evo stigao je borac (iz banja luke) za ravnopravnost!

Ma nebitno je sta ja mislim ... bitno je sta je istina ... a ona ima 2 lica ...

...kakvi navijaci na tribinama, takvi su i u forumu

Dubrovnik

Ovih dana 29. - 30.06.2006. godine bio sam na snimanju nekadašnje prve crte kod mosta na Bistrini i iznad sela Ošlje na Južnom bojištu potrebne mi za dokumentarni film koji pripremam objaviti u ovoj godini.

Kao i na svakom odlasku na mjesta gdje sam ratovao i gdje su mnogi poginuli i bili teže i lakše ranjeni koje sam poznavao, srce mi počinje drugačije kucati. Sjetim se opet svih tih događaja kako je to bilo i kako je danas 15 godina nakon tih događaja. Tada smo razmišljali kako preživjeti još jedan dan a da ne poginemo ili budemo ranjeni. Slika 2. - Marko Lončar na vrhu Bezimenog visa sa „Šarcem“. Slika je snimljena nekoliko dana prije ključnog napada agresora 22.04.1992. godine.

A posebno je srce kucalo mom suborcu iz „Tigrova“ koji je na ovom mjestu bio ranjen u rame. U isprekidanim tonovima prisjetio se ključnog datuma 22.04.1992. godine kada je agresor izvršio snažan napad po čitavoj crti obrane „Tigrova“ i na njihovom smjeru na njegovom položaju Bezimenom visu poginuo je zapovjednik voda Marijan Kosić i još jedan njegov suborac Andrija Palfi dok je njih 16 bilo ranjeno na vrhu i oko tog položaja.

To je vrh Bezimeni vis na kojem se nalazi ovaj spomenik. U toj obrani posebno se istaknuo Damir Trupković. Tada jedan mladi „Tigar“ koji nije ni bio svjestan što je njegovo tada slučajno neranjavanje i njegova prisebnost kada je zauzeo upravo ovaj položaj pokraj skloništa, uzeo „šarac“ i raspalio po agresoru koji se penjao na njihov položaj. Dok je on djelovao sa „Šarcem“ po agresoru ostali lakše ranjeni su iznosili sa položaja teže ranjene na cestu čekajući prijevoz ka sanitetu. U tom izvlačenju agresor je pogodio i sanitetsko vozilo i kamione kojima su dovozilii pojačanje i odvozili ranjene i poginule.

Još jedan pripadnik je značajno doprinio da vrh Bezimeni vis ne padne u neprijateljske ruke a to je „Nemaš više“ Ivica Kopecki. On je ujutro dobio smjenu na tom položaju i otišao u selu Topolu na odmor, a iz sela Topola je tog jutra njih dvadesetak preuzelo položaj. I sat - dva nakon smjene počeo je napad prvo na selo Stupe pa onda duž čitave linije. Ivica je kada je trčeći 3 kilometara stigao do položaja i onako umoran i „Nemaš više“ (a to njegovi suborci znaju što je to) svojim postupkom skrenuo pažnju na sebe i hrabrio ostale te krenuo prema Trupkoviću u na koju su obranili vrh.

Bilo je sa knedlom u grlu teško samo slušati kada se on raspričao o osjećajima koji su ga tada obuzeli. Upravo je ova poziciji bila ključna za obranu ovih položaja. Da je neprijatelj zauzeo vrh Bezimeni vis tada bi imao vizualni kontakt prema našim položajima iznad mosta na Bistrini i svim našim položajima iznad sela Ošlje, sela Stupe i naše baze u tim selima i u selo Topolo. Na svim našim položajima bilo bi teže se braniti i bilo bi pitanje kako bi se nakon toga odvijala situacija na bojištu.

Ovo je bilo teško slušati a još teže mi je bilo slušati kada sam čuo u tom kraju kako su započeli graditi ovaj spomenik uz pomoć Dubrovačko - neretvanske županije, Ministarstva branitelja kada je ministar bio Pančić i Općine Slano, no ponestalo ima je novaca jer na toj lokaciji žele napraviti spomen sobu za sve poginule pripadnike HV koji su se borili na deblokadi Dubrovnika. Ove godine su se obratili ponovo Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i u par riječi su dobili odgovor kako se previše troši novaca za spomenike i da nema novaca kako bi se ovaj projekt završio.

Inače da čitateljima samo malo pojasnim kakva je bila situacija samo u „Tigrova“ na Južnom bojištu 1992. godine u oslobađanju dubrovačkog primorja. Poginulo je u akciji 54 pripadnika, a 4 pripadnika su poginuli nesretnim slučajem, 6 ih je poginulo u prometnim nezgodama i 4 su izvršila suicid. Sveukupno je poginulo na Južnom bojištu 68 pripadnika. Dok je bilo 191 ranjenih u akaciji, 136 povrijeđenih u akciji, 5 su ozlijeđeni nesretnim slučajem, 10 su bili povrijeđeni na zadatku, 15 su obolila, 3 su imala samoranjavanje i 10 su imali povredu u prometnoj nezgodi. Sveukupno je ranjeno, ozlijeđeno i oboljelo na Južnom bojištu 370 pripadnika. A imali smo i 2 pripadnika nestalih u akciji. To je samo popis iz 1. A brigade ZNG „Tigrovi“, jer za ostale brigade koje su sudjelovale u deblokadi Dubrovnika nemam podataka.

Dali ti ljudi zaslužuju da im se napravi jedan ovakav spomenik?

Zamolio bih suborce da preko svoju Udruga pomognu ovu inicijativu lokalnih branitelja Dubrovačkog primorja i da se završi ovaj projekt. Za završetak ovog projekta ključni donatori trebali bi biti Grad Zagreb i Split na čelu sa njihovim gradonačelnicima. Najviše pripadnika u obrani ovog djela RH bile su postrojbe iz tih gradova, a to ne znači da se ne mogu uključiti i ostali gradovi čiji su sugrađani sudjelovali u obrani deblokadi Dubrovnika. Koji će se graovi uključiti to ovisi o Predsjednicima braniteljskih udruga u tim gradovima.

Predsjednici Udruga svih gardijskih brigada, pričuvnih postrojbi, specijalne policije i temeljne policije dajte svoj glas kako bi u svojim projektima za slijedeću godinu za 15. godišnjicu deblokade Dubrovnika okupili se još jednom svi zajedno na jednom mjestu, spojili gradonačelnike grada Zagreba, Splita, Dubrovnika i ostale gradove te otvorili spomenik u čast poginulih pripadnicima, branitelja i civila koji su stradali na ovom prostoru.

Ovime bi ovaj spomenik sa spomen sobom svih poginulih i povijesti postrojbi koje su sudjelovale u deblokadi Dubrovnika bilo „Spomen područje deblokade Dubrovnika“.

 

 koko tebe apsolutno razumijem ti nisi bio ovde dosta i zanimljivo ti je sve ovo ali shaban,dimnjacar,sh1...svi smo  temu 500puta prozvakali dali kroz teme amacord,franjo tudjman,milosevic,glavas,krajina napada...................................................... ..........i vise mi je muka....

 

 

 

mile:gdje ti je momak?

Dovoljno je vidjeti snimke koje prezentiram.

Mene ne moras citati.

 

und opet divlja

Kad smo vec kod Dubrovnika, moram spomenuti i heroje grada Dubrovnika, Milana Jejinu zapovjednika na flaku koji je presudio bitku na Srdju, 6 prosinca 1991. godine (odlucujuca bitka za grad Dubrovnik) i Aljosu Nikolica, organizatora i zapovjednika Odreda naoruzanih brodova Dubrovnik.

Obojica Srbi.