Domovinski rat

mark_37
mark_37
Mali dioničar
Pristupio: 19.09.2006.
Poruka: 5.114
27. studenog 2021. u 09:12

Zvjerstva kakva je Srbadija radila, nisu se događalo od srednjeg vijeka. Vidi se da je Turska ostavila veliki utjecaj. 

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 22.10.2010.
Poruka: 7.130
28. studenog 2021. u 12:49

ovo je napisao Kajkic, on malo vise zna

 

BOBOTA I MASOVNA GROBNICA SU KONAČNO OTVORILE OČI ONIMA KOJI NISU VJEROVALI….
Prije svega treba za ovaj pronalazak grobnice na smetlistu Bobota-Pacetin odati zahvalu djelatnicima SOA centar Osijek, naime Posmrtni ostatci pronađeni su po dojavi domaćeg srbina na smetlištu između Bobote i Pačetina.
Ono što trebamo svi znati je da je MHB (Ministarstvo hrvatskih branitelja) ovu obavijest zaprimilo od SOE (obavještajne agencije) prije nesto malo vise od 3 godine, nakon čega su vršili pleminarno iskapanje na tom područuju i iz neobjašnjivog razloga su odustali od detaljnje pretrage tog terena.
Samo upornošću domaćeg srbina koji je ustrajao u prokazivanju da se pronađe grobnica i naravno SOE centar Osijek, MHB prije nekih 20-ak dana ponovno je vratilo mehanizaciju i započeli su detaljnu provjeru i iskapanje na tom području koje je svjedoci smo dalo rezultat.
Bitno je naglasiti po izjavi prokazatelja (domaceg srbina) da su žrtve (civilne osobe) koje su dovezene iz mjesta ĆELIJE ili TENJE, i radi se o civilima koje su mjestani Bobote prije nego su ih strijeljali drzali u jednoj kuci u Boboti (meni poznata lokacija), nakon toga su ih poubijali i dovezli na smetliste i zakopali među uginule životinje!
Ne želeći nikome davati laznu nadu niti zeleci nekoga u trazenju obeshrabriti….. naglašavam da je po izjavi svjedoka koji je između ostalog prokazao stratiste, radi se najvjerovatnije o mjestanima mjesta Celije, koje su kako sam vec i naveo poubijali domaci srbi iz Bobote (tzv interventni vod TO Bobota).
Sve ovo sto sam napisao u petak navečer ponovno mi je potvrdio domaci srbina u prisutnosti Jure Veselčića iz Vinkovaca.
O bezveznim parafrazama da Srbija treba otvoriti arhive i prokazati grobnice ne treba trošiti riječi….. ključ rješenja je tu! Domaći srbi ga znaju i treba ga samo uzeti kao ozbiljan…. Ne treba generalizirati niau svi srbi bili ratni zločinci, ima puno onih koji žele pomoći da nađemo osobe za kojima tragamo.
Kojot_50
Kojot_50
Dokazano ovisan
Pristupio: 02.01.2012.
Poruka: 18.005
28. studenog 2021. u 15:42

čestitke svima koji su to slušali prije tri godine, baš su ustrajni bili

Ljepota stvorenja odražava beskonačnu ljepotu Stvoritelja (KKC, 341)
Vilenjak
Vilenjak
Moderator
Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 89.470
25. siječnja 2022. u 18:03

HOS-ovac Branko Smoljan piše o sudbonosnom susretu tijekom proboja iz Bogdanovaca: Dugujem joj život…

Hrvatski branitelj, pripadnik HOS-a Bogdanovci, Branko Smoljan, prisjetio se posljednjeg dana u Bogdanovcima i proboja iz Bogdanovaca koji je uslijedio. Priču o sudbonosnom susretu, ispričanu u prvom licu, prenosimo u cijelosti, u izvornom obliku:

“10.11.1991. Hladno je zimsko jutro, naš rov na izlazu iz Bogdanovaca prema Marincima. Magla se spustila, sviće, u daljini se čuju tenkovi koji nam odmah onako na uranku, kao i svakog dana, žele dobro jutro. U rovu Goran Petrović, Bero Šimić, Jako Kalauz, Marinko Lozić i ja. Čujemo kroz maglu buku tenkova jaču nego uobičajenu, kažem Goranu; ovi se danas ne gase, spremite se.

Branko Smoljan (drugi zdesna) sa suborcima: Zdravko Špalj Papundek (poginuo), Goran Petrović i Ivica Jurčan

Tek što sam to izgovorio prvi se pojavio i počelo je. Granate iz tenkova, minobacači, MIG-ovi …. krenuo je sveopći napad na Bogdanovce. Na vezi čujemo kako ulaze sa svih strana. Piđo putem motorole zove mene i Gorana da dođemo u selo i da ponesemo ručni bacač i granate. Uzimam RB, Goran uzima granate i krećemo. Izlazimo iz rova, trčimo prema selu, odjednom iznad nas vojni zrakoplov, MIG, strojnicom ore zemlju oko nas, preleti nas i ispali rakete na selo. Krenemo dalje, ne znam kuda, ne znam gdje su ušli, a gdje nisu?

Trčimo još kojih stotinjak metara i nešto me udari u nogu, padnem, pa ustanem i kažem Goranu „pogodi me“ ali trčim dalje. Goran trči, dođe do mene, kaže „curi ti krv niz nogu“, istog trenutka opet padam, oko nas metci i granate kao kiša. U tom trenutku do mene dolazi Ramo Hrbatović, uzimaju me on i Goran i nose me u kuću gdje smo mi HOS-ovci boravili. Piđo zove stacionar da dođu po mene, dobija odgovor da je nemoguće da se probiju do nas jer su odsjekli nas i ostatak sela, ušli su sa svih strana.

Goran i Ramo me nose u kuću preko puta u podrum kod civila. Piđo određuje Marinka Lozića da ostane paziti na mene, oni moraju dalje, a četnici naviru sa svih strana. Ležim u podrumu ranjen, previjen samo onako preko hlača, nogu ne osjećam, utrnula je. Piđo mi je nekom granom stegao ranu, krv mi je zaustavio, rekao mi je da po malo popuštam ali ja sam na to zaboravio. U podrumu par žena i dva, tri starca. Među tim ženama i Stana Prce, koju kao da je sam Bog poslao. Ležim tako u podrumu i čekam, vani je pravi pakao, a kroz neko vrijeme donose ranjenog Beru Šimića. I dok smo tako ležali i čekali da se odbije i ovaj četnički napad kao i uvijek do sada, u podrum ulazi Đuro Bartulović i kaže; selo je palo! Gledam ga i ne vjerujem, vani se čuje još po neki pucanj i odjednom tišina. Tenkovi se ugasiše, nema pucnjave, a izvana čujemo njihov razgovor, idu u čišćenje od kuće do kuće, a mi u podrumu. Mrak se već spušta, dolaze do našeg podruma, ne ulaze, bacaju prvu bombu koja eksplodira na ulazu i pogodi djeda koji je stajao kraj vrata. „Baci zelenu“ kaže drugi četnik, „zelena je jača“ i baci on i nju, eksplodirala je u hodniku, prašina, krhotine lete iznad nas i po nama, stao sam iza šporeta, uperio pušku u vrata i čekam da uđu, mislim zadnji su mi trenutci, cijeli mi je život u sekundi prošao kroz glavu. Odjednom me više nije bilo strah. Ne ulaze u podrum, idu oko kuće i dođu do dimnjaka od šporeta, jedan uhvati za cijev, vruća je kaže, drugi potvrdi da je, ovdje ima netko, baci još jednu.

I baci ju, ponovo prašina, geleri po sobi i zapomaganje. Ne ulaze, odoše, doći će ujutro kad svane. Saberemo se malo, pogledamo tko je živ, a tko ranjen i odlučimo; idemo van u kukuruz iza kuće! Izađemo, iznesu mene i Beru u kukuruz, ležimo na zemlji i čekamo, ne znamo kuda, nitko ne zna put. U jednom trenutku pogledam, a Marinko i Đuro se nešto došaptavaju. Dolazi Marinko do mene i kaže da su se on i Đuro dogovorili da nas dvojicu ranjenih ostave, a oni da idu, pa kad se probiju da će nama poslati pomoć. Gledam ga i ne vjerujem! Tada Stana kaže, ja njih dvojicu ne ostavljam, ja ću ih vući ako nitko drugi neće. Ustajemo, dižemo se na noge, ne mogu stajati.

Stana kaže, ja ću te vući, možeš ti i krenemo. Hodamo, nitko ne zna kuda, prolazimo kroz šumu, gazimo rijeku jednom, pa nakon nekog vremena ponovo, pitam gdje smo, ne znaju. Nitko ne zna ali idemo dalje, noć, napustili smo Bogdanovce, u daljini se čuje pucnjava, preko nas prelijeću granate na Vukovar, gori nebo. Svanjuje se, ne smijemo ići dalje, sakrivamo se u neki šumarak i tu ćemo čekati noć da možemo nastaviti hodati. Ležim, ne osjećam nogu, Stana skine pulover, umotava me kao svoje dijete, vidim joj suze u očima ali drži se i hrabri nas; biti će sve dobro, trlja mi ruke, gladni smo i žedni. Stana vadi limun i po pola daje meni i Beri, njoj ne treba, kaže nije gladna, uzmite vi. Gledam ju i mislim, Bože hvala ti za ovu ženu. Malo smo odspavali, smrkava se, krećemo dalje, nitko ne zna kuda idemo.

Dolazimo do neke ravnice, magla, noć, hladno je, idemo u koloni po jedan, nas petnaestak, ne znam koliko. Kažem Stani; žedan sam, ne mogu više. Naiđemo na rupu koju je napravila granata, puna je vode ali zaleđena, kleknem, razbijem led i pijem, pije i Bero, malo nam je lakše, krećemo dalje, oslonim se na Stanu i polako idem dalje. Pušku ne ispuštam iz ruku, kaže mi Stana; ja ću ti je ponijeti, samo je ne bacaj. Hodamo tako kroz kukuruz, hladno je i magla, pitam zna li itko gdje smo, brzo će svanuti, ne smijemo ići po danu. Idemo još malo, kažem Stani ne mogu više, spuštam se na zemlju i legnem točno pored rupe gdje smo pili vodu. Hodamo cijelu noć i na kraju dođemo na isto mjesto! Kažem Stani ja sad malo moram zaspati i legnem, stavim glavu na njezino krilo, a ona mi trlja ruke, nogu ne osjećam, hlače mi se ukrutile od krvi i hladnoće. U jednom trenutku osjetim takvu toplinu, takvu ljepotu, u životu mi nije bilo ljepše. Cvijeće, sunce, meni toplo i odjednom osjetim šamaranje. Stana me budi i viče, Branko ne smiješ zaspati. Kažem ja njoj, Stano samo pet minuta, tako mi je fino toplo, i Stana shvati da je gotovo pa mi protrlja vratne žile, dva tri puta me ponovo ošamari, protrese me i digne na noge.

Ustanem, tresem se od hladnoće, nema ni sunca nema ni cvijeća, samo magla i mraz. Krećemo dalje, idemo još malo, svanjuje se, uđemo u neki kukuruz, legnemo, a oko nas granate, prođoše i metci, lome kukuruz, čuli su nas, tenkovi okolo bruje, prolaze pored nas, a mi u kukuruzu. Preguramo još jedan dan, pustila se noć i mi krenemo dalje ali i dalje nitko ne zna gdje smo. Hodamo cijelu noć, odmaramo malo, Bero i ja ne možemo dalje, jedva hodamo ali Stana nas ne pušta. Sjednemo i Stana vadi paštetu i daje pola meni, a pola Beri, pojedemo i idemo dalje, sviće, ne smijemo dalje, moramo se sakriti, ulazimo u kukuruz i liježemo. Razdanilo se, u daljini vidimo kuće, pitam Đuru koje je ovo selo, kaže ne znam, žene isto ne znaju. Ne mogu više, ležimo i čekamo, jedna žena kaže; idemo ja i jedan djed (ne znam kako se zvao) do one kuće da vidimo gdje smo! Ako se ne vratimo vi idite dalje. Prošlo je neko vrijeme, ne znam koliko iako se nama činilo jako dugo, njih dvoje se vraćaju i vode dva vojnika sa sobom, kažem im da stanu, uperim pušku u njih, a baka kaže; Branko naši su, ovo je Nuštar.

Gledam ih i ne vjerujem, mislim zarobili su ih, a sad će i nas. Kaže ona ponovo, naši su Branko, HOS-ovci! Puštam ih do nas pa šta bude, ne mogu više, kad na rukavu ugledam oznaku HOS. Dolaze do nas, podignu mene i Beru i odvedu nas u neki podrum. U podrumu Hrvatska zastava, HOS-ovci sjede, napokon smo stigli, naši su. Vidim na stolu vinjak i cigarete, mjesec dana nisam zapalio cigaretu, samo Goranove, što nam je motao od orahovog lišća i malo čaja od mente da ublaži miris oraha. Kad je zapalimo tri dana pluća bole. Zapalim cigaretu, vinjak sam već prepolovio i u tom trenutku dolazi sanitet po mene i Beru, voze nas u Vinkovce u bolnicu, a civili idu dalje.

Izljubim se sa svojom Stanom kojoj dugujem, pa usudio bih se reći život. Ona je moja druga mati i nikad je neću zaboraviti. Ovom prilikom joj čestitam rođendan koji je proslavila prije par dana, a ja nisam bio u mogućnosti čestitati joj prije, jer sam po običaju bio blokiran! Stano sretan ti rođendan i da te Bog poživi još dugo, puno zdravlja i sreće ti želim.”

Domovine sin
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 17.09.2020.
Poruka: 5.122
25. siječnja 2022. u 20:20

O Boze koja prica. 

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 21.08.2021.
Poruka: 2.268
26. siječnja 2022. u 09:16

Isto jedna priča za film.

Obavezno pogledati

Vilenjak
Vilenjak
Moderator
Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 89.470
03. veljače 2022. u 14:47

DAMIR SENčAR - Hina
HEROJSKI ČIN

Milanović odlikovao pilota Borovića za prvi prelet MIG-om na hrvatsku stranu

Hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović u četvrtak je za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu odlikovao umirovljenog pukovnika Danijela Borovića, koji je preletom u veljači 1992. iz bivše JNA donio Hrvatskoj prvi borbeni avion MIG.
 

U prigodi 30. obljetnice tog preleta predsjednik je pukovnika Borovića odlikovao Redom kneza Domagoja, zahvalivši mu na njegovu hrabrom činu te istaknuvši da su u historijatu narativa hrvatskog rata neka imena s razlogom te punim pravom i poštovanjem poznata široj javnosti i hrvatskoj djeci. 

"Jedno od onih imena koja bez razloga i neopravdano nisu toliko poznata je Vaše cijenjeno ime i prezime - Danijel Borović, pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Čovjek koji je prvi u hrvatsko vlasništvo donio nadzvučni mlazni borbeni avion", naglasio je Milanović.

Podsjetio je da je Borović u veljači 1992., nakon što je njegov kolega i suborac Rudolf Perišin to već učinio preko granice, s MIG-21 po mraku sletio na aerodrom u Puli, nakon što se "opasno, vješto, junački i hazardno" odvojio od borbenog dvojca te pod mrakom zimske Istre i uz svjetlo nekoliko kamionskih farova spustio MIG-21 na hrvatsko tlo i u funkcionalnu uporabu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koje je tada tek nastajalo".

"To je veliki, herojski čin. Jer prije svega herojstvo, a tek onda vlasništvo se ogleda u tome koje ste mogućnosti izbora imali i kako ste mogli postupiti, a niste. Mogli ste otići, mogli ste naprosto doći jednoga dana u neko naše hrvatsko zapovjedništvo i prijaviti se. Ono što ste napravili višestruko nadmašuje ovu prvu mogućnost", poručio je.

Milanović se Boroviću obratio i riječima da je riskirao vlastiti život da bi, ne samo Hrvatskoj donio i prenio borbeni zrakoplov, nego i da bi to bio vrlo značajan i vidljiv način podizanja morala u Hrvatskoj u to vrijeme.

Zahvalivši se na odlikovanju, Borović je naglasio da se tim odlikovanjem na neki način pokušava nadoknaditi ono što je trebao primiti prije 27 godina, kada je "bio jedan veliki red dodjela odličja u tom objektu" (Ured Predsjednika RH).

Ocijenio je da tada nije nepravda učinjena samo njemu, već i njegovoj supruzi i petogodišnjem sinu Vanji koji su bili uključeni u te višemjesečne pripreme. "Uspjeli smo i to je odličje nakon 27 godina, kada je trebalo biti, sada našlo svoje mjesto. Zahvaljujem se na tome", rekao je.

Dodao je kako ga mnogi pitaju zašto su ga toliko ignorirali i zanemarivali u napredovanju i dobivanju čina. 

Pritom je istaknuo da je u ono vrijeme bilo pojedinaca koji su došli na funkciju moći i odlučivanja jer ih je netko tamo postavio, a koji nisu shvatili duh vremena i njihove zadaće, nego su se "bavili nekim privatnim svojim interesima pa su napredovali samo pojedinci".

"Tako se i u mojem Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu dogodilo. Bili su neki ljudi koji su jednostavno neke gurali, pa su pojedinci u par godina strelovito napredovali - došli su na najviše funkcije i činove. A s druge strane, postojala su četvorica pilota koja su oduzela bivšoj JNA četiri nadzvučna lovca MIG-21", kazao je Borović i dodao da nitko od njih nije postao general, a trebali su. 

 

Ipak, naglasio je, usprkos osobnom razočaranju, zajedno sa suprugom Snježanom napisali su knjigu "Prelet za Hrvatsku" koja, ustvrdio je, može biti školski udžbenik za školsku omladinu, jer su u toj knjizi opisali što se tada događalo. 

Dodjeli odlikovanja su, uz Danijela Borovića, nazočili i njegova supruga Snježana, sin Vanja te zamjenik zapovjednika HRZ-a brigadir Marinko Galović i zapovjednik 191. eskadrile lovačkih aviona pukovnik Zvonimir Milatović.

Dnevnik.ba

Domovine sin
joe2
joe2
Mali dioničar
Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.498
04. veljače 2022. u 17:32

Obrana Kašića:

Čini mi se, što žešće pucam to je četnika sve više izviru sa svih strana

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato.

Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima i tenkovima. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana! Na prijelazu siječnja u veljaču, 1993. vođene su nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa. U tim borbama, posebno za selo Kašić, pripadnici 3. bojne 3. gardijske brigade, ne žaleći svojih života obranili su Kašić, a time vjerojatno i sam Zadar.

Krajem siječnja l993. za samo tri dana završen je prvi dio akcije “Maslenica” koja je pokazala kako Hrvatska ima snažnu vojsku sposobnu da oslobodi privremeno okupirana područja. U tri dana (22. – 25. siječnja) u snažnom naletu hrvatskih redarstvenih snaga i Hrvatske vojske oslobođena je cjelokupna tzv. “ružičasta zona” zadarskog zaleđa, područje sve do velebitskih visova Velike i Male Bobije, preko Rovanjske, Maslenice, petnaestak zadarskih sela, sve do Babin Duba iznad Sukošana, zadarska zračna luka i Novsko ždrilo. >

 

Četnici su doživjeli veliki poraz i bili su u potpunom rasulu: Obrovac je praktično već pao, bio napušten, a govorilo se kako se moglo ići sve do Knina. Odgovarajući na takva pitanja, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general zbora Janko Bobetko, svojedobno je odgovorio: – Operaciju smo uspješno izveli u dvije od tri planirane etape, treću nismo ostvarili zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji… Oslobađanjem velikog dijela okupiranog teritorija završen je prvi dio akcije “Maslenica”, ali je sada trebalo ostvariti i onaj, ne manje težak dio: zadržati dostignute crte jer su Srbi u međuvremenu uspjeli prikupiti velike snage i angažirati ih na crti Novigrad-Kašić. Hrvatske snage koje su sudjelovale u uspješnom prodoru bile su iscrpljene trodnevnim borbama i valjalo je angažirati svježe postrojbe koje će moći očuvati dostignuto.

 

Odluka je pala da se na tom dijelu bojišnice rasporede dijelovi 3. gardijske brigade. MOJ KUT(ili: Kašić 1. veljače 1993.) Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. Osluškujem klatno sata. Tik-tak, tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim ga. Zora još nije probila jutro ove veljače. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa poput bata. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Odjednom zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Počinju rigati plamen. Granate ruše zidove kašićkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao pakao Nuštra kojega smo tijekom one noći u studenome, nakon pada Vukovara, tri puta gubili i tri puta vraćali.

 

Ni vukovarsku bojišnicu nije okusio. Tu su i Okučani, kolovoza ’91. kada se Čeleketić spustio iz Bjelovara s tenkovima čekajući Uzelca da stigne iz Banja Luke. Prešli su Savu, ali smo ih na maloj Savi zajebali. Srušili smo mostić i trebalo im je deset dana da naprave ponton preko podvodnog terena i prevezu tenkove. I onda su nas sjebali. Uzelac i Čeleketić gazili su sve do Mašića, sedam-osam kilometara prije Nove Gradiške. Tek smo ih ondje uspjeli zaustaviti. No, ta crta stoji do danas, veljače 1993.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata i eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u Zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda.B

 

Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u obranu. Sada očekujemo protuudare četnika koje moramo izdržati i pritom zadržati 70 kilometara osvojenih crta. Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar. Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima i tenkovima. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana! Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović… Ima i Nišlija.

Ne znam na koju stranu da pucam. Tek sad vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s petnaest naših momaka. Kod kašićkog groblja ih dočekuju četnici. Iskaču i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se, što žešće pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije. – Napadaju nas s leđa! – viče Debeli. Okrećem se prema groblju. Ne vjerujem onome što vidim: nadgrobne ploče se dižu i iz njih izlaze četnici i pucaju nam iza leđa. Našli smo se između dvije vatre. – Negdje su probili – viče Smrčo. Ne mislim o tom, spašavam glavu. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju. – Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća. – Tenkovi! – dere se Mali. Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašićkoj crkvi ne bismo li presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama. – Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza. – Jebiga, nisam ih ja poslao. Tek kasnije ću saznati da su upravo oni pobili onih naših petnaest momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici kojom treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je, samo odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom prestaje pucnjava. Nakon pakla – tišina. Do bola. Skupljamo se. Desetkovani smo. Smrčo je dobio u nogu, pa promuklim glasom šapće kako to nije ništa. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

 

Sviće. Samo klatno sata u ravnomjernim razmacima remeti tišinu tog jutra veljače 2009. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. Od kada sam razvojačen. I uvijek isti sat. I njihalo. I kut. Kota 212 Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi u kojima nam je pedesetak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija. Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bismo se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac, naslonjen na stol, sluša. Ispred njega je specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motorole smo uhvatili Arkanovu poruku upućenu četničkom štabu: „Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve“.

 

Tog dana, 2. veljače 1993., helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike. Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su oko tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila prema Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je petnaest ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već pedeset sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko od nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim, dečki me zapanjeno gledaju. – Jesi l’ živ? – s nevjericom pitaju. – Jesam – gledam se. Sve je tu, ruke, noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kad sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njemu je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa. – Nema municije – kažem. – Jebeš municiju – viču – Glavno je da si ti živ. – Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine. – Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki. No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo.

Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, baterije motorola su prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. Odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika sa devetnaest tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borba traje satima. Odjednom se predamnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići. – Opkoljeni smo! – reče. Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je.

 

Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam pritekao u pomoć. – Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi. Potvrdno klima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva. Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka. – Jebiga, nije prvi put. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo. Odjednom je utihnulo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali, vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako su nam i sami, ne znajući, pružili mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca. Uspio mu je samo reći: – Opkoljeni smo, kota 212. U tom trenutku nestalo je iz motorole i posljednjih mikrovolti koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom, noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca. – Što se zbiva? – zbunjeno će Debeli.

 

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili. – To je Kruljac! – zaurla Smrčo. Kao po zapovijedi, skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Što se zapravo dogodilo? Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno i gledati. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković, zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao, i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito. Svanjuje. Zidni sat neumorno otkucava: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca….

 

U čast poginulim Slavoncima u Kašiću podignut je spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: 3. gardijska brigada “Kune”, Hrvatska Vas zaboraviti neće. Neka im je vječn slava!”.

Popis poginulih branitelja:

Josip Andrečunko, Dubravko Antunović, Nikola Bogić, Drago Bilić, Josip Bobošević, Željko Boduljak, Zvonko Bureš, Nikola Butković, Vjeran Buzgo, Saša Hlušec, Josip Hrvojević, Ivica Kadić, Dajan Kesić, Željko Kovačević, Bojan Lupša, Antun Majetić, Ivica Majetić, Darko Malirujek, Marko Marković, Franjo Marinović, Dubravko Marošan, Željko Mijić, Stanislav Milas, Franjo Milković, Zoran Modić, Božidar Moher, Josip Stojko Share

 

https://www.youtube.com/watch?v=jQHDg0vIcWk&t=1804s

 

https://www.youtube.com/watch?v=dguG-s3PoBg

 

 

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 28.10.2017.
Poruka: 8.505
06. veljače 2022. u 13:24

Koga zanimaju dokumentarci kao mene,nedavno je izašao dokumentarac o Lipiku u domovinskom ratu.