su Sloveniju i Hrvatsku da istodobno 25. lipnja 1991. proglase nezavisnost. Hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman željeli su postići mirno razdvajanje Hrvatske iz federalne Jugoslavije, a od lipnja do kolovoza predsjednik Tuđman uporno je takvim miroljubljivim pristupom vodio hrvatsku politiku.

Srbi, koji su sve svoje ciljeve ukorijenili u komunističkome, jugoslavenskom režim, pripreme za rat počeli su već 1986. godine objavom Memoranduma SANU-a, a unutarnjom transformacijom JNA planom ‘Jedinstvo’ na imaginarnim granicama Velike Srbije zapovjedništvo je dodijeljeno 1. armijskoj oblasti sa sjedištem u Beogradu. Tako je više od pola hrvatskoga teritorija spadalo pod zapovjedništvo JNA u Beogradu. Dobro koordiniranim tajnim operacijama Resora državne bezbednosti Republike Srbije i tajnim operacijama KOS-a, hrvatski su Srbi mnogo prije odlučili kako će ratom otići iz Hrvatske, proglasila Hrvatska svoju nezavisnost ili ne.

Hrvatski su Srbi niz godina tajno naoružavani operacijama srpskih tajnih služba i tajnih služba JNA, stoga im nije bilo teško početi rat, a tamo gdje bi zapeli u okupaciji uključivala bi se savezna vojska kao ‘mirotvorac’ nakon čega bi okupirano područje predala Srbima na upravljanje. Takvom taktikom Srbi su htjeli predsjednika Tuđmana uvući u otvoreni rat koji hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman nisu željeli, ali tada Hrvatska nije imala izbora. Tuđman je svojom pametnom politikom umirio hrvatske sokolove koji bi naivno upali u ovakvu srpsku klopku jer Hrvatska nije imala vojsku, a sve oružje Teritorijalne obrane, tada SR RH, Ivica Račan prije predaje vlasti predao je na ‘čuvanje’ JNA.

Tuđmanova hrvatska strategija za pobjedu

Odmah na početku sukoba strategija predsjednika Tuđmana bila je internacionalizacija sukoba, kupovina oružja i stvaranje vojne sile te intenzivna diplomatska aktivnost nadajući se da će Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države priznati hrvatsku samostalnost. Dok su razni smutljivci i mutikaše, koji sebe nazivaju ‘tvrdolinijašima’, oplakivali Tuđmanovo oslanjanje na Međunarodnu zajednicu i izbjegavanje izravnoga sukoba sa Srbima i JNA, njegova je politika i mudra strategija već davala rezultate jer je međunarodni pritisak na Beograd pomalo, ali sigurno zaustavio ‘agresivnost’ protiv Hrvatske.

Čim je Hrvatska uhvatila malo daha, predsjednik Tuđman, zgrožen srpskom brutalnošću i nasiljem, pogotovo u istočnoj Slavoniji, dana 22. kolovoza izdao je ultimatum federalnome Predsjedništvu i saveznome ministarstvu obrane Jugoslavije zahtijevajući da se jedinice JNA u Hrvatskoj povuku u svoje vojarne do 31. kolovoza. Ako JNA ne postupi po tom ultimatumu, Hrvatska će objaviti cijelome svijetu da iza agresije na Hrvatsku stoji savezno jugoslavensko Predsjedništvo i JNA te da će Hrvatska na čelu s predsjednikom Tuđmanom nakon toga preuzeti sve potrebne korake za zaštitu svoga teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

Faze     U prvoj fazi koju je vodio od rujna do listopada, postavio je stratešku obranu na bojnome polju i time zaustavio daljnju okupaciju hrvatskoga teritorija, istodobno pokrećući ofenzivu protiv vojarni JNA u kojima se nalazilo oružje, prijeko potrebno Hrvatskoj, ujedno tako smanjujući mobilnost JNA. U drugoj fazi tijekom studenoga i prosinca, nakon što je zarobljeno oružje iz vojarni JNA došlo u ruke Hrvatske vojske, strateški je rađena obrana, pogotovo Vukovara, a napadima hrvatske vojske na drugim dijelovima bojišta, nastojalo se rasteretiti bojište u istočnoj Slavoniji. Takvo održavanje strateške obrane i pokretanja manjih napadnih operacija omogućili su Hrvatskoj da ostvari svoj glavni cilj u prvoj fazi rata, a to je teritorijalni integritet.

Tijekom ljetnih borbi, Srbi čine sve da što lakše ovladaju sa što više teritorija u Hrvatskoj. Slabo naoružane hrvatske formacije Zbora narodne garde i MUP-a teško su mogle zaustaviti srpske napade. Tamo gdje bi i uspjeli, Srbima bi u pomoć bila poslana JNA ili mobilne postrojbe srpskoga Resora državne bezbednosti (RDB RS).

“Hrvati u borbi jedan-na-jedan sigurni pobjednici”

U prvim danima rata, navode Amerikanci, Hrvati su pretrpjeli ozbiljne gubitke zbog nedostatka obučenih ljudi za vođenje i zapovijedanje, u većim formacijama vojnici su imali neku obuku dok u manjim formacijama nije bilo nikakve obuke. Zanimljivo je to što su svi obavještajni podatci ukazivali da su Hrvati, iako neobučeni za ratovanje, iskazivali visoku motiviranost za borbu te da bi u borbi jedan-na-jedan sigurno bili pobjednici.

Primarni cilj Hrvatske u to vrijeme bio je očuvati teritorijalni integritet. Kako bi u tomu uspjeli, predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada činili su sve što je potrebno da hrvatska osnuje, naoruža i opremi vojsku koja će se moći suprotstaviti srpskim teroristima i JNA. Predsjednik Tuđman tada je imao vojsku s ograničenim mogućnostima, stoga je napravio strategiju za tu vojsku koja se može podijeliti u dvije faze.

U prvoj fazi koju je vodio od rujna do listopada, postavio je stratešku obranu na bojnome polju i time zaustavio daljnju okupaciju hrvatskoga teritorija, istodobno pokrećući ofenzivu protiv vojarni JNA u kojima se nalazilo oružje, prijeko potrebno Hrvatskoj, ujedno tako smanjujući mobilnost JNA.

U drugoj fazi tijekom studenoga i prosinca, nakon što je zarobljeno oružje iz vojarni JNA došlo u ruke Hrvatske vojske, strateški je rađena obrana, pogotovo Vukovara, a napadima hrvatske vojske na drugim dijelovima bojišta, nastojalo se rasteretiti bojište u istočnoj Slavoniji. Takvo održavanje strateške obrane i pokretanja manjih napadnih operacija omogućili su Hrvatskoj da ostvari svoj glavni cilj u prvoj fazi rata, a to je teritorijalni integritet.

Bitka za vojarne

Amerikanci smatraju da je jedan od ključnih poteza predsjednika Tuđmana bio 14. rujna, kada su hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a okružile i blokirale sve vojarne i instalacije JNA na hrvatskome teritoriju. Brzim osvajanjem vojarni hrvatski su vojnici došli do ozbiljnijih količina naoružanja uključujući i naoružanje cijeloga 32. korpusa JNA u Varaždinu.

Tijekom bitki za vojarne, JNA je nastojala uništiti što veću količinu naoružanja korištenjem Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva ili sabotažama JNA časnika, no bez obzira na sve pokušaje, hrvatske su snage uspjele zarobiti dovoljno naoružanja i opreme kojima je naoružana vojska koja je sada mogla barem zaustaviti daljnju okupaciju Hrvatske. (nastavak u sljedećem broju).

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

 

S pripremama za obranu Kupresa, Hrvati su počeli u rujnu 1991. kada je osnovan krizni štab. Od dragovoljaca su osnovane postrojbe po hrvatskim selima i gradu Kupresu, koje su u studenom 1991. prerasle u Kuprešku bojnu, jačine 569 vojnih obveznika.

Stanje u Kupresu jako se je pogoršalo u drugoj polovini ožujka 1992. godine.
Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.

Pred sam kraj ožujka, Srbi su ukopali u rajonima Ravnog, Blagaja i Donjeg Malovana. U Kupresu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda, a u Donjem su Malovanu postavili kontrolnu postaju na kojoj su zaustavljali, pretresali i pljačkali putnike.

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.

Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom te joj je idućeg dana u pomoć stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja.

`92 smo izgubili Kupres i tada je poginulo jako puno hrvatskih branitelja, medju njima i brojni prezivjeli branitelji Vukovara porijeklom iz Herceg Bosne (izmedju ostalih i Zadrin sin, Andrija Maric takodje, imaju spomenik na kupreskom polju).

Tesko je ranjen i kasnije legendarni zapovjednik brigade Kralj Tomislav i 1. gardijske brigade HVO-a "Ante Bruno Busic" Zeljko Glasnovic Glava, kojeg su suborci danima nosili do slobodne teritorije, iako je trazio od njih da ga likvidiraju i ostave na Kupresu.

Brat mu je ostao na Kupresu, zarobljen od cetnika, na licu mjesta su mu odrezali uho a on je ranjen zavrsio na Manjaci gdje je robijao dugo vremena. Cak su ga i inozemne tv kuce intervjuirale na Manjaci prilikom posjete, naime kao decko iz Kanade znao je engleski i francuski pa su sa njim razgovarali u drustvu zarobljenih vecinom Bosnjaka iz Prijedora, Banjaluke i ostatka Bos. Krajine.
Kasnije je razmijenjen, polumrtav.

Kupres smo vratili u studenom `94. u operaciji Cincar. Na celu su bili decki iz 2. gardijske HVO, odnosno Tutini Kaznjenici, kao i Glavini "Busici".

Da minus bojni skoči tlak.

Nece im skocit tlak....samo stanje na racunu....