NYC, moja neka filozofija što se tiče religije i vjerovanja je da o istoj sudim (arogantno zauzimajući stajalište da mi je to dopušteno, jel) preko ljudi koji su pripadnici iste.  Jer obrnuto mi se čini, nekako... Solinovski... ako me razumiješ.   Tako sam upoznao zaista puno i Katolika i Protestanata i Muslimana i Židova i Hinduista i ateista, agnostika, te kojekakvih raznih sekti i podgrana, sve od onih najradikalnijih do onih koji vjeru takoreći niti ne prakticiraju.  Mogao bih sada o tome koji su, po meni, nekako najmilitantniji, najzadrtiji, najnaporniji, naj-ovo ili naj-ono... ali mislim da je općenito pravilo da što su "doslovniji" u praćenju tih svetih knjiga (u smislu, "u xy paragrafu knjige ABC piše..."), to su "čudniji" i teže se s njima naći na nekoj normalnoj, svakodnevnoj razini.  Dok oni koji iz svega toga izvuku ona osnovna načela dobrote i budu odlični ljudi.

S druge strane, čitati svete knjige doslovno i tražiti koja je "najluđa", po meni, nema smisla, jer su sve pomalo sulude.  Po meni, taj Moroni nije ništa manje ni više metafizičan od Duha Svetoga, niti su one Mojsijeve table sa 10 zapovijedi išta "normalnije" od tih mormonskih zlatnih ploča.  Jer da tako čitam bilo koji sveti tekst, ne bi došao dalje od prve stranice.  Evo uzmi prvu priču na prvoj stranici prve knjige Biblije - Bog je prvi dan stvorio svjetlo (i Zemlju).  A Sunce, Mjesec i zvijezde je stvorio četvrti dan.  Dobro, a koja je onda materina svijetlila na Zemlju ta prva tri dana?!?  Odustajem, dakle, nakon cijelih 13 redova onolike knjižurine.  Uglavnom, smatram da kako bi se neku religiju razumjelo, treba prodrijeti ispod doslovne razine priča na kojima se temelji nego dokučiti koje vrijednosti ta priča ilustrira... stoga, Mormonima opraštam Moronija.