09. siječnja 1994. Buhine Kuće – Posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne.

Muslimanski ratni planeri su u siječnju 1993. mučki i iznenada napali položaje HVO-a kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa a onda i putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave s ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda. . . ih i konačno poraze.

Bilo je to neposredno nakon objave Vance-Owenovog sporazuma o miru u BiH koji je 4. siječnja 1993. potpisan u Ženevi.

Sljedeći pokušaj biti u Ahmićima 16. travnja 1993. kada će HVO osujetiti planove ABiH da presječe prometnicu Vitez – Busovača i tako se Hrvati smjeste u džepove iz kojih se neće moći dugo opirati.

Čitav svijet je, s razlogom, obišla vijest o paklu Ahmića.
Višestruko brojnije snage ABiH potpuno napuštaju bojišnicu spram Srba i sav svoj potencijal uključuju na savladavanje HVO-a.
U ofenzivama iz lipnja i srpnja 1993. uspjele su potisnuti, do odsudne obrane HVO u nekim dijelovima središnje Bosne, ali ga nisu uspjele natjerati na predaju.

Godinu dana nakon neuspjeha Vance-Owenovog plana u kabinetima međunarodne zajednice najzad se energetski razmatra sudbina BiH i zaustavljanje besmislenog rata.

Diplomatske aktivnosti pokazuju da se u središte pozornosti stavlja i položaj Hrvata u BiH. Tako će se pod tim pritiskom u Beču 4. siječnja 1994. sastati dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić kao posebni izaslanici predsjednika dr. Tuđmana i Izetbegovića.

Oni su razmatrali provedbu Zajedničke izjave dane u Ženevi u rujnu 1993. Prije toga su hrvatski intelektualci Muslimani uputili pismo predsjednicima Tuđmanu i Izetbegoviću u kojem ističu da je „posljednji čas za prekid borbe“.
Te će aktivnosti privremeno zaustaviti planove ABiH pokrenuti „Krvavim badnjakom“ od 22. prosinca u Križančevu selu kod Viteza gdje su počeli užasni zločini muslimanske vojske nad zatočenim hrvatskim bojovnicima ali i nedužnim civilima.
U Beču su 5. siječnja 1994. nastavljeni pregovori dr. Silajdžića i dr. Granića o prekidu sukoba između dva naroda u BiH, razmjeni zarobljenika, dopremi humanitarne pomoći stanovništvu, pokušaju vojnog primirja, pitanju unutarbosanske granice… Razgovorima su nazočni lord Owen i Stoltenberg i hrvatski veleposlanici u Beču i Ankariji Ivan Brnelić i Hidajet Biščević.

Na kraju je zaključeno da se u Bonnu 8. siječnja 1994. održi sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Objavljena je i zajednička izjava dr. Granića i dr. Silajdžića.
Sukladno izjavi iz Beča i dogovoru iz Bruxellesa na predviđenom sastanku 7. siječnja hrvatskim dužnosnicima nisu došli muslimansko-bošnjački predstavnici. Sastanak bi se trebao održati u Glavnom stožeru španjolskog bataljuna UNPROFOR-a.
Prevrtljiva politika Sarajeva i tada je na terenu spremala drugačije planove. Kao i uvijek se realizira prije svega u središnjoj Bosni.

Pod okriljem noći, 9. siječnja 1994. specijalne postrojbe muslimanske vojske probile su crtu obrane Prve bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje Buhine kuće nadomak Viteza i među vojnicima i civilima napravile pravi pokolj.

Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza. Mjesec dana prije nego što su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prijeđu bojišnicu.

Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama rudnika.

Iskazi neposrednih sudionika govore o prljavoj ulozi britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je bio smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija, udaljenom stotinjak metara od prvih Buhinih kuća. Navodno je glavnina muslimanskih specijalaca stigla u bijelim oklopnjacima koji su se nesmetano kretali.

To, i gusta magla karakteristična za Vitez u to doba godine, pogodovali su da u vrlo kratkom vremenu oko pet sati ujutro muslimanski diverzanti krenu u svoj krvavi pir nakon kojeg su ostale desetine masakriranih žena, staraca i djece. Zapaljeno je desetak kuća i više gospodarskih objekata.

U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline.

Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača. Krajnji cilj muslimanske vojske bio je spojiti se sa svojim snagama u Vraniskoj, udaljenoj manje od tisuću metara i tako Lašvansku dolinu presječe na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu hrvatskog puka na tom području.

Da bi u tome i uspjeli, istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza i Lašvanske doline, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine Vitez, od naselja Sofa. Zauzimanjem Sofe muslimanskoj bi vojsci bio potpuno otvoren put ka središtu grada Viteza. Na području Sofe višesatno se vodila žestoka borba, a zaustavljanje neprijatelja, odigralo se samo na 500-600 metara od središta grada,

Postrojbe ABiH su u napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, počinile stravičan ratni zločin.

O tome postoje brojni iskazi i prikupljeni materijalni dokazi koji su dati kako domaćim tako i međunarodnim institucijama koje se bave ovom problematikom. Na žalost do danas za ove događaje ne samo da nitko nije odgovarao nego se ne zna da li se uopće vode bilo kakve istrage.

Ankicu Grbavac, rođenu 6.7.1971. godine, djevojački Jurešić, pripadnici ABiH ubili su ga na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške. Prije toga ubacili su bombu u kuću.
Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.), ubili su u naručju svjedoka koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.

Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, vrlo lijepoj, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana.
Njezin rođak Draženko Petrović, zvijezda 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.

Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, pripadnici Civilne zaštite pokopali su tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornim pilom.

Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su se u sjedećem položaju. Na vratima mu bili smrtni tragovi noža.

U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenim beretkom i žutom trakom na ramenu, na udaljenosti od oko 2 m ispalio jednu ili dva metka usmrtivši je.

Njenu djecu – Marijanu, staru 12 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu.

Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil a potom brutalno likvidiran. Tragedija ove obitelji je stravična. U Buhinim kućama ubijen je i Mirko Vidović, zvani Pitalo, brat Draganov, rođen 26.1.1952. Ubijen je i njegov sin Dražen, rođen 3.5.1975. godine. Po iskazima svjedoka svi su iz svojih kuća, bježeći pred ubačenim bombama, istrčali kao civili.Selo Šantići, zaselak Buhine kuće, postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine vratile pod svoj nadzor u dobro pripremljenu akciju.

Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji izvučene su i tijela devetorice pripadnika postrojbe za specijalne namjene Munje, formirane od travničke mladosti nakon pada ovog grada u muslimanske ruke. Bili su ovdje na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Noć prije pred kućom ostaviš stražara, kao i svaki put.

Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat.

Devet momaka nije imalo nikakve šanse. Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugoj katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacuju stare stvari.

Masakrirani nožem, a neki je prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima je morao trčati prije nego su ga ubili.U Buhinim kućama su zatočeni i ubijeni i pripadnici Prve bojne Viteške brigade HVO-a:

– MLADEN (Rafael) GRGIĆ, rođen 1973., prognanik iz Jajca
– NIKOLA (Pero) JANKOVIĆ, rođen 01.09.1932., prognanik iz Polja kod Travnika
– PETAR (Stjepan) PERKOVIĆ, rođen 06.06.1940., iz Topale kod Viteza
– STJEPAN (Stipo) RAMLJAK, rođen 30.03.1941., prognanik iz Zenice
– ZDRAVKO (Ruža) SAMARDŽIĆ, rođen 25.06.1961., Rom iz Krušćice, Vitez
– MARKO (Ilije) ŠAFRADIN, rođen 19.05.1960., iz Šantića, Vitez
– PERO (Niko) ŠANTIĆ, rođen 15.04.1951., iz Dubravice, Vitez
– NIKICA (Blaž) TOTIĆ, rođen 05.03.1969., prognanik iz Zenice.

Pored nabrojanih u Buhinim kućama su nemilosrdno masakrirani i civili:
– JURIĆ (-) NOVKO iz Lončara, Busovača
– DRAŽENKO (Đuro) JUTANDA, rođen 09.06.1960., iz Rijeke, Vitez

Borbe za strateške prevage Šantića i Buhine kuće vodile su se cijelim tijekom hrvatsko-muslimanskog rata u središnjoj Bosni.

Nakon upada muslimanskih snaga u ovaj prostor nadljudskim naporima HVO pokušava vratiti pod kontrolu prometnicu Vitez – Busovača.
Tome doprinosi i zapovijed pukovnika Tihomira Blaškića da se zauzme Zavrtaljka, ključna kota na planini Zahor u lepeničkoj enklavi.

Na taj način težište se borbi prebacuje u područje Fojnice. I ako brojno nadmoćniji, zapovjedni vrh ABiH prebacuje snage Dragana Vikića i drugih njihovih specijalaca prema tom ratištu.
HVO uspijeva u objektu svoje nakane – oslobađa i Zavrtaljku i Buhine kuće.
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća poginulo je još devet bojovnika HVO-a, a ranjeno ih je više desetaka.

Među poginulima u oslobađanju Buhinih kuća je i istaknuti zapovjednik, legendarni Jozo Plavčić Đokac. Vitez mu se odužio tako što po njemu danas jedna ulica u Vitezu nosi njegovo ime.

U oslobađanju Buhinih kuća poginuli su i bojovnici:

• – IVICA (Ilije) BRALO, rođen 17.03.1967., iz Nadioka, Vitez
• – ZORAN (Božo) GUČANlN, rođen 01.12.1969., iz Pokrajčića, Nova Bila
• – RUDO (Rudolfa) KRIŽANAC, rođen 02.06.1958., iz Dubravice, Vitez
• – FRANO (Stipo) SOLOMUN, rođen 19.9.1967., iz Travnika, nakon ranjavanja preminuo u bolnicu u Splitu.
• – ANTO (Juraj) SUČIĆ, rođen 14.07.1959., iz Novog Travnika
• – FRANJO (Franjo) ŠAFRADIN, rođen 21.09.1924., iz Šantića, Vitez
• – ZVONKO (Anto) ŠANTIĆ, rođen 03.11.1969., iz Šantića, Vitez
• – SLAVKO (Franjo) ŽULJEVIĆ, rođen 01.01.1957., iz Krčevine, Vitez

Nije baš Domovinski rat, ali može se gledati na to povezano. 20-22 siječnja 1990. 35 godina od izvanrednog 14. kongresa SKJ održanog u "Sava-centru"

Na kongresu su se ponajprije sukobili Srbi i Slovenci. Prvi su tražili  „jedan čovek - jedan glas“, tj. unitarnu Jugoslaviju. Slovenci su predlagali konfederaliziranje partije i države. U Sloveniji su već bili održani izbori za slovenskog predstavnika u saveznom Predsjedništvu, a u Hrvatskoj i Sloveniji bile su u tijeku pripreme za prve višestranačke izbore za Sabor i Skupštinu Slovenije. Slovenci su zahtijevali da se izbaci verbalni delikt, da se prestane s mučenjem političkih zatvorenika, kao i s političkim suđenjima. Predlagali su drugačiju povezanost među republikama i da sve  republike budu autonomne i da nadglasavanje postane nemoguće. Svi prijedlozi Slovenaca bili su odbijeni dok su srpski prijedlozi prihvaćani većinom glasova.

Poslije dva dana rada i oštrih verbalnih sukoba, Slovenci napuštaju 22. siječnja  kongresnu dvoranu "Sava" centa uz posprdni pljesak srpskih predstavnika. Ivica Račan, na nagovor Slobodana Langa izlazi na govornicu i izjavljuje "da mi (Hrvati, izaslanstvo Hrvatske)  ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca", nakon čega i Hrvati napuštaju Kongres.

Operacija Maslenica pripremljena je u potpunoj tajnosti, a glavne ciljeve operacije postrojbe HV-a i policije ostvarile su za svega 72 sata, oslobodivši 92 četvorna kilometra hrvatskog teritorija, što je omogućilo ponovno cestovno povezivanje Dalmacije s kopnenom Hrvatskom

Prije četrnaest godina, 22. siječnja 1993., počela je jedna od najuspješnijih oslobodilačkih operacija HV-a, operacija Maslenica, koja je uz to predstavljala i svojevrsnu prekretnicu u dotadašnjem tijeku Domovinskog rata. Operacija Maslenica ostat će trajno zabilježena u hrvatskoj povjesnici po jasno upućenoj poruci neprijatelju kakav ga završetak očekuje na tada okupiranim područjima RH, a hrvatskom narodu vratila je ponos, dostojanstvo i nadu u skoro oslobađanje svih okupiranih područja.
Značenje operacije očitovalo se i prema međunarodnoj zajednici, koja je dotad izražavala duboku sumnju i nevjericu u osposobljenost i snagu hrvatskih oružanih snaga. Tu sumnju ne samo da smo demantirali već smo čitavu međunarodnu javnost uvjerili u potpunu spremnost hrvatskog čovjeka i njegovih oružanih snaga, da i u gotovo nemogućim uvjetima obrani tisućljetni san naših predaka za ostvarenjem potpuno slobodne i samostalne hrvatske države.

Prometna izoliranost

Neprijatelj je u svojim nakanama komadanja Hrvatske 1991. godine gotovo uspio, i to upravo na području Novskoga ždrila, gdje je u početnim silovitim napadima komunikacijski presjekao Hrvatsku na dva dijela ugrozivši čitavo Hrvatsko primorje. Time je zapriječio prometnu i gospodarsku povezanost između sjevera i juga Hrvatske, a čitav je promet bio otežan preko otoka Paga, gdje je zbog nevremena često bio u prekidu trajektni promet. Hrvatski puk u Dalmaciji, ali i onaj u susjednoj BiH, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću situaciju. Bojišnica uoči operacije bila je uspostavljena na samom ulazu u grad Zadar (Dračevac-Križ, Sokin i Bili Brig) koji je svakodnevno bio izložen napadima neprijateljskog topništva.

Prije operacije Hrvatska je nastojala brojnim pregovorima, potpisanim sporazumima i primirjima s pobunjenim Srbima, potaknuti dogovorno rješavanje svih pitanja, no nije naišla na razumijevanje pobunjenih Srba koji su sve dogovoreno izigravali. Ne samo da nisu bili spremni za postizanje mirnog rješenja, već su upravo u to vrijeme nastavili s ubojstvima, maltretiranjem i protjerivanjem preostalih Hrvata iz zadarskog zaleđa pljačkajući njihovu imovinu i paleći kuće. U tome ih nisu ni pokušavale spriječiti međunarodne snage UNPROFOR-a, pristigle osam mjeseci ranije, koje su prema Vanceovom planu trebale pružiti sigurnost i zaštitu preostalim Hrvatima u UNPA zonama, osigurati prekid vatre, povratak prognanika i tzv. ružičastih zona pod hrvatsku vlast.
Neposredno pred početak operacije neprijatelj se na svim položajima u Sjevernoj Dalmaciji ojačava, utvrđuje, dovozi streljivo i pogonsko gorivo, te provodi djelomičnu mobilizaciju. Bitno pojačava ljudstvo na svim smjerovima te na taj način jasno daje do znanja da se ne odriče ideje o stvaranju Velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Dva mjeseca ranije hrvatski i bosanski Srbi u Prijedoru potpisuju Deklaraciju o suradnji koja teži ujedinjenju ?svih srpskih zemalja?.
Uvidjevši da kršenju sporazuma nema kraja te da pobunjeni Srbi čine sve kako bi izigrali Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a i procjenjujući inertnost te neučinkovitost snaga UNPROFORA, hrvatsko državno vodstvo, predvođeno dr. Franjom Tuđmanom, početkom siječnja 1993. donosi odluku o provedbi antiterorističke akcije ograničenog dometa i cilja sa svrhom ponovnog cestovnog povezivanja sjeverne i južne Hrvatske, koja je u svakom pogledu trpjela zbog prometne izoliranosti.

Neprijatelj iznenađen i zatečen napadom

Zadaća oružanih snaga bila je osloboditi zadarsko zaleđe i grad Zadar od neposrednog neprijateljskog djelovanja, odbaciti neprijatelja od hrvatske obale, presjeći osnovne putne smjerove Gračac-Obrovac i Benkovac-Knin te osloboditi komunikaciju Zadar-Maslenica-Karlobag radi ponovnog povezivanja sjevera i juga Hrvatske, trebalo je osloboditi zračnu luku Zemunik, te zauzeti ključne objekte na Velebitu koji će služiti kao oslonac izvođenju aktivne obrane i daljnjim napadnim djelovanjima.
Nakon dobivanja zadaće za pripremu i izvedbu operacije Maslenica, načelnik GS-a OSRH, general Janko Bobetko osobno obilazi dijelove postrojbi i zapovjedništava HV-a izviđajući prostor na Velebitu na kojem su bile raspoređene specijalne postrojbe MUP-a RH. Izdaje zapovijedi za poduzimanje mjera popune postrojbi, izviđanje prostora pod nadzorom neprijatelja, pripremu te pregrupiranje i dovođenje dijela snaga s drugih bojišnica na zadarsko područje.
Hrvatska vojska s nestrpljenjem je dočekala taj trenutak. S vrlo visokom razinom odlučnosti i pripremljenosti, inicijativom pojedinaca i postrojbi krenula je u oslobađanje domovine. Cijela operacija pripremljena je u potpunoj tajnosti, a u tu svrhu su neposredno prije napada iskopčani svi telefoni na zadarskom području.
Stoga je napad vojno-redarstvenih snaga zatekao i potpuno iznenadio neprijatelja. Započeo je snažnom topničkom pripremom 22.siječnja 1993. u 7,05 sati i trajao je 10-ak minuta.
Napad su počele postrojbe raspoređene na težišnim smjerovima napada: Podgradina – Paljuv – Pridraga ? Bruška, Rovanjska – Jasenice ? Obrovac, Libinje – Bukva – Tulove grede – Bobija (snage MUP-a), te Suhovare ? Veljane. Postrojbe u aktivnoj obrani prešle su u napad na taktičkim smjerovima: Briševo – Murvica ? Smoković, Stara karaula – Musapstan ? Crno, Sv. Martin – Babin dub – aerobaza Zemunik te Prkos – Škabrnja – Ražovljeva glava.
Postrojbe HV-a napale su istodobno u više smjerova potiskujući neprijateljske snage prema Zemuniku, prometnicom Zadar-Maslenica prema Benkovcu, uz obalu prema Rovanjskoj i dalje prema Obrovcu, ovladavajući dominantnim visovima na Velebitu.
Prvoga dana oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana Babindub, zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine, a strateški vrlo važno bilo je preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana na Velebitu odakle su hrvatske snage mogle kontrolirati Obrovac i Gračac.
Prvi dan operacije pobunjeni Srbi pokušavali su spriječiti paniku u svojim redovima pa su preko kninskog radija emitirali smirujuće poruke praćene borbenim pjesmama i ratnim pokličima. Već drugi dan operacije, 23. siječnja, kninska radiopostaja više nije mogla prikriti poruke zapomaganja zbog pretrpljenih neuspjeha, a pokušavajući smanjiti paniku Milan Martić je izjavio: ?Apeliram na svijest i savjest srpskog naroda krajine da više ne podliježe ustaškoj propagandi jer se ne smije ponoviti jučerašnja situacija kada nam je iz Krajine pobjeglo 10 000 ljudi?.

Glavni ciljevi ostvareni već nakon 72 sata

Glavni ciljevi operacije ostvareni napadima postignuti su već nakon 72 sata ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama 25. siječnja je zaustavljeno napredovanje OSRH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvedu protunapad, pa su snažnije borbe za dostignute crte potrajale još 2-3 dana.
Zapovjednik operacije general Janko Bobetko o tome je kazao: ?Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji…. Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage narasle su na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu. To je bio najopasniji trenutak operacije. Po odnosu snaga mogli su nas razbiti, ući u Zadar
i pretvoriti operaciju Maslenica od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz?. Naime, srpskim snagama je došla pomoć iz Srbije, zatim snage kapetana Dragana, arkanovci i drugi dobrovoljci, jurišna brigada Vojvoda Vuk, te dijelovi vojnih postrojbi iz BiH kojima je zapovijedao general Ratko Mladić.
No njihov napad je odbijen uvođenjem svježih snaga, od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu.
Dostignuta bojišnica nakon izvedbe operacije Maslenica bila je: Sv. Rok – Šilovići – Vučja draga – M. Bobija tt 520 – Pariževačka glava – Kanjonom Zrmanje- Narandžići – Baturi- Sv. Martin- Barabe- Buterini- Mađorija – Pozderi – Kašić – tt 145 – Drage – Vlaka tt 95- Brdine – Gradina – D. Zemunik – Jabuka tt 90 – Ražovljeva glava tt 165 – Mastelje – M. Blato…
Potpuno neplanirano, odmah iza operacije Maslenica na sinjskoj bojišnici provedena je oslobodilačka akcija HV-a na brani Peruča čime je konačno otklonjena prijetnja srpske vojske koja je rušenjem brane na Peručkom jezeru planirala izazvati katastrofu nesagledivih razmjera.
Nakon provedbe operacije postrojbe HV-a imale su vrlo zahtjevnu zadaću nadziranja i obrane dostignute crte dodira koja je svakodnevno izložena snažnim neprijateljskim oružanim provokacijama kojima su pokušavali povratiti izgubljena područja.

Neprijateljska odmazda

Glavne aktivnosti neprijatelju bile su konsolidiranje vlastitih snaga i sprječavanje mogućeg daljnjeg djelovanja hrvatskih snaga. Neprijatelj je reorganizirao svoje snage, a nakon izvlačenja oklopnih i topničkih sredstava iz skladišta pod nadzorom snaga UNPROFORA planirao je prijeći u protunapad. S manjim izvidničko-diverzantskim skupinama te iznenadnim topničkim djelovanjima neprijatelj pokušava destabilizirati hrvatske snage u obrani nastojeći onemogućiti grupiranja i moguća napadna djelovanja. U znak odmazde zbog pretrpljenih poraza neprijateljske snage početkom veljače 1993. izvode silovite topničke napade po postrojbama HV-a i naseljima u zadarskom zaleđu. Neuspješno pokušavajući
izvesti protunapad 2. veljače u nakani razaranja grada, prema Zadru su uputili željeznički vagon pun eksploziv koji je srećom eksplodirao pred tunelom u mjestu Debeljak. Sredinom veljače tzv. SVK postigla je najveći broj vojnih obveznika ikad dostignut, ukupno 71 409 pripadnika, dok je brojno stanje Dalmatinskog korpusa iznosilo gotovo 28 000 pripadnika.
Osim dinamičnih aktivnosti na bojišnici Hrvatska vojska u tom razdoblju provodi ustrojavanje i preustrojavanje postrojbi, izobrazbu pripadnika, te posebnu važnost daje organiziranju samostalnih topničkih i protuoklopnih postrojbi veličine bojne/divizijuna. U svrhu organiziranja što jednostavnijeg sustava vođenja i zapovijedanja postrojbama HV-a ustrojavaju se operativne grupe.
U operaciji Maslenica prvi put su angažirane sve grane Oružanih snaga RH, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg ZP-a Split (4. gardijska brigada, TG 112 sastavljene od pripadnika istoimene brigade i pripadnika db Obrovac, BG 113 s pripadnicima istoimene postrojbe i drugih pridodanih snaga, 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, domobranske bojne Benkovac i Biograd, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP, 264 IDS i TRS ZP), zatim postrojbe specijalne policije MUP-a, dijelovi 9., 3., 2.i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV, te Središnjica elektronskog djelovanja Split, zatim pomorske snage HRM-a (MOMP Ugljan, 53. bMDP, brodovi) i eskadrila helikoptera HRZ-a.
Tijekom službenog trajanja operacije Maslenica od 22. do 25. siječnja 1993. poginulo je 13 hrvatskih branitelja. U slijedeća dva dana intenzivnih borbi s neprijateljem, koji je pokušavao vratiti izgubljena područja, 26 i 27. siječnja poginulo je još 6 hrvatskih branitelja. U snažnim topničko-raketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim napadima neprijatelji koji su uslijedili odmah nakon Maslenice i bili učestali sve do svibnja 1993. godine, do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127. Procjenjuje su da su srpske snage imale gubitke od 490 poginulih pripadnika.
U svega nekoliko dana Hrvatska vojska je u cijelosti uspješno obavila planiranu zadaću razbivši dotad samouvjerene neprijateljske snage. Operacijom Maslenica potvrdila se i dokazala Hrvatska spremnost, odlučnost i potreban stupanj organiziranosti Oružanih snaga za oslobođenje privremeno okupiranih područja vojničkim putem.
Kroz slijedećih nekoliko mjeseci izgrađen je pontonski most na Novkom ždrilu koji je 18. srpnja 1993. pušten u promet, čime je ponovno kopneno povezana Sjeverna i Južna Hrvatska, a kojim se prometovalo do izgradnje novog Masleničkog mosta koji je završen 1997. godine.
Operacija Maslenica je pobjedničkoj hrvatskoj vojsci donijela niz iskustava koja su joj uvelike pripomogli u daljnjem jačanju, organizaciji, razvoju i uporabi postrojbi, što se očitovalo u kasnijim bitkama u kojima su oslobođena sva hrvatska područja.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE OPERACIJE MASLENICA:
– napadna operacija trajala je tri dana
– postrojbe su uvedene iz pokreta u napad
– izražena je jasna odlučnost postrojbi, odlučnost i smjelost
zapovjednika postrojbi
– zapovjednici postrojbi su prvi išli ispred postrojbi. Aktivno
sudjelovanje časničkog i dočasničkog kadra u izravnom b/d.
– postignuto je operativno iznenađenje, neprijatelj nije očekivao toliko respektabilne snage, poglavito ne na Velebitu
– po svom karakteru može se svrstati u integralnu operaciju, gdje
prvi put sudjeluju zajedno snage KoV-a, HRM-a i HRZ-a
– izražena je pozitivna koordinacija borbenih sustava (logistika, inženjerija, topništvo, i td.)
– stvoreni su uvjeti za daljnja napadna djelovanja

Zarobljena neprijateljska sredstva u operaciji Maslenica:
– dva tenka T 55
– dva OTM-a M 60
– dvije H 105 mm
– tri MB 120 mm
– osam MB 82 mm
– deset MB 60 mm
– jedanaest NST 82 mm
– POLO 9K11 sa šesnaest raketa
– dvjestočetrdeset “Zolja” RBR 64 mm
– PZS 12,7 mm “BROWING”
– dva PZT 20/3 mm i 20/1 mm
– kamion pun “Osa” i mina za MB 82 mm
– kamion pun različitog streljiva
– inženjerijski pribor i alat
– streljivo raznog kalibra oko 12000
– dva terenska vozila i ostala razna vojna oprema.