https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/neki-ljudi-i-kad-ih-silom-naglo-polegnu--stoje-uspravno-kao-jarbol--ne-mogu-ih-ubiti-/220382

Puno je priča iz ratnog Vukovara koje izgledaju nestvarno, svaka on njih doslovno je priča za sebe. Meni možda i najupečatljivija je ona o Jean-Michelu Nicolieru, mladiću koji je za svojih nekoliko mjeseci provedenih u našoj zemlji ostavio trag kakav mnogi Hrvati neće ni za sto godina.

Herojstvo naših branitelja vrijedno je divljenja, ali to je nekako lakše shvatiti, jer ti ljudi branili su svoj dom, svoje obitelji. Ovaj mladić došao je u državu s kojom nije imao nikakve veze, stavio glavu u torbu i stavio svoj praktički tek započeti život na kocku. A nije to morao. Zapravo, ne da nije morao, nije to ni trebao. Bio je to glup i nepromišljen potez. Napustiti svoju domovinu i mladenačke radosti i otići tamo negdje u Jugoslaviju, u žarište sukoba koji je za većinu njegovih sunarodnjaka bio tek sporedna crtica u vijestima, teško se može nazvati pametnim. I još k tome stati na stranu slabijeg, onoga kojemu njegova država u to vrijeme nije bila naklonjena. Blago rečeno.

Samo da je ostalo na tome, da je došao ovdje, uslikao se na bojištu s puškom i vratio natrag kući, već bi bilo dosta za mjesto u vukovarskim pričama. A sve ono što je poslije napravio, žar i hrabrost s kojima se, po riječima suboraca, borio za Vukovar i Hrvatsku, materijal su za film, koliko god to nekad izlizano zvučalo. Jean-Michaela osobno ću najviše pamtiti po onom razgovoru u bolnici nakon sloma otpora, a uoči smrti koju je na neki način predosjećao. Tad je iskazao dvije osobine koje danas tako rijetko možemo vidjeti.

Znamo svi kako ljudi danas teško priznaju poraze, kako uvijek traže nekakva opravdanja, izlike. Pokušavaju uljepšati stvari i na sve moguće načine izbjegavaju suočiti se s istinom. A on, iako je u tom trenutku mogao s pravom naći milijun opravdanja, jer se, ako ništa drugo, borio protiv višestruko brojnijeg i naoružanijeg neprijatelja, onako jednostavno, s osmijehom na licu kaže: „Izgubili smo“. I sve to, što mi je još fascinantnije, bez kukanja, samosažaljenja, naricanja. Ta snimka uvijek me iznova pogodi. Čovjek, ma ne čovjek, iz današnje perspektive to je još dijete, tako hrabro i smireno gleda u oči smrti, i to ne bilo kakvoj. Vidjelo se tad iz njegovih riječi kako je svjestan što ga čeka.

A mogao je ne doći u taj tamo neki Vukovar. Mogao je, kad je već dospio u taj užas, elegantno iz njega se izvući. Drugi nisu, ali on je mogao. Zatekla se tad u vukovarskoj bolnici i francuska novinarka koje je mogla iskoristiti svoj utjecaj i izvući svog sunarodnjaka van, no on to nije htio. Nije htio biti poseban i drugačiji, htio je ostati do kraja uz one s kojima je dijelio dobro i zlo tih nekoliko mjeseci. I baš zato što nije htio biti poseban i drugačiji, bio je takav, jer rijetki bi postupili kao on. Zato je i postao naš. Iako rođen kao Francuz, onog trenutka kad je u srpnju 1991. godine sjeo na vlak Jean-Michelu Nicolier postao je Hrvat. I Vukovarac.

Na današnji dan preminuo je jedan od najčasnijih hrvatskih vojskovođa Profesor filozofije, inženjer elektrotehnike, filmski režiser i hrvatski general Slobodan Praljak.

"Suočen s posljednjom i konačnom nepravdom suda kojem će se jednoga dana također suditi, Praljak je odlučio prekinuti farsu i pretvoriti je u tragediju. Tim činom otišao je u legendu, a suci Haaškoga suda skinuli su toge i perike i posramljeni se vratili svojim beznačajnim životima.

Dok su živi, neće ga zaboraviti, kao ni njegove riječi njima upućene: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac!

Hrvatski narod, “mali ljudi”, kako ih se obično naziva, a zapravo veliki ljudi velika srca, oni koji su ovu zemlju branili i hranili, koji je još uvijek i brane i hrane – pale svijeće, mole i tuguju za posljednjim hrvatskim mučenikom čija je smrt dio ukupne hrvatske nacionalne tragedije. Oni su shvatili njegovu poruku i prihvatili njegovu žrtvu. "

Pocivao u miru !

jedan od najcasnijih ljudi, po svim pricama, svjedocenjima, dijelima

Ponavljam prošlogodišnji post uz dodatak kratkog videa iz tv kalendara:

„Svijet mora znati koliko je to u Osijeku grozno i strašno. Europa mora shvatiti svu svoju odgovornost. Ne može se jednostavno zatvarati oči i uši i misliti da smo sada mirne savjesti dok ljudi ovdje umiru.“ Riječi su to francuskog ministra zdravstva Bernarda Kouchnera koji je 5. prosinca 1991. na vlastitoj koži osjetio opasnost po život građana u gradu na Dravi. Cijeli je dan i veći dio noći po Osijeku i okolnim naseljima padalo i do pedeset granata u minuti. Jugovojska i četnički odmetnici sa sjeverne i istočne crte obrane neprekidno su minobacačima i tenkovskim projektilima zasipali sve dijelove grada. „Kao da su se otvorili nebo i zemlja“ svjedočili su rijetki koji su, izlažući vlastiti život, uspjeli na koju minutu izići iz skloništa. Poginulo je tada 10-ero ljudi, a materijalna šteta nakon bombardiranja nije se više ni zbrajala. Najviše su stradale osječka bolnica, kazalište, stambene zgrade i obiteljske kuće. Glas o crnom četvrtku došao je i do Njemačke, koju je upravo tada posjetio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. S njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom razgovarao je o skorašnjem priznanju Hrvatske i slanju mirovnih snaga UN-a, a u televizijskom je gostovanju na njemačkoj televiziji izvijestio domaćine o tome što se upravo događa u Slavoniji. Nažalost pucalo se i dalje. Vance je bio u Osijeku prekjučer, samo se taj dan nije pucalo dalekometnim topništvom i avijacijom. Iako su mu u Beogradu obećali u razgovoru s Miloševićem i Kadijevićem prekid vatre, oni nisu ništa zaustavili nego su nastavili pucati po Osijeku. Zbog žestokih napada, Bernard Kouschner morao je neplanirano prespavati u Osijeku, o čemu je izvijestio i svoje sunarodnjake. Francuski intelektualci, na čelu sa slavnim dramatičarem Ionescom, nisu bili gluhi ni slijepi: odmah su poslali apel predsjednicima europskih država i parlamenata, zahtijevajući priznanje neovisnosti Hrvatske. Optužili su europske državnike da zagovaraju „nemoguće federalne zajednice među republikama bivše Jugoslavije dok rat još uvijek bjesni“. U apelu su dodali kako je „Europa dopustila da Vukovar pati jučer, Osijek danas, a Dubrovnik sutra.“ Do crnog je četvrtka 5. prosinca u Osijeku ukupno poginulo 499 ljudi, a broj ranjenika popeo se na 3.000.

nije bas domovinski rat pa ipak,,,,

05. prosinca 1918. Prosinačke žrtve – Jugoslavija je počela živjeti na grobovima Hrvata

Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 01. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu Jelačić placu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala obavijestiti da će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – grobnica i mjesto zatiranja. To i je bilo cijelo vrijeme postojanja, a osobito prilikom obnove Jugoslavije 1945. godine kada su partizani počinili najveće zločine u Europi likvidiravši u mjesec dana stotine tisuća ljudi, o čemu svjedoče stotine masovnih grobnica.

Ta nakazna umjetna tvorevina, Jugoslavija, bila je grobnica Hrvata od 1918. sve do njenog raspada u krvi 1990. godine kada je njena vojska JNA počinila genocid nad Hrvatima. 

Naziv Prosinačke žrtve 05. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelinovića nad pripadnicima Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) i građana Zagreba koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu. . bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda.

Prosvjedi su bili reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. 

To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine na čelu sa srbijanskim kraljem.

A što je o svemu zapisao veliki iu Jugoslaviji zabranjivani povjesničar  dr. Rudolf Horvat :

Tako je 01. prosinca 1918. prestala postojati posebna »država Slovenaca, Hrvata i Srba«, koja je postala 29. listopada 1918. kad je u nju stupila »nezavisna država« Hrvatska (s Dalmacijom, Slavonijom i Rijekom).

U Zagrebu je 02. prosinca 1918. na večer došla prva vijest, da je sinoć u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Onaj malobrojan svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pribićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom »ulicom«, počne odmah manifestirati po kavanama, gdje se obično i sastajao. Manifestacije za novo stvorenu kraljevinu budu prenesene iz kavane, u kazalište. Sutradan su Pribićevićevi ljudi htjeli manifestirati po ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Zato u jutro provale sveučilišni đaci i drugi ljudi u zagrebačke srednje škole, gdje silom prekinuše obuku, te gimnazijalce i realce odvedoše na ulice, da u povorci manifestiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, kada je srednjoškolska mladež u povorci pošla u stolnu crkvu, gdje je nadbiskup dr. sc. sc. Ante Bauer odslužio »Te Deum«.

Ljudi, koji su ove manifestacije vodili, nisu postupali nimalo taktično.  Na ulicama se vrijeđalo sve, što je hrvatskom narodu milo i sveto.  Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogući doličnim načinom suzbiti ovu akciju, u kojoj gledaju »tuđe prste« i najmnjenije ljude.

Tako se  bez ikakve potrebe izazivalo Hrvate,  da reagiraju na ove manifestacije.  Reakcija je uslijedila još istoga dana (05. prosinca 1918.) poslije podne, kada je ovaj broj hrvatskih vojnika 25. i 53 pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku.  Mnogi vojnici bijahu oboružani.

https://narod.hr/kultura/6-prosinca-1991-zlocini-srpske-vojske-srpski-mediji-i-javnost-izrugivali-bombardiranje-dubrovnika

Tijekom opsade Dubrovnika 1991, dok je JNA granatirala grad, informacije su glasile da je Dubrovnik samo blokiran i da se ne vrši nikakvo bombardiranje niti razaranje grada. Kada su informacije o granatiranju Dubrovnika procurile u srpsko-crnogorsku javnost, predstavnici vojske su priopćili da „crni dim ne potiče od razaranja grada već od paljenja guma”. Radio-televizija Srbije prikazivala je slike Dubrovnika sa stubovima dima objašnjavajući kako lokalno stanovništvo pali automobilske gume da bi simulirali ratna razaranja grada.

Crni petak 1991.

Napad jugosrpske i crnogorske agresorske vojske, tog crnog petka 1991. godine, počeo je u ranim jutarnjim satima, a od zore se po Dubrovniku pucalo s kopna i mora. Tog dana živote je izgubilo 19 civila i četiri branitelja, deseci su ranjeni, a broj projektila koji je pao na Dubrovnik i staru povijesnu jezgru mjerio se u tisućama, piše vecernji.hr.

Oštećeno je više od 460 zgrada, a tijekom agresije na Dubrovnik i okolicu, u ratu je poginulo više od 300 branitelja i civila, dok je više od 30 tisuća ljudi bilo primorano napustiti svoje domove. Materijalna šteta bila je neprocjenjiva. Najžešći napad bio je na tvrđavu Imperial na brdu Srđ poviše Dubrovnika, staru gradsku jezgru, kao i na područje naselja Sustjepan i Nuncijata te hotel Belvedere koji do danas stoji neobnovljen.

Napad na sve crte obrane, koji je započeo oko šest sati, trajao je cijeli dan, a u jednom trenutku nekolicina branitelja koji su bili u tvrđavi i odbijali agresorske napade zatražili su da se upravo na tvrđavu Imperial otvori vatra iz svih obrambenih položaja. To je bio jedini način kako zaustaviti neprijateljske snage koje su, daleko brojnije i bolje naoružane, napredovale i došle do samih bedema Imperiala.

Tog najtežeg dana, 6. prosinca 1991, Dubrovnik su na prvim crtama obrane obranila 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada Hrvatske vojske poslije i dobiti svoju brojčanu oznaku.

odgledao u jednom dahu, a najviše me se dojmila posljednja rečenica koju ću malo parafrazirati: mi smo ginuli za Hrvatsku, a na vama je da živite za Hrvatsku