U ranu zoru 4. kolovoza 1995. godine, točno u pet, sati počela je Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ – majka svih bitaka u Domovinskom ratu za slobodu Hrvatske. Cilj joj je bio oslobađanje najvećeg dijela okupiranog područja tzv. Republike Srpske krajine, odnosno, područja u zaleđu Šibenika i Zadra, područja  Knina, te dijelova  Like, Korduna i Banovine i tako uspostaviti hrvatsku vlast na gotovo trećini okupiranog područja suverene i samostalne Republike Hrvatske.

I taj je cilj, po zapovjedi predsjednika dr. Franje Tuđmana ostvaren za samo 84 sata. Toliko je, naime, trebalo  hrvatskim obrambenim snagama, hrvatskoj vojsci i policiji, da na predaju ili bijeg prisile pripadnike vojske tzv. Republike Srpske krajine, kojima su izdašnu pomoć tijekom sve četiri godine rata protiv Hrvatske pružali i pripadnici jugo-vojske potpomognuti srbijanskim političarima i osvajačkom politikom Slobodana Miloševića.

 

 

Iako stvarana u specifičnim ratnim uvjetima, Hrvatska vojska, potpomognuta policijom i drugim dijelovima sigurnosnog sustava, u četiri godine Domovinskog rata izrasla je u respektabilnu snagu, pa je tako na hrvatskoj strani  u „Oluji“ sudjelovalo oko 130 tisuća vojnika i policajaca, 350 tenkova, 800 topničkih oruđa, te 30 zrakoplova i helikoptera. Linija bojišnice bila je duga 630 kilometara, a „Olujom“ je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupnog teritorija Republike Hrvatske.  Pod okupacijom je ostalo još jedino područje Vukovara i hrvatskog Podunavlja, koje je 1998. godine mirnom reintegracijom vraćeno u pravni poredak Republike Hrvatske.

Iako je bila briljantno izvedena po svim vojnim pravilima, „Oluja“ je odnijela i 174 života hrvatskih branitelja, a oko 1100 pripadnika hrvatske vojske i policije tom je prilikom ranjeno.

Danas, s odmakom većim od četvrt stoljeća nerijetko se zaboravlja ili prešućuje da je VRO „Oluja“ imala i snažan „varaždinski pečat“. Nije naodmet ovdje spomenuti kako su Varaždinci, Zagorci, Međimurci i Podravci već u začecima Domovinskog rata aktivno pomagali i sudjelovali u obrani neovisnosti Republike Hrvatske. Vrijedi samo istaknuti doprinos i žrtvu pripadnika Policijske uprave Varaždin u obrani Vukovara. Dvjestotinjak ih je ostalo do posljednjeg dana obrane Vukovara. 21 policajac varaždinske policijske uprave pritom je poginuo, pet ih je nestalo, 66 ranjeno, a 119 zarobljeno i odvedeno u srbijanske koncentracijske logore.

 

 

Pripadnici 104. Brigade, nakon sudjelovanja u oslobađanju varaždina od jugo-vojske,  dali su znatan doprinos obrani i oslobođenju zapadne Slavonije, osobito područja pakraca i Lipika, gdje su pripadnici te postrojbe boravili sve do polovice 1992. Godine. Kasnije su dragovoljci iz te brigade branili hrvatsku na posavskom bojištu, a cijeli sastav 104. Brigade ponovo je aktiviran u vojno-redarstvenoj akciji „Bljesak“ u završnim operacijama za oslobođenje Zapadne Slavonije. U „Oluji“ su borci 104. Brigade imali jednu od najtežih zadaća u ratnoj praksi – nasilni prijelazak rijeke na karlovačkom području, koju su vrlo uspješno obavili.

Istodobno, pripadnici SJP “Rode“  koji su  tijekom Domovinskog rata prošli gotovo sva hrvatska bojišta, u „Oluji“ su u potpunosti ostvarili zadaću ovladavanja strateškim vrhovima Velebita, te sudjelovali u oslobađanju Donjeg Lapca i Gračaca.

 

 

I napokon, slavna Sedma gardijska brigada, koja je 23. prosinca 1992. godine nastala iz Pete bojne Prve A brigade „Tigrovi“, čije je sjedište prvobitno bilo u centru za obuku  Vinica, obišla je doslovce sva hrvatska bojišta, a krunu vojnih uspjeha doživjela je 5. kolovoza   1995. godine kada su njezini pripadnici razvili hrvatski barjak na drevnoj Zvonimirovoj tvrđavi u Kninu.

Kad se iz današnje perspektive promotre i objektivno vrednuju spomenute  činjenice kao i podatak da je pobjedom nad jugo-vojskom u rujnu 1991. godine i   zauzimanjem varaždinskih kasarni obrambena moć hrvatskih oružanih snaga povećana sedam puta u odnosu na dotadašnje stanje, onda nije pretjerana tvrdnja da je najveća od svih bitaka u Domovinskom ratu, zapravo, krenula sa – hrvatskog Sjevera!