U modernim demokracijama Europe nije poznat slučaj ovakvog masovnog ubojstva i atentata u parlamentu koji je počinio neki parlamentarni zastupnik.
No, to je bila smišljena akcija Beograda koju su oni dugo planirali u cilju obezglavljivanja, pokoravanja, a zatim i uništenja hrvatskog naroda u slučaju traženja samostalne i nezavisne hrvatske države. Taj plan uništenja Hrvata su aktivirali 1939. godine stvaranjem Banovine Hrvatske kada je četništvo, središte srpske nacionalne misli do današnjeg dana, otvoreno proglasilo rat Hrvatima do istrebljenja, te uništenje Banovine Hrvatske kao nukleusa buduće države Hrvatske, i ultimativno stvaranje Velike Srbije. U praksi su počeli taj plan provoditi 1941. godine nebrojenim zločinima s obilježjima genocida u istočnoj Hercegovini, Lici i dijelovima uz granicu sa Srbijom i Crnom Gorom (tu se nalaze i aktualna mjesta koja su bila na naslovnicama medija ovih dana Sutjeska-Tjentište na pola puta između Gacka i Foče gdje su četnici ubili desetine tisuća ljudi od lipnja 1941- svibnja 1945.)

Čitav slučaj se u Beogradu odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u državi SHS lamentirajući o “ugroženom srpstvu”, omiljenoj tezi na kojima Srbi izazivaju ratove već više od 100 godina od Balkanskih ratova 1912. do posljednjeg na Kosovu. Između ostalog Račić je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje koje treba da zaštiti interese srpstva.”. U dvorani parlamenta se digla velika buka kao reakcija na Račićeve prijetnje.

Puniša Račić je izvadio pištolj i počeo pucati po Hrvatima.

Tko su hrvatski mučenici ubijeni u Beogradu?

Hrvatska javnost malo zna o ubijenima i ranjenim hrvatskim mučenicima u ovom strašnom i jedinstvenom pokolju europske parlamentarne demokracije, osim o Stjepanu Radiću. Ubijeni su u parlamentu Jugoslavije parlamentarni predstavnici stožerne stranke HSS koja je ujedinila hrvatski narod protiv agresivne velikosrpske klike iz Beograda. Ubijeni su: pravnik i publicist Đuro Basariček, rođen u Zagrebu, Pavao Radić, nećak Stjepana, rođen u Trebarjevu Desnom u Turopolju, te Stjepan Radić, vođa hrvatskog naroda, iz istog mjesta.

Kada je Puniša Račić izvršio pokolj narodnih zastupnika HSS u Narodnoj skupštini, Pavle Radić je, predosjećajući da prijeti životna opasnost Stjepanu Radiću, poletio prema svom stricu i vođi stranke da ga zaštiti, ali ga je terorist Račić, uzviknuvši »Ha, tebe baš tražim!« jednim dobro odmjerenim metkom pogodio u donji dio srca, od čega je Pavle Radić pao na pod. Prenesen automobilom, on je pet minuta nakon dolaska u bolnicu, a pedeset i pet minuta poslije ranjavanja izdahnuo; njemu je metak okrznuo srce i izašao van.

Ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček iz Beograda u Zagreb dovezeni su 22. lipnja 1928. godine i njihovi su lijesovi bili izloženi u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinjevcu, a sljedećega dana, 23. lipnja 1928. godine, bio je posmrtni ispraćaj i pokop.
Ranjen je odvjetnik Ivan Pernar iz sela Hrastina kraj Zaprešića, kasnije sudionik urote Lorković-Vokić u NDH, te politički emigrant u SAD-u do smrti 1967. godine. Drugi teško ranjeni bio je Ivan Granđa iz sela Šašinovec, koje je danas dio Sesveta i Zagreba.

Svi oni, premda su umrli u različita doba, dobili su čast biti pokopani u zajedničku grobnicu u Arkadama na zagrebačkome groblju Mirogoju. S njima je pokopan i povjesničar Josip Predavec, ubijen od jugoslavenskog terorista Tome Koščeca 1933. godine u zasjedi kod rodnog Dugoga Sela. Jedino je Ivan Pernar pokopan u New Yorku.

Hrvatski je narod redovito obilazio grobove svojih mučenika, čak i u vrijeme najmaračnijeg komunizma kada je to bilo nadgledano od UDBA-e, a njihova zajednička grobnica je uvijek bila puna svijeća i molitava zahvalnosti što su položili život za voljenu Hrvatsku.