Operacija Maslenica pripremljena je u potpunoj tajnosti, a glavne ciljeve operacije postrojbe HV-a i policije ostvarile su za svega 72 sata, oslobodivši 92 četvorna kilometra hrvatskog teritorija, što je omogućilo ponovno cestovno povezivanje Dalmacije s kopnenom Hrvatskom

Prije četrnaest godina, 22. siječnja 1993., počela je jedna od najuspješnijih oslobodilačkih operacija HV-a, operacija Maslenica, koja je uz to predstavljala i svojevrsnu prekretnicu u dotadašnjem tijeku Domovinskog rata. Operacija Maslenica ostat će trajno zabilježena u hrvatskoj povjesnici po jasno upućenoj poruci neprijatelju kakav ga završetak očekuje na tada okupiranim područjima RH, a hrvatskom narodu vratila je ponos, dostojanstvo i nadu u skoro oslobađanje svih okupiranih područja.
Značenje operacije očitovalo se i prema međunarodnoj zajednici, koja je dotad izražavala duboku sumnju i nevjericu u osposobljenost i snagu hrvatskih oružanih snaga. Tu sumnju ne samo da smo demantirali već smo čitavu međunarodnu javnost uvjerili u potpunu spremnost hrvatskog čovjeka i njegovih oružanih snaga, da i u gotovo nemogućim uvjetima obrani tisućljetni san naših predaka za ostvarenjem potpuno slobodne i samostalne hrvatske države.

Prometna izoliranost

Neprijatelj je u svojim nakanama komadanja Hrvatske 1991. godine gotovo uspio, i to upravo na području Novskoga ždrila, gdje je u početnim silovitim napadima komunikacijski presjekao Hrvatsku na dva dijela ugrozivši čitavo Hrvatsko primorje. Time je zapriječio prometnu i gospodarsku povezanost između sjevera i juga Hrvatske, a čitav je promet bio otežan preko otoka Paga, gdje je zbog nevremena često bio u prekidu trajektni promet. Hrvatski puk u Dalmaciji, ali i onaj u susjednoj BiH, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću situaciju. Bojišnica uoči operacije bila je uspostavljena na samom ulazu u grad Zadar (Dračevac-Križ, Sokin i Bili Brig) koji je svakodnevno bio izložen napadima neprijateljskog topništva.

Prije operacije Hrvatska je nastojala brojnim pregovorima, potpisanim sporazumima i primirjima s pobunjenim Srbima, potaknuti dogovorno rješavanje svih pitanja, no nije naišla na razumijevanje pobunjenih Srba koji su sve dogovoreno izigravali. Ne samo da nisu bili spremni za postizanje mirnog rješenja, već su upravo u to vrijeme nastavili s ubojstvima, maltretiranjem i protjerivanjem preostalih Hrvata iz zadarskog zaleđa pljačkajući njihovu imovinu i paleći kuće. U tome ih nisu ni pokušavale spriječiti međunarodne snage UNPROFOR-a, pristigle osam mjeseci ranije, koje su prema Vanceovom planu trebale pružiti sigurnost i zaštitu preostalim Hrvatima u UNPA zonama, osigurati prekid vatre, povratak prognanika i tzv. ružičastih zona pod hrvatsku vlast.
Neposredno pred početak operacije neprijatelj se na svim položajima u Sjevernoj Dalmaciji ojačava, utvrđuje, dovozi streljivo i pogonsko gorivo, te provodi djelomičnu mobilizaciju. Bitno pojačava ljudstvo na svim smjerovima te na taj način jasno daje do znanja da se ne odriče ideje o stvaranju Velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Dva mjeseca ranije hrvatski i bosanski Srbi u Prijedoru potpisuju Deklaraciju o suradnji koja teži ujedinjenju ?svih srpskih zemalja?.
Uvidjevši da kršenju sporazuma nema kraja te da pobunjeni Srbi čine sve kako bi izigrali Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a i procjenjujući inertnost te neučinkovitost snaga UNPROFORA, hrvatsko državno vodstvo, predvođeno dr. Franjom Tuđmanom, početkom siječnja 1993. donosi odluku o provedbi antiterorističke akcije ograničenog dometa i cilja sa svrhom ponovnog cestovnog povezivanja sjeverne i južne Hrvatske, koja je u svakom pogledu trpjela zbog prometne izoliranosti.

Neprijatelj iznenađen i zatečen napadom

Zadaća oružanih snaga bila je osloboditi zadarsko zaleđe i grad Zadar od neposrednog neprijateljskog djelovanja, odbaciti neprijatelja od hrvatske obale, presjeći osnovne putne smjerove Gračac-Obrovac i Benkovac-Knin te osloboditi komunikaciju Zadar-Maslenica-Karlobag radi ponovnog povezivanja sjevera i juga Hrvatske, trebalo je osloboditi zračnu luku Zemunik, te zauzeti ključne objekte na Velebitu koji će služiti kao oslonac izvođenju aktivne obrane i daljnjim napadnim djelovanjima.
Nakon dobivanja zadaće za pripremu i izvedbu operacije Maslenica, načelnik GS-a OSRH, general Janko Bobetko osobno obilazi dijelove postrojbi i zapovjedništava HV-a izviđajući prostor na Velebitu na kojem su bile raspoređene specijalne postrojbe MUP-a RH. Izdaje zapovijedi za poduzimanje mjera popune postrojbi, izviđanje prostora pod nadzorom neprijatelja, pripremu te pregrupiranje i dovođenje dijela snaga s drugih bojišnica na zadarsko područje.
Hrvatska vojska s nestrpljenjem je dočekala taj trenutak. S vrlo visokom razinom odlučnosti i pripremljenosti, inicijativom pojedinaca i postrojbi krenula je u oslobađanje domovine. Cijela operacija pripremljena je u potpunoj tajnosti, a u tu svrhu su neposredno prije napada iskopčani svi telefoni na zadarskom području.
Stoga je napad vojno-redarstvenih snaga zatekao i potpuno iznenadio neprijatelja. Započeo je snažnom topničkom pripremom 22.siječnja 1993. u 7,05 sati i trajao je 10-ak minuta.
Napad su počele postrojbe raspoređene na težišnim smjerovima napada: Podgradina – Paljuv – Pridraga ? Bruška, Rovanjska – Jasenice ? Obrovac, Libinje – Bukva – Tulove grede – Bobija (snage MUP-a), te Suhovare ? Veljane. Postrojbe u aktivnoj obrani prešle su u napad na taktičkim smjerovima: Briševo – Murvica ? Smoković, Stara karaula – Musapstan ? Crno, Sv. Martin – Babin dub – aerobaza Zemunik te Prkos – Škabrnja – Ražovljeva glava.
Postrojbe HV-a napale su istodobno u više smjerova potiskujući neprijateljske snage prema Zemuniku, prometnicom Zadar-Maslenica prema Benkovcu, uz obalu prema Rovanjskoj i dalje prema Obrovcu, ovladavajući dominantnim visovima na Velebitu.
Prvoga dana oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana Babindub, zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine, a strateški vrlo važno bilo je preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana na Velebitu odakle su hrvatske snage mogle kontrolirati Obrovac i Gračac.
Prvi dan operacije pobunjeni Srbi pokušavali su spriječiti paniku u svojim redovima pa su preko kninskog radija emitirali smirujuće poruke praćene borbenim pjesmama i ratnim pokličima. Već drugi dan operacije, 23. siječnja, kninska radiopostaja više nije mogla prikriti poruke zapomaganja zbog pretrpljenih neuspjeha, a pokušavajući smanjiti paniku Milan Martić je izjavio: ?Apeliram na svijest i savjest srpskog naroda krajine da više ne podliježe ustaškoj propagandi jer se ne smije ponoviti jučerašnja situacija kada nam je iz Krajine pobjeglo 10 000 ljudi?.

Glavni ciljevi ostvareni već nakon 72 sata

Glavni ciljevi operacije ostvareni napadima postignuti su već nakon 72 sata ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama 25. siječnja je zaustavljeno napredovanje OSRH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvedu protunapad, pa su snažnije borbe za dostignute crte potrajale još 2-3 dana.
Zapovjednik operacije general Janko Bobetko o tome je kazao: ?Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji…. Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage narasle su na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu. To je bio najopasniji trenutak operacije. Po odnosu snaga mogli su nas razbiti, ući u Zadar
i pretvoriti operaciju Maslenica od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz?. Naime, srpskim snagama je došla pomoć iz Srbije, zatim snage kapetana Dragana, arkanovci i drugi dobrovoljci, jurišna brigada Vojvoda Vuk, te dijelovi vojnih postrojbi iz BiH kojima je zapovijedao general Ratko Mladić.
No njihov napad je odbijen uvođenjem svježih snaga, od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu.
Dostignuta bojišnica nakon izvedbe operacije Maslenica bila je: Sv. Rok – Šilovići – Vučja draga – M. Bobija tt 520 – Pariževačka glava – Kanjonom Zrmanje- Narandžići – Baturi- Sv. Martin- Barabe- Buterini- Mađorija – Pozderi – Kašić – tt 145 – Drage – Vlaka tt 95- Brdine – Gradina – D. Zemunik – Jabuka tt 90 – Ražovljeva glava tt 165 – Mastelje – M. Blato…
Potpuno neplanirano, odmah iza operacije Maslenica na sinjskoj bojišnici provedena je oslobodilačka akcija HV-a na brani Peruča čime je konačno otklonjena prijetnja srpske vojske koja je rušenjem brane na Peručkom jezeru planirala izazvati katastrofu nesagledivih razmjera.
Nakon provedbe operacije postrojbe HV-a imale su vrlo zahtjevnu zadaću nadziranja i obrane dostignute crte dodira koja je svakodnevno izložena snažnim neprijateljskim oružanim provokacijama kojima su pokušavali povratiti izgubljena područja.

Neprijateljska odmazda

Glavne aktivnosti neprijatelju bile su konsolidiranje vlastitih snaga i sprječavanje mogućeg daljnjeg djelovanja hrvatskih snaga. Neprijatelj je reorganizirao svoje snage, a nakon izvlačenja oklopnih i topničkih sredstava iz skladišta pod nadzorom snaga UNPROFORA planirao je prijeći u protunapad. S manjim izvidničko-diverzantskim skupinama te iznenadnim topničkim djelovanjima neprijatelj pokušava destabilizirati hrvatske snage u obrani nastojeći onemogućiti grupiranja i moguća napadna djelovanja. U znak odmazde zbog pretrpljenih poraza neprijateljske snage početkom veljače 1993. izvode silovite topničke napade po postrojbama HV-a i naseljima u zadarskom zaleđu. Neuspješno pokušavajući
izvesti protunapad 2. veljače u nakani razaranja grada, prema Zadru su uputili željeznički vagon pun eksploziv koji je srećom eksplodirao pred tunelom u mjestu Debeljak. Sredinom veljače tzv. SVK postigla je najveći broj vojnih obveznika ikad dostignut, ukupno 71 409 pripadnika, dok je brojno stanje Dalmatinskog korpusa iznosilo gotovo 28 000 pripadnika.
Osim dinamičnih aktivnosti na bojišnici Hrvatska vojska u tom razdoblju provodi ustrojavanje i preustrojavanje postrojbi, izobrazbu pripadnika, te posebnu važnost daje organiziranju samostalnih topničkih i protuoklopnih postrojbi veličine bojne/divizijuna. U svrhu organiziranja što jednostavnijeg sustava vođenja i zapovijedanja postrojbama HV-a ustrojavaju se operativne grupe.
U operaciji Maslenica prvi put su angažirane sve grane Oružanih snaga RH, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg ZP-a Split (4. gardijska brigada, TG 112 sastavljene od pripadnika istoimene brigade i pripadnika db Obrovac, BG 113 s pripadnicima istoimene postrojbe i drugih pridodanih snaga, 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, domobranske bojne Benkovac i Biograd, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP, 264 IDS i TRS ZP), zatim postrojbe specijalne policije MUP-a, dijelovi 9., 3., 2.i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV, te Središnjica elektronskog djelovanja Split, zatim pomorske snage HRM-a (MOMP Ugljan, 53. bMDP, brodovi) i eskadrila helikoptera HRZ-a.
Tijekom službenog trajanja operacije Maslenica od 22. do 25. siječnja 1993. poginulo je 13 hrvatskih branitelja. U slijedeća dva dana intenzivnih borbi s neprijateljem, koji je pokušavao vratiti izgubljena područja, 26 i 27. siječnja poginulo je još 6 hrvatskih branitelja. U snažnim topničko-raketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim napadima neprijatelji koji su uslijedili odmah nakon Maslenice i bili učestali sve do svibnja 1993. godine, do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127. Procjenjuje su da su srpske snage imale gubitke od 490 poginulih pripadnika.
U svega nekoliko dana Hrvatska vojska je u cijelosti uspješno obavila planiranu zadaću razbivši dotad samouvjerene neprijateljske snage. Operacijom Maslenica potvrdila se i dokazala Hrvatska spremnost, odlučnost i potreban stupanj organiziranosti Oružanih snaga za oslobođenje privremeno okupiranih područja vojničkim putem.
Kroz slijedećih nekoliko mjeseci izgrađen je pontonski most na Novkom ždrilu koji je 18. srpnja 1993. pušten u promet, čime je ponovno kopneno povezana Sjeverna i Južna Hrvatska, a kojim se prometovalo do izgradnje novog Masleničkog mosta koji je završen 1997. godine.
Operacija Maslenica je pobjedničkoj hrvatskoj vojsci donijela niz iskustava koja su joj uvelike pripomogli u daljnjem jačanju, organizaciji, razvoju i uporabi postrojbi, što se očitovalo u kasnijim bitkama u kojima su oslobođena sva hrvatska područja.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE OPERACIJE MASLENICA:
– napadna operacija trajala je tri dana
– postrojbe su uvedene iz pokreta u napad
– izražena je jasna odlučnost postrojbi, odlučnost i smjelost
zapovjednika postrojbi
– zapovjednici postrojbi su prvi išli ispred postrojbi. Aktivno
sudjelovanje časničkog i dočasničkog kadra u izravnom b/d.
– postignuto je operativno iznenađenje, neprijatelj nije očekivao toliko respektabilne snage, poglavito ne na Velebitu
– po svom karakteru može se svrstati u integralnu operaciju, gdje
prvi put sudjeluju zajedno snage KoV-a, HRM-a i HRZ-a
– izražena je pozitivna koordinacija borbenih sustava (logistika, inženjerija, topništvo, i td.)
– stvoreni su uvjeti za daljnja napadna djelovanja

Zarobljena neprijateljska sredstva u operaciji Maslenica:
– dva tenka T 55
– dva OTM-a M 60
– dvije H 105 mm
– tri MB 120 mm
– osam MB 82 mm
– deset MB 60 mm
– jedanaest NST 82 mm
– POLO 9K11 sa šesnaest raketa
– dvjestočetrdeset “Zolja” RBR 64 mm
– PZS 12,7 mm “BROWING”
– dva PZT 20/3 mm i 20/1 mm
– kamion pun “Osa” i mina za MB 82 mm
– kamion pun različitog streljiva
– inženjerijski pribor i alat
– streljivo raznog kalibra oko 12000
– dva terenska vozila i ostala razna vojna oprema.

https://www.youtube.com/watch?v=GiAGzePik6o

https://www.youtube.com/watch?v=YP3yrjVud10

ne znam koliko pratite emisiju Veterani mira, ali počeo ju je voditi Borna Marinić, prije uređivao TV kalendar, sad radi podcaste Gdje si bio 91. i kratke filmiće Na prvoj crti gdje na autentičnim lokacijama i s ljudima koji su tamo bili rekonstruiraju događaje.

eh sad je Borna postao voditelj Veterana mira i to je odmah druga emisija, obavezno mu dajte šansu.

Danas je u sinjskom naselju Šimci održana komemoracija povodom 33. obljetnice pogibije hrvatskih ratnih zrakoplovaca. Naime, na današnji dan 1992. godine, prilikom pada aviona AN – 2 u Sinju, smrtno su stradali Branko Fidel, Boris Kekez, Davor Šabić, Mladen Škalic i Bojan Vojvoda.

Njihova pogibija najbolnija je rana Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a ondašnja ratna Vlada RH tim povodom proglasila je Dan žalosti na području cijele Republike Hrvatske.

Zvonko Kovačević- Kova prije 33 godine preživio je pad zrakoplova u naselju Šimci, kako kaže, samim čudom. Bila je to jedna od najvećih zrakoplovnih tragedija u ratu.

‘Bila je nedjelja, kao i danas, lijep i sunčan dan. Poletjeli smo iz Divulja u Sinj avionom, dolje smo ga napunili gorivom i što je trebalo za zadatak, i u polijetanju, gdje smo trebali ići prema Splitu, otišli smo na predio Ruduša i u zaokretu avion je zapeo za dalekovode, i tu mu je, ovdje kod naselja Šimci, na ovim livadama, otpalo krilo i zabili smo se ispod ovog puta, na ovom mjestu gdje je spomenik. Ljudi su stradali, ja sam se uspio izvući. I evo me, tu sam, još trajem.’

komunisticki zlocini nad hrvatima poslije ww2

ako ne pristaje ovdje,neko neka prebaci kamo god,,

07. veljače 1945. Široki Brijeg: Većina od 2173 Hrvata ubijena u partizanskim pokoljima nakon završetka rata

Partizani su 7. veljače 1945. zauzeli Široki Brijeg s namjerom da ga unište kao duhovno i kulturno središte hercegovačkih Hrvata, osobito zbog poznate Gimnazije, velikog franjevačkog samostana i sjemeništa. Tih dana ubili franjevače, ali i više desetaka ljudi u samom gradu. Sljedećih mjeseci i godina u Širokom brijegu i okolnim selima ubijeno je stotine nedužnih ljudi, čime je ubijen svaki deseti stanovnik Širokog Brijega. Župa Široki Brijeg godine 1940. imala je 8004 člana. U ratu ih je stradalo 46, a nakon kraja rata oko 740. Ukupan broj žrtava bio je 786. Partizani su uništili kulturno blago samostana, zajedno s inventarom, a zgrade su teško oštećene. Dvije godine nakon rata spaljene su matične knjige, a franjevci protjerani iz Širokog Brijega.

Do prosinca 1944. godine Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) nadzirala je Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i dio Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Njemačko zapovjedništvo Jugoistoka na čelu s feldmaršalom Maximilianom von Weichsom, u čijem se sastavu nalazila njemačka vojska na području Nezavisne Hrvatske imala je dodatno otežavajuću okolnost. Riječ je bila o njemačkoj skupini armija „E“ snage oko 350 000 vojnika koja se nalazila u Grčkoj i trebala se povući prema Mađarskoj.

Vojne postrojbe u Hercegovini

U tako nastaloj političkoj i vojnoj situaciji njemačko Vrhovno zapovjedništvo (Oberkomando des Herres) izdalo je zapovijed o postrojavanju obrane na području Balkana. U zapovijedi je naređeno povlačenje njemačke skupine armije „E“ u dva kraka, većim dijelom prema Makedoniji – Albaniji – Kosovu – Crnoj Gori – Hercegovini dolinom Neretve prema Sarajevu, a drugim manjim dijelom prema Srijemu i Mađarskoj.

Glavna namjera Stožera skupine armija „E“ bila je osigurati izvlačenje što većeg dijela ljudstva iz navedenih pravaca te ih prebaciti prema Brodu na Savu kako bi izbjegli uništenje od Crvene armije. Zatim, držati područje Mostara, Sarajeva, Like, te s druge strane Srijema i položaja na Drini, nastaviti borbu u Mađarskoj na bojištu Dunava, te spriječiti prodor NOVJ-a prema Zagrebu i Crvene armije preko Budimpešte prema Beču. Iz ovih njemačkih prioriteta vidljivo je da Mostar, zajedno s okolicom, ima značajan položaj obrane, jer je njegova svrha u novom njemačkom sustavu obrane Jugoistoka ključna za zaštitu Sarajeva, preko kojega se izvlači glavnina postrojbe njemačke skupine armije „E“ prema Doboju – Brodu na Savi i Zagrebu.

Njemačko Vrhovno zapovjedništvo izdalo je zapovijed 21. studenoga 1944. za organiziranje obrane Mostara s jakim bočnim uporištima u Širokome Brijegu i Nevesinju, tzv. „zelena linija“. Za to vrijeme, postrojbe 29. hercegovačke divizije, 2. crnogorskog korpusa NOV i 9. dalmatinske divizije 8. dalmatinskog korpusa te Zapadno-hercegovački Narodnooslobodilački partizanski pokret i inih NOP-a, drže položaje ispred bojišta Širokoga Brijega i Mostara. Vrhovni štab NOVJ-a izdao je zapovijed Štabu 8. dalmatinskoga korpusa i Štabu 29. hercegovačke divizije za zauzimanje položaja na „zelenoj liniji“ u siječnju 1945. godine.

Operacija Bura

Glavni razlog pokretanja operacije „Bura“ su obavještajni podaci koje je Stožer 369. pješačke divizije dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada, 11. i 14. hercegovačke brigade 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Namjera Štaba 29. hercegovačke divizije je ponajprije da se zauzimanjem Konjica i Ivan Sedla prekine veza između njemačkih i snaga NDH na području Mostara, Širokoga Brijega i Nevesinja sa Sarajevom, u namjeri uništenja protivnika na spomenutim položajima oko Mostara.

Stožer 369. pješačke divizije uočio je opasnost od zatvaranja neretvanskog pravca u Konjicu, koji je bio jedini izlaz za povlačenje njemačkih postrojbi skupine armije „E“ prema Sarajevu. S druge strane Nijemci su planirali potisnuti snage 9. dalmatinske divizije iz područja Širokoga Brijega – Ljubuškoga i Čitluka, te snage 29. hercegovačke divizije na Neretvanskome pravcu kako bi smanjio pritisak na „zelenu crtu“, te omogućio brže povlačenje svojih snaga prema Sarajevu. Stožer 369. pješačke divizije nije imao snage za strategijsku operaciju, nego za operativni zahvat koji je odbacio partizane dvadeset kilometara u dubinu.

Operacija Bura počela je 27. siječnja 1945., kojom su njemačka i ustaška vojska odbacile partizane iz Ljubuškoga, Čitluka, Čapljine i Metkovića. Obavještajni odsjek Stožera 369. pješačke divizije uočio je pomicanje 11. i 14. hercegovačke brigade prema Konjicu. Uvidjevši opasnost od stvaranja Neretvanskoga pravca, Stožer 369. pješačke divizije poduzima vojnički logičan potez, 1. veljače povlači glavninu svojih snaga iz Ljubuškoga i Čapljine prema Mostaru te vlakom prema Konjicu kako bi razbio snage NOVJ-a i osigurao nesmetano povlačenje svojih postrojbi.

Naredbom komandanta Vrhovnoga štaba NOVJ-a Josipa Broza Tita od 30. siječnja 1945., postrojbe 8. dalmatinskog korpusa prebacuju se na pravac Split – Vrgorac te su zajedno s 29. hercegovačkom divizijom vratili izgubljena područja. Nakon tri dana borbe partizani su zavladali Čapljinom, zatim Čitlukom i naposlijetku Ljubuškog 4. veljače 1945. U borbi za Čapljinu partizani su ubili fra Petra Sesara.

Borbe za Široki Brijeg 6.-7. veljače 1945.

Odmah po primitku zapovijedi početkom veljače 1945. Štab 8. dalmatinskog korpusa razradio je operativni plan napada na Široki Brijeg. Udarnu postavu napada na Široki Brijeg na glavnom pravcu činile su brigade iz sastava 26. dalmatinske divizije, a njezine postrojbe 1. proleterska dalmatinska brigada, 12. i 11. dalmatinska brigada imale su ključnu ulogu. Prva proleterska dalmatinska brigada i 12. dalmatinska brigada dobile su zadaću zauzeti Duhansku stanicu, Cigansko i Bošnjakovo brdo iz pravca Trna. Zatim, 11. dalmatinska brigada imala je zadaću ovladati samostanskim kompleksom na Širokome Brijegu, 3. dalmatinska prekomorska brigada imala je zadaću držati položaje na sjeverozapadnome području.

Zadaću zaštite bokova 26. dalmatinske divizije na glavnom pravcu napada imale su postrojbe 9. dalmatinske divizije, a zaštitu od mogućeg udara njemačkih i ustaških postrojbi iz Mostara i Goranaca dobila je 2. dalmatinska proleterska brigada iz sastava 9. divizije. Druga dalmatinska brigada pod komandantom Brunom Vuletićem imala je namjeru spojiti se s ostalim partizanskim brigadama u Knešpolju. Taj pokušaj zaustavila je njemačka vojska i odbacila postrojbe 2. dalmatinske proleterske brigade prema Gostuši. U povlačenju spomnute brigade iz Donjeg Graca prema Gostuši komandant brigade Bruno Vuletić naredio je 6. veljače 1945. likvidaciju šestorice širokobrijeških franjevaca.

Svjedok i izravni očevidac ubojstva franjevaca, inicijala PR tadašnji pripadnik 2. dalmatinske proleterske brigade je izjavio: „…Na red su tada došli fratri. Držali su krunice. Govorili su da nikakvo zlo nisu napravili, da nizašto nisu krivi i da su narodu samo pomagali, ali milosti nije bilo. Odjeknuli su krvavi rafali i okončali život pravednih mučenika. Nakon toga poubijani su odvučeni dalje od puta…“

Fra VM svjedoči kako mu je svjedokinja inicijala JR govorila da su se franjevci ispovjedili međusobno prije likvidacije. Navodi kako su se ljudi molili nad mjestom likvidacije, podigli betonski križ te ogradili teren. Svjedokina inicijala MP posvjedočila je kako je fra Krešimir Pandžić prije smrti odriješio franjevce i blagoslovio partizane riječima: „Bože, oprosti im jer ne znaju što čine.“

Franjevci u širokobriješkom samostanu 1944. godine – Široki Brijeg: 74 godine od partizanskih zločina i ubojstva 12 franjevaca.

Pokolj fratara u samostanskoj crkvi

Dokument partizanske obavještajne službe pri 8. dalmatinskom korpusu od 5. veljače prije napada na Široki Brijeg govori sljedeće: „Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru od svakih 25 do 40 metara nalazi se jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezanih kamenim zidom“. Dakle, jasno se vidi da nema govora da je franjevački samostan na Širokome Brijegu pretvoren u vojni položaj njemačkih vojnika i Oružanih snaga NDH.

Iz dostupnosti izvora, ponajprije vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidimo da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši. Položaj obrane bio je ucrtan na skicama vojnih zemljovida sa sjeverozapadne strane, po dužini se spajao sa cestom koja je vodila prema Mokrome. Crta je bila izvan samostanskoga dvorišta. Prema vojnim zemljovidima spomenutoga korpusa nijedna zgrada u franjevačkome posjedu nije označena kao središte otpora protivnika. U napadu na iznimno dobro utvrđen dio crte između Šuškove i Burića brigade partizani su doživjeli neuspjeh. Prema partizanskim izvorima 11. brigada je, sutradan 7. veljače oko 10 sati, osvojio samostanski kompleks. Međutim, isti ti izvori nigdje ne spominju da su združene njemačke i hrvatske snage izvele protuudar, napadnim pravcem iz središta Širokoga Brijega prema samostanu.

Detalji borbe s partizanskim jedinicama nisu poznati, no njemački izvori kažu da je samostan nakratko osvojen, no u jačem naletu partizanskih snaga samostan je osvojen u 15,30 sati. Franjevci, časne sestre i dobar dio gimnazijalaca nalazili su se na nekoliko mjesta. Najveći dio njih bio je u tim trenucima smješten u podrumima franjevačke gimnazije i samostana te protuzrakoplovnome skloništu, drugi dio franjevačkog skloništa je potražio u obližnjoj franjevačkoj hidrocentrali, a jedna se skupina učenika zatekla u zgradi obližnjeg konvikta.

3. brigada KNOJ-a iz istočne Hercegovine, a ne 11. dalmatinska brigada – glavni krvnici u Širokom Brijegu.

Posljednjih šest desetljeća u domaćoj se javnosti ukorjenilo mišljenje da su zločini nad hercegovačkim franjevcima isključivo (ne)djelo dalmatinskih partizana. Međutim, studioznija raščlamba Mostarske operacije, kao i uloge OZNE i KNOJ-a znatno odudara od ovih desetljeća javnosti podmetane teze.

Da bi se uloga dalmatinskih partizana u ovim zločinima kvalitetno vrjednovala, potrebno je u prvom redu detaljnije procijeniti zapovjednu strukturu 8. dalmatinskog korpusa i njegove ključne podređene postrojbe, u prvom redu 26. divizije. Kad se to učini, onda se nameće čvrst zaključak da su na svim ključnim mjestima na korpusnim, divizijskim i brigadnim razinama bili etnički Srbi ili dalmatinski jugounitaristi (orjunaši). Na ključna zapovjedna mjesta došla su tijekom 1943. i 1944. godine na prijedlog Vicka Krstulovića i vodstva KPJ u Dalmaciji, koji je sve do kapitulacije Italije održavao prisne kontakte s četničkim pokretom u Dalmaciji, što se ne treba čuditi kada se zna da su i jedni i drugi. , po svom izvornom političkom uvjerenju, bili su jugofili, a kao takvi i zakleti neprijatelji svakog oblika hrvatske državnosti bez obzira na vlast ili njezino unutarnje uređenje. Potpuno ista situacija bila je u štabu i postrojbama 29. hercegovačke divizije i podređenim mu postrojbama, kao iu 3. brigadi KNOJ-a, te tijelima OZNE, gdje su crnogorski i istočno-hercegovački kadrovi velikosrpske orijentacije vodili glavnu riječ.

Zahvaljujući mnogobrojnim iskazima, kao i dokumentaciji XI. dalmatinske brigade, 26. divizije i 8. korpusa, vidljivo je da je najveći dio te brigade odmah nakon ovladavanja
samostanom, nastavio dalje bojeva djelovanja prema Mostaru. Istina, na Širokom su Brijegu ostale neke manje rodovske cjeline iz sastava ove brigade uključujući i prateću četu i četu veze, čiji je politički komesar u to vrijeme bila Milka Malada, kasnije udana
Planinc, negdašnja istaknuta jugoslavenska političarka unitarističke orijentacije.
Nakon odlaska borbenih postroja iz sastava XI. dalmatinske brigade na Širokom su Brijegu ostali oficiri OZNE BiH, kao i dijelovi postrojbi iz sastava 3. brigade KNOJ-a BiH.

Glavni mučitelji i ubojice upravo su bili iz 3. brigade KNOJ-a.

Na raspolaganju OZNI bila je 3. brigada KNOJ-a na čelu sa zapovjednikom majorom Jovanom Andrićem i političkim komesarom Džemalom Muminagićem, postrojba za specijalne operacije, popunjena najodanijim pripadnicima partizanskog pokreta, raspršena po čitavom prostoru Hercegovine, namijenjena i uvježbana za »čišćenje terena od zaostalih«. neprijateljskih bandi«, kako su partizanski historiografi najčešće opisivali bivše pripadnike Hrvatske vojske i druge političke neistomišljenike. Sjedište štaba 3. brigade KNOJ-a bilo je u Ljubinju, većinski srpskom mjestu istočne Hercegovine, a njezinih pet bataljuna bili su raspoređivani ovisno o procjenama i planovima OZNE.

Djelovala u sastavu Treće (Bosanskohercegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić) a izravno je bila podređena OZNI BIH (Uglješa Kojadinović). Utemeljena je 05. prosinca 1944., odlukom štaba 29. hercegovačke divizije i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu na čijem je čelu u to vrijeme bio Vaso Miskin Crni. Uz ranije uspostavljeni bataljun OZNE, ova je postrojba tijekom cijele 1945. bila dodatna oružna snaga Oblasnog ureda OZN-e za Hercegovinu i njezinih kotarskih ispostava. Pod krinkom povećanja stupnja sigurnosti i borbe protiv zaostalih neprijateljskih skupina ova je organizacija vršila otvoreni teror, mučenja i svirepa ubojstva protivnika komunističke ideologije. Najčešće bez ikakvih dokaza.

U sastavu ove brigade, početkom prosinca 1944., ušlo je i oko 150 najodanijih pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njezina nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16, prikrivenih borbenih vojnika. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 409.)

Partizani su provodili likvidacije franjevaca u dvjema skupinama, prema dostupnim izvorima. U prvoj skupini ustrijeljena su trojica franjevaca, a likvidacije su bile prekinute zbog iznenadnog protuudara njemačko-hrvatskih snaga na položaju ispod samostana. Partizani su ostale franjevce zaključali u zbornicu. Svjedok je inicijala Lj. M. istaknuo je: „Mi smo bili cijelo vrijeme dolje i nismo ni izlazili…Za to vrijeme ništa nismo ni radili nego smo se šćućurili i Bogu molili. Pa molili smo neprestano. Kako se sjećam fra Arkanđeo je predmolio, ili netko od fratara. Po tri sata molili smo neprestano. Niti smo na što drugo mislili, a nitko od fratara nam ništa drugo nije ni spominjao, nego predanje u božje ruke. Fratri su se samo molili i predmolili, a zatim su se škripali i dobivali smo odriješenje.“

Međutim, nakon prestanka borbe, u kasnim poslijepodnevnim satima, očito su likvidacije ponovo nastavljene i tada je ubijeno preostalih devet franjevaca. Partizani su jednoga po jednoga franjevca izvodili iz zbornice, najstarijega fra Marka Barbarića koji nije mogao hodati, vukli su samostanskim hodnikom. Izvodili su ih ispred skupine vojnika ispred samostana, koji su ih tukli, maltretirali, govorili su franjecima fra Ivi Sliškoviću i fra Stanku Kraljeviću da pljunu na raspelo i zgaze ga kako bi im poštedjeli živote. Na kraju su ih ubili metkom u potiljak, te ubacili u protuzrakoplovno sklonište gdje su neki i živi zapaljeni, jer metak ih odmah nije usmrtio.

Odgovornost za pokolj širokobrijeških franjevaca nesumnjivo leži na Vrhovnom štabu NOV-a i POJ-a, na čijem je čelu bio Josip Broz Tito. Uz franjevce u ovim je operacijama stradalo i civilno pučanstvo Širokoga Brijega. Na temelju prikupljenih i dostavljenih podataka evidentirane su 2.173 osobe iz Širokog Brijega koje su poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću.

U Širokome Brijegu, prema podacima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća, utvrđeno je više od 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano zabilježeno u formularima spomenutoga povjerenstva.

Strašnu istinu o preko 2000 ubijenih Hrvata Širokog Brijega i okolice, popis njihovih imena možete pročitati  ovdje

dokumentarni film Treći pohod o djelovanju mudžahedina u srednjoj Bosni te o njihovim zločinima nad Hrvatima.

Isto možemo čuti svjedočenja Britanaca iz UN-a koja su u najmanju ruku smiješna i kose se sa svim ovim dokumentiranim materijalima, oni nisu vidili mudžahedine u BiH, a zločini kao što su odsjecanje glave, vađenje očiju, kidanje trupla na pola motornom pilom do dan danas su ostali nekažnjeni.

Ima strašnih i potresnih scena pa gledajte samo ako imate želudac za to.

Englezi su baš korisni u Bosni.

Pričao mi prijatelj što su radili muđehadini u Bosni.

Cilj velikosrpskih ideologa je bio zauzeti grad Pakrac. Prema njihovim planovima, trebao je biti središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju. Čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, Veljko Džakula, pokrenuo je inicijativu. 22. veljače većinski srpska skupština općine izglasovala je pripojenje tzv. SAO Krajini. Ključnu ulogu u odluci o pristupanju SAO Krajini imao je SDS. Tad je široj hrvatskoj javnosti pozadina procesa okupljanja većinski srpskih naselja oko općine Pakrac postala je očigledna. Istovremeno s odlukom o pristupanju SAO Krajini, usvojen je i zaključak da se Policijska postaja u Pakracu „stavlja pod neposredno rukovođenje“ Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine. Za razliku od ostalih milicijskih stanica općina SAO Krajine, koje su bile neposredno podređene SUP-u SAO Krajine, policijska postaja u Pakracu dobila je status općinskog sekretarijata unutrašnjih poslova. U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a bio Jovo Vezmar, osoba srpske nacionalnosti. Na tom je mjestu bio zadržan zbog “mirnog suživota”.

Ustavni sud RH poništio je 28. veljače 1991. odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini. Prema Džakuli, Josip Boljkovac nudio mu je pregovore potkraj veljače 1991, prije izbijanja oružanog sukoba u Pakracu, no Džakula je odbio sastanak, poručivši Boljkovcu da razgovara s nekim iz „rukovodstva SAO Krajine jer Pakrac njoj pripada“.

Jovo Vezmar je tog 1. ožujka 1991. zapovijedio mobilizaciju pričuvnog sastava ondašnje milicije i to je mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu je predao isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici. Iste noći, s 1. na 2. ožujka je na prijevaru razoružao policajce hrvatske nacionalnosti (njih 16) te tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom. Pričuvni policajci srpske nacionalnosti, na čelu s njime, zauzeli su 1. ožujka policijsku postaju, razoružavši svoje hrvatske kolege u postaji. Zgradu policijske postaje i općine okružili su, uz policajce srpske nacionalnosti, i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu s Veljkom Džakulom.

S policijske zgrade i općinske zgrade su pobunjeni Srbi skinuli zastavu Republike Hrvatske i postavili zastavu Republike Srbije. Na zgradu Skupštine Općine su postavili i četničku zastavu.

Potom se i JNA uključila u srpsku pobunu. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je, bez dogovora s ostalim članovima, odobrio slanje jedinica JNA u Pakrac te su u grad upućene snage JNA iz Bjelovara, Virovitice i Zagreba. Iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova.

Idućeg dana, 2. ožujka, postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro hrvatska policija došla je u Pakrac. Četnici su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskoga stanovništva iz Pakraca i okolice.

‘Sporadični rafali iz automatskog oružja razlijegali su se sinoć s raznih krajeva Pakraca praćeni lakšim pojedinačnim eksplozijama. Mnogi su građani, u strepnji pred noćnom neizvjesnošću, napustili grad tražeći smještaj kod udaljenih rođaka i prijatelja ili u vikendicama na obroncima Papuka. Oni koji su ostali u gradu uglavnom su odlučili da u stanovima ne pale svjetla, bojeći se mogućih zalutalih metaka, pa je grad praktički zamračen, osim što svijetli ulična rasvjeta. Oko SO Pakrac razmještene su brojne jedinice MUP-a Hrvatske. Policijska postaja očito je cilj napada terorista iz mraka, sudeći po tome što je većina pucnjeva usmjerena na zgradu i prostor oko postaje, koju teroristi žele ponovno osvojiti. Rafalima je ‘izrešetan’ nekoliko vozila MUP-a, a sinoć su ranjena i dva policajca MUP-a’, pisao je tada Večernji list.

Milan Kovačević iz Levinovca krenuo je tog jutra oko 3.30 sati u Banja Luku kod brata u lov. Njega su zaustavili na ulasku u Pakrac gdje je i ranjen.

– Na barikada me dočekalo desetak naoružanih civila. Zaustavili su me, pretresli mi auto, našli vozačku pušku i savjetovali da se vratim. Potom su me pitali jesam li hadezeovac. Odgovorio sam im da jesam, a oni su, psujuću mi, rekli da takve oni trebaju. Prijetili su mi, i dok sam se vraćao u automobil, začuo sam pucanj i osjetio da sam pogođen. Teško ranjen, vozio sam se prema Daruvaru. Poslije sam na cesti sreo četvoricu mladića koji su me odvezli u Dom zdravlja Daruvar. Sjećam se da smo tamo dosta dugo čekali, a dežurna liječnica rekla je da te rane nisu ništa i da me voze u pakrački Medicinski centar. To sam odbio. Znam da su me potom dovezli u Viroviticu – rekao je tada Kovačević za Večernji list. Operiran je u Virovitici, a utvrđeno je kako je s tri metka ranjen u trbuh dok mu je jedan metak okrznuo glavu.

dinice za posebnu namjenu MUP-a iz Bjelovara dolaze u Pakrac oko 6 sati 2. ožujka 1991. uklanjajući prepreke (čime su pakrački Srbi sproveli svoju balvan revoluciju) sa svih ulaza u Pakrac.

Specijalci se raspoređuju po gradu te uhićuju Srbe osumnjičene za pobunu. Pobunjene srpske policajce sprovodi se u Bjelovar, a u gradu je ponovno vraćen javni red i mir. Pobunjeni zapovjednik je smijenjen i policijska postaja je dobila novog zapovjednika Stjepana Kupjaka. Dolazi do oružanog sukoba hrvatske policije i pobunjenih Srba. Oko 9 sati počinje kratkotrajna pucnjava s okolnih brda po gradu i po policijskoj postaji na koju policajci odgovaraju. Oko 18 sati u Pakrac dolaze dva autobusa sa specijalcima na koje je zasuta snažna puščana paljba s položaja na okolnim brdima te iz strojnice s tornja pravoslavne crkve. Policija je uzvratila paljbu te se situacija nakon toga smirila. Ranjena su tri redarstvenika. Nakon smirivanja situacije hrvatski se policajci povučeni iz Pakraca 18. ožujka.

Osim toga još ranije, od kolovoza 1990. do kolovoza 1991. ubijena su dva policajca (Vlado Laučan, iz zasjede metkom u leđa dok je kontrolirao promet u selu Omanovac; Branko Čorak, od hitaca iz automatskog oružja u centru Lipika), nekoliko je policajaca ranjeno, više osoba oteto i nestalo (dr. Ivan Šreter), često je pucano iz vatrenog oružja, podmetnuto je nekoliko požara, postavljani su eksplozivi pod hrvatske kuće, razbijani izlozi, paljene hrvatske zastave.