Početkom listopada 1991. godine, kada je elitni srpski korpus u Vukovaru doživio gubitke, imenom i prezimenom major Veselin Šljivančanin pozvao me je na predaju. Rekao je preko megafona: “Ivane Anđeliću - Doktore, ja sam profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje, bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali, na žalost, mnogi će platiti glavom”. Motorolom sam mu odgovorio: “Profesionalni vojniče, oficire, je*** ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo podignut ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko Dunava”.
Prije nekoliko mjeseci počelo je snimanje dokumentarnog filma o vukovarskom ratnom heroju iz Tovarnika Ivanu Anđeliću – Doktoru.
Riječ je o jednom od istinskih ratnih heroja koji se neviđenim žarom borio na nekoliko ratišta i pokazao veliku snalažljivost i hrabrost kakva je karakteristična samo za izuzetne ljude vođene idealom borbe za neovisnost vlastite zemlje. “Organizirali smo se putem mjesnih zajednica. Zapovjednik sela Tovarnik bio je Marijan Popović, a Ivica Lasić bio je v.d. predsjednik lokalnog HDZ-a i s njim sam najviše komunicirao jer je HDZ preko Tomislava Merčepa dobivao zapovjedi. Nakon što su 2. svibnja naši policajci nastradali u Borovom Selu, u dogovoru s Merčepom postavili smo barikade u Tovarniku. Dana 15. lipnja dobili smo obavijest da se u Vukovaru osniva Zbor narodne garde i da se svi mlađi od 35 godina mogu priključiti. Među prvima sam otišao tamo, a obučavali su nas sadašnji generali Ante Roso i Miljenko Filipović, koji su došli sa svojih 30 ljudi. Imao sam tada sređen život, dvoje djece koji su išli u prvi i četvrti razred osnovne škole, napravio sam novu kuću... Ali znao sam da nema nazad. Znao sam da nam slijedi borba za opstanak, borba za slobodu Hrvatske. Bili smo okupljeni da načinimo temelj obrane grada Vukovara, jedini smo mi bili organizacijski sposobni da se suprostavimo četničkim napadima”, prisjeća se Anđelić.
- U to vrijeme jugovojska je bila tampon zona između hrvatskih branitelja i četnika, no cijevi takozvane JNA bile su uperene prema hrvatskim položajima. Dolaskom dragovoljaca iz Zagreba, Našica, Vinkovaca, Đakova, kao i satnije HOS-a, Ivan Anđelić - Doktor postao je zamjenik zapovjednika Ivice Arbanasa na Sajmištu.
- Pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa srušena su prva četri aviona u Domovinskom ratu. Srušio ih je pokojni Luka Andijanić, a uništeno je i deset oklopnih vozila. Tada je jugovojska izgubila kompas te su u drugoj polovini kolovoza krenuli u otvoreni napad i osvajanje Vukovara”, prisjeća se Doktor, i danas kaže: “Bio sam spreman poginuti za svoju domovinu. I da treba sve bih ponovio”.
Ivan Anđelić bio je ranjen tri puta. Prvi put to se dogodilo u Vukovaru, 9. listopada 1991. godine. Ozlijeđena mu je sljepoočnica, dobio je 12 injekcija u oko, ali nije želio ostati u bolnici. Drugi put ranjen je u Rami, 10. svibnja 1992. Dobio je nekoliko gelera u vrat, a dio krhotina je čak i sam rukom povadio da mu ne smetaju. U akciji 18. lipnja 1992. u izravnom sukobu s udaljenosti od petnaestak metara ranjen je mitraljeskim rafalom u obje potkoljenice. Na lijevoj nozi zadobio je vanjski prijelom obje kosti, a na desnoj su mu oštećeni svi živci i krvne žile. Operiran je u splitskoj bolnici, a nakon neokiko dana prebačen je avionom u Zagreb na daljnje liječenje. Danas Ivan živi u Zagrebu, zasnovao je obitelj, ima dvoje odrasle djece i unuka Patrika.
Pod kišom čelika, ognja i smrti
gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti,
stoji grad.
Stoji grad!
Vječan k’o narod ponosno stoji
i posljednje dane dušmanu broji,
Vukovar! Vukovar!
Iz majčinog krika sloboda se rađa
i uskoro bijela zaplovit će lađa
do sunca.
Iz krvi i bola niknut će cvijeće
i nikada narod zaboravit neće
Vukovar.
Stoji grad!
