dobar dokumentarac 👍

Na današnji dan 25.08.1991 godine okupatorska vojska potpomognuta domaćim četnicima žestoko je napala Vrliku. Kao protumjeru za taj napad branitelji Sinja i Cetinskog kraja opkolili su vojarne u kojima su bili vojnici JNA te oružje i tehnika. Oko 13:30 sati došlo je do pucnjave i počele su se voditi prave ulične borbe između slabo naoružanih branitelja i pripadnika tadašnje JNA.

Tijekom akcije, koja je bila među prvima takve vrste u Hrvatskoj, živote na sinjskom i vrličkom području izgubili su: Ivan Kamber, Luka Erceg, Ante Barać, Ivo Lelas, Ivan Tomaš i Ilija Perajica.

Neka im je laka Hrvatska zemlja.

Osmi mjesec,devedeset i prva godina,Slavonija,,,

Poslije otvorene agresije tzv. JNA, četnika i paravojnih skupina i postrojbi iz Srbije koji su s jednom oklopno-mehaniziranom brigadom i jakim snagama pješaštva 3. srpnja 1991. godine prešli most na Batini i uz pomoć domaćih Srba (pete kolone) za kratko vrijeme okupirali Baranju, nastavljeni su prodori u prema istočnoj Slavoniji, gdje je uskoro na djelu bilo klasično etničko čišćenje, uz masovna ubojstva, razaranja, pljačku, palež i progone hrvatskog civilnog stanovništva. Već u razdoblju od 5. do 9. srpnja, najprije je razoreno topništvom, a potom spaljeno i temeljito opljačkano selo Ćelije u općini Trpinja, smješteno u trokutu Osijek - Vukovar - Vinkovci, koje je bilo od velike strateške važnosti prije svega za promet i opskrbu, jer se nalazilo na sredini cestovnog pravca od Osijeka prema Vukovaru. Po prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, svijet je posredstvom TV kamera bio svjedokom brutalnog uništavanja jednog naselja i progona njegovih žitelja.  

 Onda su na red došli Dalj, Erdut, Aljmaš - mjesta uz Dunav koja su se nalazila u najisturenijem "džepu" prema Istoku i čija je okupacija bila uvjet za nesmetani nastavak agresije na Osijek, Vinkovce, Vukovar, Borovo i druga mjesta u ovom dijelu Hrvatske.

Jaki topnički udari na Dalj i Erdut započeli su 1. kolovoza u 3 : 30 sati, a nakon njih uslijedio je kombinirani napad oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga iz više smjerova. Hrvatski branitelji, iako slabo naoružani i s ograničenom količinom streljiva, pružali su ogorčen i hrabar otpor, ali je brojčana i tehnička nadmoć neprijatelja bila takva da su ubrzo primorani na povlačenje, pa su se angažirali u spašavanju civila. Oko 10 : 00 sati, istoga dana, žitelji Dalja, Erduta i Aljmaša počeli su se ukrcavati na prvi šlep za rasute terete koji je poslan iz Osijeka. Operacija spašavanja civila započela je na Dunavu kod Aljmaša, potom je nastavljena plovidba Dunavom i dalje Dravom prema Osijeku. Vjerojatno je rijetko tko od tih ljudi koji su tada bježeći spašavali gole živote ostavljajući svu svoju imovinu - a mnogi od njih i ne znajući gdje su im članovi najuže obitelji - pomišljao kako će ovo progonstvo potrajati sedam godina. U prvom udaru samo u Dalju poginulo je 39 hrvatskih branitelja (tijekom Domovinskog rata na području Dalja, Erduta i Aljmaša ubijeno je ukupno preko 500 osoba), dok je broj ubijenih civila u ovom mjestu 1. kolovoza 1991. godine bio "56 ili 57" (prema izvješću samih okupacijskih paravlasti tzv. SAO SBZS - "Srpske autonomne oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem").

Dokumentarni film "Šlep za rasute terete" dragocjeno je, vjerodostojno i potresno svjedočanstvo o egzodusu Hrvata iz Dalja, Erduta i Aljmaša, kolovoza 1991. godine, ali i o zločinima i silovanjima što su ih srpski krvnici počinili u prvim operacijama etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

 Agresor je u napadima na ova mjesta pokazao zastrašujuću brutalnost, a naročito se to očitovalo u razaranju Policijske postaje u Dalju, gdje je ubijeno 20 hrvatskih policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i 4 pripadnika Civilne zaštite. Borba za ovu Policijsku postaju započela je u rano jutro tog 1. kolovoza neprijateljskim napadom koji je trajao gotovo punih 10 sati, nakon čega su se malobrojni branitelji koji su se hrabro opirali morali predati.

Pripadnici Hrvatske policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zlatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.

 Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić, Marko Poplašan.

 Pripadnici Civilne zaštite:  Ile Galić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija, Andrija Ripić.

Poslije ulaska okupatora u Dalj, hrvatska je strana uhvatila tonski zapis koji je svjedočio o nakanama agresora i surovim, prljavim, neljudskim metodama što ih je koristio u ovim operacijama etničkog čišćenja. Riječ je o snimci razgovora između jednog od viših časnika, zapovjednika postrojbe tzv. JNA - operativca koji je bio na terenu - s nadređenim, u kojem on govori o tomu kako će uslijediti akcija "slobodnog lova", jer (kako je rekao) to "ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice". Dakle, žrtve su od strane "JNA" planski prepuštane četnicima i paravojsci kako oficiri "regularne vojske" ne bi obavljali taj dio prljavog posla u izravnim klanjima i ubojstvima nemoćnih i nenaoružanih. Ovo je jedan od čvrstih materijalnih dokaza suradnje između "JNA", četnika, dobrovoljaca i brojnih srpskih paravojnih formacija. Nakon što je topništvom (a po potrebi) i zračnim snagama razorila metu napada, vojska je teren prepuštala svojim pomagačima koji su igrali ulogu pomoćnih trupa (prema srpskoj tradiciji iz razdoblja Četničke akcije u Makedoniji, Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata). Četnici, dobrovoljci, "specijalci" i "teritorijalci" tada su dovršavali "posao" nemilosrdno ubijajući, paleći, pljačkajući, silujući i progoneći civilno stanovništvo. Pored patološke mržnje prema svemu što nije srpsko, ratni plijen je bilo ono što ih je posebno motiviralo u tim operacijama masovnih zločina etničkog čišćenja. Dakako, sve to nije se moglo činiti bez znanja i odobrenja Generalštaba "JNA" i političkog vrha Srbije koji su preko SDB-a (Služba državne bezbednosti) i KOS-a (Kontra-obaveštajne službe) tzv. JNA imali kontrolu nad svim paravojnim formacijama i skupinama, od kojih su mnoge i formirane od ovih tajnih službi s namjenom uporabe u operacijama etničkog čišćenja. (Vidi: Dalj 1991 pad mjesta "SLOBODNI LOV " - 

https://youtu.be/fNKpSgs4H9M

U takvom ozračju, u jeku "slobodnog lova" na ljude, surovih zločina, progona, pljački i silovanja, u Dalju ispunjenom mirisom krvi i dima, upriličena je 18. kolovoza 1991. godine opskurna svečanost na kojoj je na novu dužnost ustoličen episkop nove episkopije SPC, Lukijan Vladulov (prije rata arhimandrit manastira u selu Bođani u Bačkoj). Ceremonijal je predvodio patrijarh srpski Pavle, uz asistenciju nekoliko arhijereja, a sve je bilo pomno popraćeno od vodećih srbijanskih medija. Nova episkopija osječko-poljska i baranjska (koja do tada nije postojala prema administrativno-teritorijalnom ustroju SPC), trebala je, naime, biti prva episkopija "Zapadne Srbije" kao dijela crkvene organizacije buduće "Velike Srbije" sa zapadnim granicama: Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag. Sinod SPC i patrijarh Pavle, tako su Lukijana Vladulova nagradili za ratne zasluge, jednako kao što su činili i u svim drugim slučajevima kad je bio posrijedi doprinos klera SPC "srpskoj stvari". Tko je među njima bio ratoborniji i ekstremniji, imao je veće mogućnosti napredovati u crkvenoj službi.

 U zdanju "Doma kulture" u Dalju i u privatnim kućama, uspostavljeni su logori i zatvori – mučilišta. U njima su ljudi bezdušno prebijani i sadistički mučeni, što je trajalo mjesecima. Neki od istaknutih zlostavljača bili su: Željko Čizmić, Siniša Glodić, Stevo Glodić, Zoran Oljača, Tihomir Ivošević, Đuro Zmijanac, Goran Džaković, Milorad Stričević, a povremeno su im se pridruživali i Vojislav Šešelj i Željko RažnatovićArkan sa svojim ljudima. Ljubinko Radošević, Vojislav Grčić i Nikola Puača (s još jednim suborcem iz srpske "TO"), izvršili su u više navrata brutalno silovanje 20-godišnje djevojke Hrvatice, pri čemu su primorali njezinu obitelj (38-godišnju majku, 36-godišnjeg oca, 13-godišnju sestru i 10-godišnjeg brata) da to gledaju. Obitelj su sustavno tjelesno i psihički zlostavljali terorizirali, a oca i teško premlaćivali više puta. Tortura nad njima trajala je više od 6 mjeseci (od početka kolovoza 1991. do sredine travnja 1992. godine). I to je samo jedan od tisuća sličnih dokumentiranih slučajeva zlodjela, kakva su se, nažalost, događala diljem okupiranih područja u Hrvatskoj.

Stanovnici Dalja, Erduta i Aljmaša koji nisu bili Srbi, a nisu na vrijeme pobjegli ili su se svjesno odlučili na ostanak u svojim domovima u nadi kako "JNA" neće dopustiti zločine i progon, ubrzo su se sreli sa surovom i tragičnom stvarnošću. Ne samo da je "narodna vojska" dala odriješene ruke krvnicima okupljenim u spomenute paravojne formacije i skupine, ona je prednjačila u osvajanju hrvatskih gradova i sela koristeći svoju respektabilnu vojnu silu, kako kopnenu, tako i zračnu i pomorsku, a u kasnijoj fazi i Riječnu flotilu (što je naročito došlo do izražaja kod opsade i razaranja Vukovara). Žitelji koji su se zatekli pod okupacijom, pretrpjeli su neopisiva mučenja i poniženja - od svakodnevnih premlaćivanja, do pljački, silovanja i ucjena, pri čemu su se tražile enormne svote novca ili zlatnina kao otkup za živote i mogućnost izdavanja "propusnica" koje su služile za odlazak na slobodno područje Republike Hrvatske. Mnogi među pripadnicima lokalnih okupacijskih vlasti, koristili su ovo stanje kako bi se materijalno okoristili, pa su prisiljavali ljude da se "dobrovoljno", pismeno odriču svoje cjelokupne imovine (čak i nekretnina, zemlje, automobila itd.) u korist "SAO SBZS", što su potom pojedinci iz njihovih redova prisvajali. Od terora nisu bili izuzeti ni oni najslabiji i najranjiviji: žene, djeca i starci. Naročito je na zlu glasu bio logor u Dalju, smješten nedaleko od dvora novog episkopa osječkog-poljskog i baranjskog, Lukijana Vladulova, osobnog prijatelja zločinaca Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića Arkana, koji je i sam sudjelovao u poticanju sunarodnjaka na zvjerstva, a mnogi svjedoci navode i to kako je osobno inicirao vandalski čin miniranja daljske katoličke crkve sv. Josipa 1992. godine, koja je tom prigodom srušena do temelja.

 Civili koji nastavili živjeti pod okupacijom, ostali su tjednima i mjesecima u logorima i zatvorima, izloženi brutalnim mučenjima ili su bili zatočenici u vlastitim domovima, izloženi samovolji i nasilju svakoga od srpskih "oslobodilaca" kojima je bilo dopušteno sve. I oni koji se nisu nalazili u logorima ili zatvorima, trajno su izloženi teroru i bezakonju, jer Dalj, Erdut i Aljmaš su u cjelini pretvoreni u geta - logore na otvorenom u kojima su Hrvati, Mađari, Česi, Nijemci i drugi stanovnici koji nisu pripadali povlaštenoj (srpskoj) naciji svedeni na razinu obespravljenog roblja. Pored brojnih tortura i zlostavljanja, mnoge žene i djevojčice višekratno su, planski i organizirano silovane - a one koje su zatrudnjele puštane su tek onda kad je bilo kasno za pobačaj (kako bi "rađale četnike" - kako su im govorili njihovi mučitelji). Bila je to jedna od monstruoznih i djelotvornih metoda etničkog čišćenja - jer takve su traume uništavale i razarale duševno i tjelesno - ne samo žrtve, nego često i čitave obitelji. U manjem broju, silovanjima su bili izvrgnuti i zarobljeni muškarci, što je predmetom medicinskih (psihijatrijskih) istraživanja posljednjih 20 i više godina i to na međunarodnoj razini, u suradnji stručnjaka iz Republike Hrvatske i zapadnoeuropskih zemalja.

 Knjiga "260 DANA", autora Marijana Gubine, koji je u to vrijeme imao samo 10 godina, živo je i potresno svjedočanstvo o svemu što se događalo tijekom osvajanja i okupacije na području Dalja i okolice. Sam autor u knjizi opisuje patnje svojih najbližih srodnika, pa i slučaj rođene sestre koja je bila izložena sustavnom mučenju i silovanju, sve do 16. travnja 1992. godine, kad su preživjeli iz obitelji razmijenjeni za srpske ratne zarobljenike koje je u zatvoru držala Republika Hrvatska. Marijan Gubina je nakon zarobljavanja proveo 260 dana u zatvorima u Vukovaru, svjedok je nezamislivih patnji najbližih srodnika (od kojih neke i sahranjuje) i konačno, poslije 6240 sati zatočeništva i izolacije ponovno izlazi na svjetlo dana. No, koliko god fizičke i psihičke patnje i to što je prolazio u vrijeme svjedočenja o monstruoznim postupcima mučitelja utjecale na njega kao kolateralnu žrtvu (jer bio je malodoban i nije sudjelovao u oružanom otporu agresoru), ovaj hrabri čovjek smogao je snage ono što je proživljavao zapisati i objaviti u knjizi. Riječ je o teškim traumama koje su ga trajno obilježile i pratit će ga kroz cijeli život, ali on unatoč svemu, kod njega nema osvetničkog poriva niti mržnje.

 Jedna od žrtava strašnih, okrutnih mučenja, bio je i hrvatski novinar Radio Vukovara i dopisnik Glasa Slavonije i Večernjeg lista, Stjepan Penić, kojeg su agresori odveli tog kobnog 1. kolovoza 1991. godine iz obiteljske kuće u Dalju i pustili poslije ispitivanja. No,

Lijevo: okrutno ubijeni hrvatski novinar Stjepan Penić kojem zločinci nisu

oprostili to što je pisao istinu;

Desno: Marijan Gubina - žrtva i autor knjige koja svjedoči o patnjama i

stradanjima onih koji su ostali pod srpskom okupacijom

ubrzo su opet došli po njega i tada je započelo surovo mučenje nepojmljivo zdravom razumu: poslije teških premlaćivanja, živome su mu spalili tijelo i to pred ostalim logorašima u logoru u Dalju. Ubrzo po uhićenju, Penić je svojoj supruzi poslao poruku: "Oni će me ubiti, jer znaju da ću zapisati sve što su nam radili. Ali, ja im opraštam".

 Brojni preživjeli svjedoci govore o tomu kako su najveća zvjerstva činili upravo njihovi dotadašnji susjedi - Srbi koje su arhitekti "Velike Srbije" iz Beograda smišljeno koristili kao oruđe za ostvarenje svojih ciljeva trujući ih mržnjom i potičući na bestijalna krvoprolića, progone i silovanja, nakon čega bi i preživjele žrtve jedva čekale napustiti svoje gradove i sela, bez ikakve volje i želje za povratkom. Dio strategije okupatora bio je upravo to: nanijeti civilima takve duševne i tjelesne patnje koje će kod njih uzrokovati trajnu i duboku traumu i tako ih zauvijek odvojiti od mjesta na kojima su sve ovo proživljavali. Pokazalo se, nažalost, da je to bila jedna od najdjelotvornijih metoda etničkog čišćenja, jer većina onih koji su doživljavali teška mučenja, sakaćenja, premlaćivanja, zatvaranja u logore, svjedočili ubojstvima (klanjima, masakrima) ili prošli torture silovanja i nasilja nad bliskim osobama i slične traume, nakon svega su ostajali trajno izmijenjenih osobnosti i ne samo da su izgubili svaku volju i želju za povratkom u svoja sela i gradove, nego u većini nisu bili sposobni za koliko-toliko normalan nastavak života u novim sredinama.

 Po okupaciji Dalja, Erduta i Aljmaša, slijede potpuno okruženje vukovarsko-borovskog područja i bjesomučni udari na Vukovar (iz zraka, s kopna i s rijeke Dunav), ali isto tako i na Borovo, Borovo Naselje, Vinkovce, Nuštar, Komletince, Nijemce, Laslovo, Tenju, Osijek i druga mjesta, kolektivni progon hrvatskih civila iz Iloka (po uzoru na nacističke deportacije Židova u vrijeme Drugog svjetskog rata), krvavi masakri i zvjerstva u Bapskoj, Sotinu, Tovarniku, gdje su ljudima odsijecane glave, ruke, noge ili genitalije - a što su činile čak i neke od srpskih "vojnikinja" hvaleći se kasnije svojim "podvizima".

 O masovnim, bestijalnim zločinima etničkog čišćenja koji su počinjeni u napadima i tijekom okupacije ovog dijela istočne Slavonije, svjedočio je i zaštićeni svjedok C-13, u okviru postupka protiv Slobodana Miloševića, 29/30. siječnja 2003. godine pred sudom u Den Haagu. On je u jednom trenutku rekao kako je u to vrijeme bio sekretar unutarnjih poslova (na srpskoj strani), te da je kasnije počeo raditi u Hrvatskoj policiji, što znači da je bio dobro upućen u ono što se događalo na samom terenu.

 Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu (ICTY) optužio je visoke dužnosnike "SAO SBZS" i Srbije, uključujući Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića , za ratne zločine počinjene u Dalju. I dvojica najviših dužnosnika srbijanskog SDB-a (Službe državne bezbednosti), Jovica Stanišić i Franko Simatović, osuđeni su za zločine ubojstava u Dalj Planini u lipnju 1992. O ovim ubojstvima civila iz Dalja i Erduta učestalo su izvještavali zapadni, pogotovu njemački mediji. Na području Dalj Planine, od studenoga 1991. do veljače 1992. godine ubijeno ih je ukupno 37 (uglavnom Hrvata i Mađara) što je organizirano i provedeno u koordinaciji spomenute srbijanske tajne službe (SDB), KOS-a tzv. JNA i vođa paravojnih postrojbi. Optužnica ICTY-a teretila je Stanišića i Simatovića za niz zločina u kojima su na istoku Hrvatske sudjelovali i "arkanovci" tijekom 1991. i 1992. godine. Prema navodima iz ovog dokumenta, domaći Srbi su u suradnji sa zloglasnom Arkanovom "Srpskom dobrovoljačkom gardom", 9. studenoga 1991. godine, uhitili 12 hrvatskih i mađarskih civila u Erdutu, Dalj Planini i Erdut Planini, te ih najprije odveli u "Centar za obuku Teritorijalne odbrane u Erdutu" (kojim je formalno upravljao kriminalac i ratni zločinac i profiter Željko Ražnatović Arkan kao izvršitelj naloga srbijanskog SDB-a čiji je suradnik bio još iz vremena SFRJ), a sutradan su ih sve pobili. Posmrtni ostaci osam od ovih dvanaest žrtava pronađeni su u masovnoj grobnici u selu Ćelije, jedne od njih u njivama Dalj Planine, a posmrtni ostaci tri žrtve u jednom bunaru u Borovu. Ubrzo nakon ovog zločina, uhitili su i usmrtili još troje civila, među kojima je bio i rođak Mađara ubijenih prije nekoliko dana, koji se usudio pitati za sudbinu odvedenih. Još nekoliko osoba uhitili su i ubili u veljači 1992. godine. Među njima je bila i Marija Senaši (rođena 1937. godine), koja je došla raspitati se o sudbini svojih rođaka. Skupina Arkanovih zločinaca i lokalnih srpskih terorista ubila je ovu ženu a tijelo su bacili u napušteni bunar u Dalj Planini. Stanišić i Simatović proglašeni su od ICTY-a u Den Haagu krivima za njezino ubojstvo, ali ne i za zločine počinjene tijekom 1991. godine, iako su ih organizirali i "pokrivali" izvršitelje u ime države - jer njihova služba (SDB) namjenski je formirala (jednim dijelom i u suradnji s KOS-om tadašnje "JNA") Arkanove "Tigrove" i "Srpsku dobrovoljačku gardu", kao i "Crvene beretke", "Bele orlove", "Škorpione", "Pantere" i brojne druge paravojne postrojbe upravo za odrađivanje prljavih operacija etničkog čišćenja i masovnih zločina.

 Jedan od zločinaca s vrha zapovjedne piramide tadašnje "JNA", bio je zapovjednik 51. motorizirane brigade "JNA", pukovnik Enes Taso, koji je svibnja 2010. godine optužen od Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku zbog ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Njega se teretilo da je 1. kolovoza 1991. godine u Dalju, tijekom oružane pobune dijela domicilnog srpskog stanovništva i oružanih napada Republike Srbije i "JNA" na Hrvatsku, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade "JNA", protivno odredbama međunarodnog prava, zapovjedio svojim postrojbama i podređenim pripadnicima "Teritorijalne odbrane" Dalja i Borova, kao i pridruženim srpskim dobrovoljcima i četnicima napad na mjesto Dalj, uz izričitu naredbu kako ne smije biti zarobljenih pripadnika MUP-a RH i Zbora narodne garde (ZNG) - što je značilo da ih se sve mora pobiti. Iako svjestan kako pripadnici njemu zapovjedno podređenih postrojbi i grupacija ubijaju, zlostavljaju i siluju zarobljene hrvatske branitelje i civile, nije poduzeo ništa u cilju sprječavanja ovih zlodjela ili kažnjavanja počinitelja. Uslijed takvog postupanja ubijeno je ukupno najmanje 136 osoba, u većini civila ili pripadnika hrvatskih oružanih snaga, od kojih su neki zarobljeni u Vukovaru nakon 18. studenog 1991. godine i usmrćeni poslije uhićenja ili tijekom transporta u logore na području Republike Srbije (dio njih je zlostavljan i ubijen i u privremenim - prolaznim logorima u Dalju). Nadalje, u optužnici se navodilo kako su po zapovjedi pukovnika Enesa Tase, njegovi podređeni pucali iz oklopnih transportera i tenkova na Policijsku postaju u Dalju, iako je na njoj bila izvješena bijela zastava, pri čemu su ubijena dva policajca, nakon predaje posade Policijske postaje ubijena su još tri, a poslije ispitivanja i mučenja u prostorijama osnovne škole, ubijeni su još jedan policajac i pet pripadnika ZNG-a. Prema ovoj optužnici, u njegovom rajonu ubijeno je više od 80 civila koji nisu bili Srbi, a nakon ispitivanja i mučenja ubijeno je i 11 pripadnika Hrvatske vojske zarobljenih u Vukovaru. Tijela ovih žrtava spaljena su i potom zakopana u masovne grobnice na području sela Ćelije, na farmi Lovas i na katoličkom groblju u Dalju, a neka su i bačena u Dunav. Ove planske, morbidne manipulacije tijelima ubijenih, pa i njihovo višekratno premještanje na razne lokacije (što se ne rijetko radilo i mjesecima nakon izvršenih egzekucija), zločinci su činili iz više razloga: s ciljem prikrivanja svojih nedjela, zbog otežavanja potrage za nestalim osobama, te u konačnici kako bi se zaštitili egzekutori i nalogodavci zločina - jer, ne treba zaboraviti, bila je riječ o domicilnom stanovništvu, o osobama koje neovisno o tomu jesu li bile naoružani branitelji ili civili, nisu na sebi imale nikakve krivnje i pobijene su iz čiste nacionalne mržnje.

 Svoju zločinačku karijeru, Enes Taso je nakon Dalja, Erduta i Aljmaša nastavio u Vukovaru, gdje je i ranjen. Ovaj neosuđeni ratni zločinac umro je u kolovozu 2018. godine, u Pančevu, u 72. godini života. Ruka pravde nije ga stigla. Zbog sudjelovanja u "Otadžbinskom ratu" (1991. - 1995.) i brojnih masovnih zločina etničkog čišćenja počinjenih tijekom agresije Srbije, Crne Gore, "JNA", uz pomoć paravojnih, četničkih, "specijalnih" postrojbi i formacija domicilnih srpskih terorista u okupiranim dijelovima Republike Hrvatske - pogotovu na području istočne Slavonije - unaprijeđen je u čin general-majora i više puta odlikovan. Pokopan je uz vojne počasti, kao heroj, a od 2016. godine je i počasni građanin Pančeva. Slično je i sa zapovjednikom 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade tzv. JNA, (još uvijek neosuđenim) zločincem Dušanom Lončarom (kojeg se s pravom često zove "krvnikom Srijema"), Njemu je suđenje u Beogradu započelo tek ožujka 2023. godine - i to samo za razmjerno mali dio zločina koji su obuhvaćeni optužnicom - iako se u međuvremenu u poratnim godinama sam hvalio u srbijanskim medijima kako je ponosan na to što je sudjelovao u etničkom čišćenju istočne Hrvatske. Nije li to rječiti dokaz kako se Srbija svojih zločinaca ne odriče i ne priznaje krivnju za sve što je uzrokovala na tlu SFRJ u posljednjem desetljeću XX. stoljeća? Slaviti zločin i zločince ne spada u civilizacijski sustav vrijednosti, niti se država koja to čini može smatrati normalnom i demokratskom zemljom u kojoj postoji vladavina prava uz poštivanje općepoznatih i na globalnoj razini u svijetu prihvaćenih i obvezujućih normi i zakona propisanih Poveljom UN-a i aktima drugih međunarodnih institucija. Srbija se ne ponaša kao članica UN-a (iako je primljena u članstvo ove organizacije studenoga 2000. godine - dok je bila u okviru tzv. SRJ), niti priznaje presude međunarodnih sudova (osim onih koje joj idu u prilog).

 2013. godine, Policijska postaja Dalj, za iskazano junaštvo u Domovinskom ratu, odlikovana je Redom Nikole Šubića Zrinskog. Na kolodvoru u ovom gradu, na 22. obljetnicu pogibije hrvatskih branitelja, otkriveno je spomen obilježje kao vječno podsjećanje na žrtvu 39 policajaca, pripadnika ZNG-a i civilnih branitelja ubijenih u Dalju 1. kolovoza 1991. godine, a 26. studenoga iste godine, dovršeno je i spomen obilježje ubijenim civilima. Geste su ovo kojima se današnji naraštaji pokušavaju barem dijelom odužiti onima bez čije žrtve ne bi bilo slobodne i samostalne Republike Hrvatske.

Nacionalno svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu -

stjecište tisuća hodočasnika koji zahvaljuju na milosti i darovima Majci Božjoj

(Adresa slike)

 Jedan zanimljiv i zagonetan događaj koji je hrvatskim prognanicima iz Slavonije pružio nadu i utjehu, zbio se u to vrijeme u Aljmašu. U ruševinama katoličke crkve Gospe od Utočišta, 1992. godine, pronađen je oštećeni kip Majke Božje. Crkvu su pripadnici agresorskih postrojbi tijekom napada i okupacije, kolovoza 1991. godine obeščastili i srušili, pa je pravo čudo da je kip i pored oštećenja ostao u cjelovitom obliku. Prenesen je u Osijek i tamo restauriran i čuvan do povratka Aljmašana u svoje domove. Poslije dugih sedam godina progonstva, u pratnji svoje Gospe, Aljmašani su se 1998. godine vratili na ognjišta. O tada, kip se nalazi u marijanskom svetištu Gospe od Utočišta koje je od 1704. godine jedno od najpoznatijih i najposjećenijih marijanskih svetišta u Hrvata, a u punom sjaju zablistalo je nakon potpune obnove, 2007. godine.

(Video): Šlep za rasute terete (dokumentarni film 2011.); 

https://youtu.be/C3kxvUBdi7Q

@vilenjak 

bez ljutnje ali ova slika nema nikakve veze sa borovom ili fabrikom borovo,,,

to je tzv pjesacka zona,ono sto je ostalo od nje,u centru vukovara,,,

Na danasnji dan 1991. uhicen je Anton Kikas u Zagrebu od strane JNA. 

Ovo je film o njegovom herojskom cinu, kao i o onome sto je pretrpio zbog toga...