Deneb, zašto to pišeš tako apologetski? To je nešto na što treba biti ponosan!
Ja jučer pomagao uvesti poeziju tu u jednu školu... S jedne strane je to uživancija koliko brzo djeca neke stvari shvate, dovoljno im je jednom ili dvaput objasniti i odma to rade kako treba. Za razliku od odraslih . imam ih "više od nekoliko" kojima je crta 6m nepremostiva prepreka - igra dve godine dvaput tjedno, a još uvijek 4 od 5 puta stane na crtu.... S druge strane, do jedno 10-11 godina, djeca apsolutno ne shvaćaju koncept kolektivnog sporta. Bože sačuvaj nekom dodat loptu, s tim da naravno barem 4 od 5 preostalih igrača viče "pass it here, pass it here..." Otrčat u obranu nakon gotovog napada je nešto nedokučivo... ono, ne da su lijeni ili da im se ne da ili da nemaju snage, nego jednostavno im ni na kraj pameti nije da bi se sad trebalo vratit pred svoj gol. Više nemaju loptu i onda su izgubljeni, traže tatu očima pokraj terena da im on kaže šta sad...
Mene je na rukomet odvelo s 11 godina. A ne sjećam se, osim nogometa, da se i jedan kolektivni sport počinjalo trenirati prije tog doba... a danas ljudi vode djecu na nogomet, football, baseball dok još ni potrčat ne znaju... Najsmješnije mi je bilo jednom vidjeti košarku - liga za djecu ispod 6 godina!!! Da bi to na nešta ličilo, ukinuli su pravila o koracima i vođenju lopte. To se svodi na to ga ko uhvati loptu trči prema košu i baci ju (najčešće ni ne dobaci do koša u visinu), ako mu ju nitko ne uspije oteti iz ruku do tamo. Al eto, treba tim nadobudnim roditeljima nekako izbit dolare iz džepa nekako, pa je i to dobro... naplatit im $50 dolara za 7 utakmica nogometne lige, i onda na terenu imat i djecu i roditelje koji ih okreću u pravom smjeru (jer dijete od 3 godine zna jedino ravno naprijed trčat i lupat loptu, pa taman završio u svom golu) i viču bravo svaki put kad mali dotakne loptu.
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.