ispod videa pise vukovar 91 ali nije sve snimljeno u vukovaru

sve gdje se brda ili uzvisenja vide,nema veze sa vukovarom,,molim bez uvrede🙏

ovo sa fićom je osijek a odmah potom je vukovar,ispred policije,bolnica se nalazi odmah desno ali se ne vidi,,,,na 0.32 je tzv "trokut",,,na 0.35 je borovo,trpinjska cesta,,,na 0.48,borovo naselje poslije okupacije,21 ili 22.11,,,,na 1.00 je mjesto preko puta bolnice prema dunavu,mrtvi ljudi nisu mogli biti pokapani zbbog bombardiranja nego su jednostavno poslagani ,druge mogucnosti nije bilo ,na zalost,,,,na 1.21 je luzac,,,,1.26 trpinjska,,,,na 2.41 se vidi kole,kovačić damir i petar kačić na sajmištu,,,2.50. .petar kačić,,,četnički tenkovi,par snimaka idu prema gradu što iz negoslavaca što iz bršadina prema luzcu i borovu,,,,ova gamad na 3.26 je ispred tzv. "bećarskog",ispred slobodanovog umjetničkog ateljea i negdašnje picerije,iza njih se spušta prema centru grada,,,,3.39 je tekstilna škola,koji dan prije okupacije,te polozaje od tekstilne prema vuteksu i ondasnjem naselju i skoli "drugi kongres" je drzao HOS,,,3.47 je borovo,prema "trokutu" iz pravca trpinjske ceste,,,4.04 je 19 ili 20.11,okupacija,,,na 4.06 ,na kraju ulice lijevo je bivši minimarket "zlatna dolina"u lijevo(preko puta je bila dobra burekdzinica) se ide prema dunavu i parkiralistu pored hotela a ako se ide ulicom ravno dolazi se do "bećarskog" ,tamo je i snimka na 3.26,,,,4.18 general HV-a blago zadro na trpinjskoj,,,4.35,ona kapelica sto. se vidi je pored vatrogasnog doma a četnik ispaljuje tromblon pored srpskog groblja,ispod je bivsa ulica josipa krasa,,,,4.41,okupacija,centar grada,ispred bivse "jugoplastike". i "zlatne doline",,,,

Na današnji dan je admiral Vladimir Barović puca sebi u glavu jer nije tija naredit bombardiranje hrvatskih obalnih gradova. Vjerojatno je pritisak na njega bija strašan kad se upuca. Svaka mu čast

01.10.1991.napadom srpsko-crnogorskih snaga na Ravno počeo je rat u Bosni i Hercegovini. Tim povodom Alija Izetbegović je poručio "Ovo nije naš rat!" Osam mjeseci kasnije, postrojbe HVO oslobodile su Ravno. U spomen na sve poginule stanovnike Ravnog

još jedan odličan podcast, svakako poslušat

Dok su Zagrebom potkraj rujna 1991. odjekivale zračne uzbune dana 21. rujna 1991. na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima u predgrađu Zagreba hrvatska policija je, pod nikad do kraja rasvijetljenim okolnostima, likvidirala jednog od utemeljitelja Hrvatske stranke prava, osnivača HOS-a i načelnika Ratnog stožera HOS-a Antu Paradžika.

Ante Paradžik je zajedno s Dobroslavom Paragom vodio HSP i bio jedan od najžešćih kritičara hrvatske vlasti i prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Policajci koji su pucali na automobil Lada Niva u kojem je bio Paradžik poslije su se pravdali kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu "martićevci". Ubojice su osuđeni na zatvorsku kaznu, ali su ubrzo bili amnestirani.

Paradžik je u doba Jugoslavije bio više puta uhićivan i osuđivan na višegodišnje zatvorske kazne kao hrvatski nacionalist i sudionik Hrvatskog proljeća.

Žestoko je kritizirao HDZ zbog prihvaćanja bivših komunista. I pitao se "gdje je moja država?

Gotovo proročanski zvuče njegove riječi izgovorene netom prije pogibije.

"Treba rušiti ove mangupe jer to su lopovi. Jer komunisti su krali malo. Oni su mislili dugo će biti na vlasti, pa su krali, a ovi kradu lopatom. Drži, pljačkaj, potpisuj! Koga smo doveli. Vidim ovaj KOS-ovac... Komunisti su imali selekciju. Komunisti su imali ipak neki moral. Morao si biti crven, malo pošten i disciplina. Ovdje nema. Reže svi na svakoga. Lopovi, kriminalci i vode državu! Ma treba vas pohapsiti. Sve ću vas pohapsiti ako dođem na vlast, a pravaši će doći na vlast! Znate što ja govorim. Komunistima mogu oprostiti, ali HDZ-ovcima nikako jer su deset puta gori od komunista", kazao je, među ostalim, žestoki Paradžik.

https://www.facebook.com/odstoljeca7.tuHrvatidisu/videos/793844470815624/

Ante Paradžik (Ljubuški, 10. veljače 1943. – Zagreb, 21. rujna 1991.), bio je hrvatski političar, dopredsjednik HSP-a, jedan od osnivača i načelnik Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga, stranačke vojske HSP-a. Kao student bio je sudionik Hrvatskog proljeća 1971. godine.

Ante Paradžik rođen je u Ljubuškom od oca Blaža i majke Milice. Otac mu je bio vojnik Hrvatske oružane snage te je nestao 1945. godine kod Bleiburga. Ante Paradžik osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Ljubuškom, a Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je apsolvirao na trećem stupnju iz područja obiteljskog prava.

Paradžik je bio sudionik Hrvatskog proljeća 1971. godine kao predsjednik Saveza studenata Hrvatske (SSH). Istaknuo se u vrijeme studentskih demonstracija krajem 1971. godine. U svojim javnim istupima izražavao je ciljeve studenata: konstituiranje Hrvatske kao suverene države Hrvata, pružanje podrške Savezu komunista Hrvatske, uklanjanje protivnika reformi i bržu promjenu deviznog sustava u korist Hrvatske. Paradžik je posebno isticao potrebu za sve većom samostalnošću Hrvatske. Na uvodnom izlaganju pred zborom hrvatskih sveučilištaraca izražava njihovo zanimanje za jasnim definiranjem hrvatske državnosti i pune ravnopravnosti svih državljana koji žive u SR Hrvatskoj. Istaknuo je kako su Hrvati kroz narodnooslobodilačku borbu i revoluciju ostvarili svoju nacionalnu državu te da je, polazeći od prava na samoopredjeljenje do otcjepljenja udružio s ostalim narodima SFR Jugoslavije. Kritizirao je i nove amandmane na Ustav SFRJ koji su bili nejasni i podložni različitom tumačenju, te predlaže da se prihvate studentski prijedlozi oko sadržaja amandmana.^[1] Nadalje, tražio je oštrije djelovanje kako bi se pomaklo pitanje deviznog i bankarskog sustava, razbijanje centralističkog gospodarskog sustava te sudjelovanje radnika u inozemstvu u formuliranju ustava. Za seljake je tražio veći zemljišni maksimum, komasaciju i povoljno kreditiranje.^[2]

Nakon sloma Hrvatskog proljeća započele su čistke diljem Hrvatske. Veliki broj osoba bio je obuhvaćen podnošenjem ostavki i uhićenjima zbog teških kaznenih djela protiv naroda i države, kontrarevolucionarnog djelovanja, nacionalizma te rušenja države i društvenog uređenja. Vođe studentskih demonstracija su uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne: Dražen Budiša na četiri, Ivan Zvonimir Čičak i Paradžik na tri, a Goran Dodig na godinu dana strogog zatvora.^[3]

1975. godine ponovno je uhićen pod optužbom za razna krivična djela. Četiri mjeseca je u zatvoru mučen da bi bio pušten kao nevin. 1976. godine uhićen je i osuđen na dva mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde. U braku sa suprugom Jozefinom je dobio troje djece, Mislava, Veroniku i Katarinu.

Zbog kritiziranja komunizma i jugoslavenske države, te zagovaranja demokracije i poštovanja ljudskih prava, još je nekoliko puta bio hapšen. Kazne je odsluživao u Zagrebu i Lepoglavi. Putovnica mu je bila oduzeta te vraćena tek 1990. godine, nakon 19 godina.

Popuštanjem jednostranačkog komunističkog sustava u Jugoslaviji, u Hrvatskoj se počinju osnivati političke stranke. Ante Paradžik se odmah uključio u politički život. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice, te je napisao i statut stranke. U HDZ-u se nalazio u krugu ljudi koji su podržavali Marka Veselicu za predsjednika. Zbog neslaganja oko programa i rada stranke, te nakon što je Tuđman postao predsjednik HDZ-a na sumnjiv način, on i još sedam utemeljitelja, među kojima su bili i Marko i Vladimir Veselica, istupilo je iz HDZ-a i osnovalo novu stranku, Hrvatsku demokratsku stranku. Pored toga, Paradžik je sudjelovao u utemeljenju Hrvatskog društva političkih zatvorenika u kojem je bio glavni tajnik.^[4] Komentirajući razloge razilaženja s HDZ-om, Paradžik je naveo kako je u toj stranci bilo dosta onih koji su prije bili protiv samostalne Hrvatske i koji su ga progonili za vrijeme komunizma. "U HDZ su mnogi ušli radi karijerizma, položaja, radi lakšeg života i probitaka. Neki su još jučer bacili crvenu knjižicu, a već danas postali vatrene pristalice HDZ-a. Da je barem zadržana jedna selekcija, kao npr. da nitko ne može biti član jedne takve stranke (HDZ-a, op. a.) koji nije na vrijeme vratio crvenu knjižicu ili da mogu biti svi oni koji zadnjih pet godina nisu bili u Partiji. To bih pozdravio"^[5]

No i tamo, u HDS-u je ubrzo došlo do neslaganja jer vodstvo stranke nije kao cilj istaklo nezavisnost Hrvatske. HDS je u to vrijeme, kao i HDZ, u programskim načelima zastupao stajalište da Hrvatska svoje pitanje treba rješavati u okviru preustroja SFRJ u konfederaciju, odnosno zajednicu nezavisnih država.^[6]

Tako su Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, i još neki članovi HDS-a istupili su iz stranke. Odbor za obnavljanje HSP-a činili su Dobroslav Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić te je 25. veljače 1990. godine utemeljena nova stranka, Hrvatska stranka prava, kao nastavak Stranke prava dr. Ante Starčevića. Za predsjednika stranke izabran je Dobroslav Paraga, a za dopredsjednika izabran je Paradžik. Početkom Domovinskog rata 1991. godine vodstvo HSP-a utemeljilo je oružane jedinice za obranu Hrvatske, Hrvatske obrambene snage. Paradžik je postao prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a.

Trijumvirat Paraga-Paradžik-Pavelić počeo se obračunavati s neistomišljenicima u stranci. Počinju kršiti stranačke statute i zakonske propise u svrhu podvrgavanja stranke njihovom vodstvu. S delegacijama ogranaka stranke postupa se neodgovorno pa i bahato, Krešimir Pavelić ih verbalno napada, a prednjači Paradžik. Paradžik, potpredsjednik HSP-a, na jednom je sastanku čak izjavio: "Ono što nas desetak napravi, pisat će se, a što god napravi vas sedamdeset, ne će se kontati...".^[7] Unatoč tome, članstvo stranke raste nevjerojatnom brzinom - broj od 18.000 članova koliko je stranka otprilike imala krajem 1990. godine narastao je na više od 100.000 do jeseni 1991. godine, a na okupljanja i prosvjede stranke dolazile su tisuće ljudi.^[8]

Paradžik je kritizirao tadašnju hrvatsku vlast na čelu s Franjom Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. 21. rujna 1991. godine, na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu "martićevci". Ubojice su osuđeni na zatvorsku kaznu ali su ubrzo bili amnestirani od hrvatskoga predsjednika dra Franje Tuđmana.

Nuštar, veliko slavonsko selo između Vinkovaca i Vukovara, postalo je poznato u Domovinskome ratu jer je bilo poprište velikih bitaka, mjesto herojskog otpora, mjesto tenkovskih bitaka i zločina srpskog agresora nad civilima. Nuštar je bio u okruženju srpskih sela, pobunjenih Srba (četnika).

Hrabri branitelji tog istočnoslavonskog mjesta uspjeli su obraniti “vrata Hrvatske” čime su ušli u legendu.

“Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je odsudna bitka za Nuštar.”, prisjeća se jedan od svjedoka.

Granatiranja sela počela su u srpnju i nisu prestajala mjesecima. Selo je bilo razrušeno i spaljeno. Nakon sloma obrane Cerića (2. listopada) agresor se usmjerio na Nuštar.

Malo mjesto između Vinkovaca i Vukovara do 1991. godine bila je mirna slavonska općina okružena rijekom Vukom i plodnim njivama. Idilu života u Nuštru prekinule su agresorske granate; 2. svibnja 1991. za stanovnike Nuštra sve se promijenilo. Nuštru će uslijediti teški dani, ali i ulazak u legendu. Nuštar, ponosno ističu njegovi mještani, nikad nije osvojen. Donosimo vam priču o pomalo zaboravljenoj bitci Domovinskog rata – bitci za Nuštar.

Ovo slavonsko mjesto sa 6000 stanovnika ovih dana obilježava Dan obrane i Dan općine. Nuštarci i dvadesetak godina nakon završetka borbi pokušavaju zaliječiti ratne rane. Iako ih Dan obrane i Dan općine podsjećaju na teške ratne trenutke, Nuštarci odaju počast onima koji su najzaslužniji što slobodno koračaju ulicama svog mjesta.

Prva nuštarska krv u Domovinskom ratu prolivena je 2. svibnja 1991., prisjećao se prof. Stanko Leko u svom tekstu o teškim nuštarskim danima. Iz zasjede su ubijeni policajci Stipan Bošnjak i Zdenko Perica, zajedno sa još desetoricom u Borovu selu. Stanovništvo mjesta počelo se osipati. Naoružali su se lovačkim puškama, kalašnjikovima rezervne policije, protuoklopnih sredstava nisu imali. Početkom lipnja formiran je prvi vod Zbora narodne garde. Prve granate došle su u srpnju. Nuštarci se nisu predavali, mnogi su ostali braniti svoje ognjište. Situacija je bila iznimno teška; okolna sela sa većinskim srpskim stanovništvom pružila su utočište četničkim hordama iz Srbije. Nuštar je u listopadu 1991. pretrpio strašna razaranja, a posebno su ubojite bile bombe “krmače”. Nekoliko stoljetnih šokačkih kuća je zauvijek nestalo. “Rušili su nam štagljeve, štale i trijemove, sve ono što smo najviše voljevi, gdje smo rasli, zaljubljivali se, ženili i umirali”, svjedoči Grgo Krajina. Padom dva kilometra udaljenog Cerića, agresor se približio na puškomet. Prvi tenkovski napad uslijedio je 3. listopada.

„Prvi tenkovski napad iz smjera Marinaca počeo je u popodnevnim satima 3. listopada. Neprijatelj se s oklopima uspio probiti sve do centra sela, odakle su iste večeri izbačeni uz gubitke u ljudstvu i tehnici – branitelji su uništili jedan transporter i jedan moderni tenk M-84. Odmazda za gubitke bila je zastrašujuća: Nuštar je zasipan teškim projektilima iz svih raspoloživih sredstava – VBR-ima, topovima, tenkovskim topovima, minobacačima, haubicama, avionskim raketama, polutonskim tzv. „krmačama“, a bačena je čak i aerosolna bomba.“

5. listopada 1991. bio je dan najžešćega napada na mjesto i dan velike pobjede ZNG-a (HV-a).

Nuštar je napala 252. oklopna brigada iz Kraljeva ojačana paravojnim četničkim postrojbama. Selo je branilo oko 250 domaćih pripadnika ZNG-a i policije, te 150 pripadnika raznih drugih postrojbi.

Agresor je tenkovima ušao u selo i uništavao sve na što je naišao. Dio tenkova je zaustavljen (onesposobljen), ali su ih nadomjestili novi. U poslijepodnevnim satima u borbu su se uključila i dva hrvatska tenka T-55. Uslijedio je protuudar i neprijatelj je vraćen na polazne točke napada. Nuštar je bio obranjen uz veliku cijenu.

Neprijatelj je iz smjera Marinaca uspio osvojiti položaj Zidine. Napad na Nuštar počeo je u popodnevnim satima u dva pravca. Hrabri branitelji uništili su moderni T-84, dva tenka uspjela su se povući. Uništen je i jedan transporter. Cijena napada bila su dva ubijena mještanina koji su ubijeni pri povlačenju neprijatelja. Iduća dva dana četnici su atriljerijskom paljbom uzvraćali za gubitke; bačena je i aerosolna bomba. Više nije bilo kuće na kojoj ratna stradanja nisu bila vidljiva.

Odlučujuća žestoka bitka bitka vodila se 5. listopada.

“Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je odsudna bitka za Nuštar.”, piše Grgo Krajina.

Nakon topničke pripreme, započeo je kombinirano pješačko-oklopni napad iz smjera Marinaca i Henrikovaca. Žestoke borbe branitelja i agresora započele su, znakovito, u ulici Križnog puta. Dio tenkova je onesposobljen, a dio se, zajedno s pješadijom, probijao prema središtu mjesta kojeg su u prošli. Došli su do crkve Duga svetoga, no ondje su potpuno uništeni. Preživjeli su se počeli povlačiti. Nuštar je te večeri slavio pobjedu. Ne slavio u pravom smislu riječi; na ulicama Nuštra ležala su tijela poginulih boraca, životinjske lešine, a zrakom se širio miris paleži. Tog je dana uništeno osam srpskih tenkova i četiri transportera.

Nakon 5. listopada napadi na Nuštar su nastavljeni topničkim napadima i granatiranjem. Agresor je uništavao kuće, školu, crkvu i groblje.

Nakon tog 5. listopada neprijatelj više nije ušao u Nuštar. Iako je pokušao.

“Nama je bilo teško, ali ono što se krajem listopada 1991. dešavalo u Vukovaru bilo je jezivo. Dan i noć smo iz Nuštra slušali kako ‘mrve’ Vukovar, a nismo imali snage da im pomognemo. Ipak 13. listopada pokušan je proboj preko Marinaca, koji je neuspješno završio s petnaest mrtvih i s preko četrdeset ranjenih hrvatskih vojnika. A onda i pad Vukovara. Mnogi Vukovarci su našli spas u Nuštru probivši srpski obruč, mnogi nisu uspjeli i grobovi njihovi Bog zna gdje su.”, svjedoči Krajina.

https://www.youtube.com/watch?v=w33cxN39xfE

Iako su dalekometni napadi na mjesto nastavljeni do svibnja 1992., stanovnici su se u proljeće počeli vraćati. Započela je obnova kuća, a djeca su u rujnu krenula u školu. Prema nekim proračunima na Nuštar je do kraja 1991. palo 100.000 teških projektila. Uz nemila materijalna stradanja poginulo je 56 mještana, 120 ih je ranjeno, a 22 su ostali teškim invalidima.

https://www.youtube.com/watch?v=D6oSNibS_ec

U obrani Nuštra poginula su 94 branitelja iz svih krajeva Hrvatske, a oko 280 ih je ranjeno. U Domovinskome ratu 56 Nuštaraca je izgubilo život.

VIDEO-OVDJE https://web.facebook.com/watch/?ref=external&v=352758545268140

Pročitajte potresno svjedočanstvo o paklu Nuštra iz ruke jednog od branitelja:

„Uslijedio je 5. listopada. Kiša je prestala, bilo je sunčano jesenje jutro. Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka u vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!” Počela je odsudna bitka za Nuštar. Bilo je to između 9 i 10 sati prije podne iz pravca Marinaca, Cerića, Henrikovaca krenulo je preko 50 tenkova i transportera, pet stotina do tisuću pješaka na Nuštar. Počela je paklena pucnjava s obje strane. Na ulazu ih je dočekao jedan bestrzajni top koji nije bio dovoljan da zaustavi tolike tenkove, bilo je pitanje trenutka kad će prodrijeti u samo selo. A onda je proradila “maljutka”, vođena sigurnom rukom hrvatskog vojnika pok. Andrije Andabaka, koji je uništio dva tenka i usporio napredovanje četnika. Spominjemo pok. Andriju, koji je svoj život položio na oltar domovine, ali je prije toga uništio 32 srpska tenka, kao simbol otpora Nuštra prema agresoru. Trebalo bi nam puno papira ako bismo htjeli nabrojiti sve nuštarske heroje, zato ih ovaj put nećemo poimence spominjati, neka nam ne zamjere. Srpski su tenkovi ušli u selo, neprestano pucajući oko sebe, rušeći i paleći ono što su vrijedni Nuštarci stoljećima gradili i uređivali. Prodirali su prema centru sela, dok je srpska pješadija, »Beli orlovi« i »Arkanovci«, ubijala sve pred sobom i zauzimala više krovove gdje su postavljali mitraljeze i snajperiste. Tom jedinom cestom od Vinkovaca oko podne počelo nam je pristizati pojačanje. Dijeljene su nam i »zolje« koje smo mnogi prvi put vidjeli. Ne mogu točno reći koliko je bilo hrvatskih vojnika u selu. Ali znam da ih je bilo iz cijele Hrvatske, i iz Varaždina, i Rijeke i »Tigrovi« iz Zagreba i Treća osječka, i 109. i još dobrovoljaca izvan formacije. Želim ovom prilikom svim majkama, čiji su sinovi ostali ležati po našim sokacima u svojim najljepšim godinama, zahvaliti i odati najveće moguće priznanje. I kad je izgledalo da Nuštar pada u četničke ruke, ta hrvatska mladost nošena neviđenom hrabrošću, priručnim protuoklopnim sredstvima, kao što su »zolje«, »ose« i ručni bacači, uništila je deset tenkova T-84, desetak transportera i istjerala četnike iz Nuštra. Bila je to veličanstvena pobjeda. Bitka je završila u večernjim satima, oduševljenje među hrvatskim borcima bilo je neizrecivo, bilo je i povika da se ide u proboj na Vukovar.“ (Grgo Krajina, hrvatski vojnik i branitelj Nuštra)

Srpski agresor jest razorio Nuštar, ali ga nije osvojio!!

https://www.youtube.com/watch?v=f6tlzMMASv0

https://www.youtube.com/watch?v=QTWl0U3sWnI

podkast

https://www.youtube.com/watch?v=KdusOcntaWE

Čuo sam bećarac koji ide ovako:

Beli orli tražili belaja, pa kod Nuštra ostali bez jaja :)

jedan od najvecih hrvatskih heroja